34 godine su prošle od najveće nuklearne katastrofe u povijesti. Černobilska nesreća dogodila se u 01.23 sata, 26. travnja 1986. godine u nuklearki nedaleko grada Pripjat u Ukrajini.
Danas je Pripjat grad duhova, ljudi tamo ne žive, dolaze samo grupe turista. Taj dan reaktor broj 4 nuklearne elektrane eksplodirao je tijekom sigurnosne provjere. Uslijedilo je niz eksplozija. Nuklearno gorivo gorjelo je 10 dana a pritom je raspršivalo oblake opasne radijacije diljem cijelog kontinenta. Svi koji su tada bili živi, sjećaju se gdje su bili tog trenutk
Radijacija je posebno zahvatila Ukrajinu ali i susjednu Rusiju i Bjelorusiju. Bilo je to vrijeme Sovjetskog Saveza i Hladnog rata kada je ta ogromna država najviše brinula o svom ugledu i odnosu snaga sa zapadom, stoga su vlasti šutjele o nesreći.
Nesreća utjecala na milijune ljudi
Oko 48 tisuća ljudi iz Pripjata evakuirano je tek sljedećeg popodneva.
Černobilska nesreća je bila najgora u povijesti po pitanju broja žrtava i troškova. Ona je jedna od dvije koje su klasificirane razinom 7, maksimalnom razinom na Međunarodnoj ljestvici za nuklearne nesreće (INES ljestvici). Uz Černobil, razinu 7 zaslužila je i nesreća u Fukušimi u Japanu 2011. godine.
Borba za suzbijanjem daljnje kontaminacije uključivala je 500.000 ljudi. Ti su ljudi, kako se kasnije ispostavilo, uspjeli spriječiti još veću katastrofu – drugu eksploziju, 10 puta veću od one u Hiroshimi koja je mogla izbrisati pola Europe.
Tijekom trajanja incidenta direktno je stradalo 30 ljudi a dugoročne posljedice na populaciju, poput raka, još se istražuju. Neke procjene kažu da je nesreća imala utjecaja na 2,7 milijuna ljudi.
Broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100 tisuća.
Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke. U idućim godinama ista će sudbina zadesiti još 230.000 stanovnika.
Ali pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.
Oni koji su kasnije poslani kao pomoć u Černobil nisu imali zaštitnu opremu.
Nakon nesreće četvrtog, preostala tri reaktora u Černobilu nastavila su raditi. Posljednji je konačno ugašen 2000. godine.
Vratile se divlje životinje
Radijacije će tamo biti još tisuću godina. Trideset kilometara oko nuklearke proglašena je zona isključenja. Na području veličine Luksemburga vladaju životinje:
“Kada su ljudi otišli, priroda se vratila”, kaže biolog Denis Višnevskij i dodaje da je očito utjecaj radijacije manji od utjecaja čovjeka. Obližnja tzv. Crvena šuma, nazvana tako zbog boje koju su stabla zadobila nakon nesreće, zatrovana je radijacijom. Vegetacija se obnovila a vratili su se vukovi, divlji konji i jeleni.
No ta zona ne može se uspoređivati s prirodnim rezervatom jer bioraznolikost nije ni približna područjima bez radijacije.
Danas je Pripjat grad duhova, ljudi tamo ne žive, dolaze samo grupe turista. Taj dan reaktor broj 4 nuklearne elektrane eksplodirao je tijekom sigurnosne provjere. Uslijedilo je niz eksplozija. Nuklearno gorivo gorjelo je 10 dana a pritom je raspršivalo oblake opasne radijacije diljem cijelog kontinenta. Svi koji su tada bili živi, sjećaju se gdje su bili tog trenutk
Radijacija je posebno zahvatila Ukrajinu ali i susjednu Rusiju i Bjelorusiju. Bilo je to vrijeme Sovjetskog Saveza i Hladnog rata kada je ta ogromna država najviše brinula o svom ugledu i odnosu snaga sa zapadom, stoga su vlasti šutjele o nesreći.
Nesreća utjecala na milijune ljudi
Oko 48 tisuća ljudi iz Pripjata evakuirano je tek sljedećeg popodneva.
Černobilska nesreća je bila najgora u povijesti po pitanju broja žrtava i troškova. Ona je jedna od dvije koje su klasificirane razinom 7, maksimalnom razinom na Međunarodnoj ljestvici za nuklearne nesreće (INES ljestvici). Uz Černobil, razinu 7 zaslužila je i nesreća u Fukušimi u Japanu 2011. godine.
Borba za suzbijanjem daljnje kontaminacije uključivala je 500.000 ljudi. Ti su ljudi, kako se kasnije ispostavilo, uspjeli spriječiti još veću katastrofu – drugu eksploziju, 10 puta veću od one u Hiroshimi koja je mogla izbrisati pola Europe.
Tijekom trajanja incidenta direktno je stradalo 30 ljudi a dugoročne posljedice na populaciju, poput raka, još se istražuju. Neke procjene kažu da je nesreća imala utjecaja na 2,7 milijuna ljudi.
Broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100 tisuća.
Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke. U idućim godinama ista će sudbina zadesiti još 230.000 stanovnika.
Ali pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.
Oni koji su kasnije poslani kao pomoć u Černobil nisu imali zaštitnu opremu.
Nakon nesreće četvrtog, preostala tri reaktora u Černobilu nastavila su raditi. Posljednji je konačno ugašen 2000. godine.
Vratile se divlje životinje
Radijacije će tamo biti još tisuću godina. Trideset kilometara oko nuklearke proglašena je zona isključenja. Na području veličine Luksemburga vladaju životinje:
“Kada su ljudi otišli, priroda se vratila”, kaže biolog Denis Višnevskij i dodaje da je očito utjecaj radijacije manji od utjecaja čovjeka. Obližnja tzv. Crvena šuma, nazvana tako zbog boje koju su stabla zadobila nakon nesreće, zatrovana je radijacijom. Vegetacija se obnovila a vratili su se vukovi, divlji konji i jeleni.
No ta zona ne može se uspoređivati s prirodnim rezervatom jer bioraznolikost nije ni približna područjima bez radijacije.
