Tadašnje vlasti nisu dopuštale bilo kakvo obilježavanje ove tragedije, niti su dopuštale podizanje spomenika žrtvama. Zbog takvih okolnosti, krvavi događaji iz 1942. spominjali su se potajno u obiteljima. Nažalost, skoro ništa nije ostalo zapisano. Većina tada preživjelih svjedoka sada više nije među živima, i svako svjedočanstvo sada ima veliku vrijednost barem kao opomena nama živima da ne smijemo zaboraviti nevine četničke žrtve, niti ono što se tada u Rami dogodilo.
O nekakvoj odgovornosti počinitelja nema smisla niti govoriti. Jedno od rijetkih zapisanih svjedočanstava jest ono Miška Belje iz sela Maglica, koji je 8. listopada 1942. godine ostao bez oca, brata i strica Svjedočanstvo je zabilježio Anto Jeličić, koji već godinama skuplja arhivsku građu o Rami, pa tako i u periodu 2. svjetskog rata. Ovom prilikom zahvaljujemo gospodinu Jeličiću na ustupljenom materijalu, iz još neobjavljene knjige.
Operacija "Alfa" - četnici s Talijanom
Ljude s Gornjih Maglica stjerali su u Bošnjake (zaselak), tu su uhvatili Tadiju Bošnjaka i sina mu Božu. Odatle su ih sve skupa natjerali u Ponikve Grbeševim kućama. U Ponikvama su pokupili trojicu Grbeša: Nikicu, Petra i brata im Božu, te dvojicu Mišura: Milu i Miška. Tu su svezali ruke mome bratu Nikoli, Nikoli (Nine) Juriću, a Stipu Bošnjaka dotjerali su svezanog iz Bijarevine. Dakle, povezali su sve jače ljude radi svake sigurnosti. Sve skupa su ih istjerali na Odornicu, gdje su sreli skupinu četnika koja je išla sa Smojnika i tjerala pred sobom Stipu i Antu Grbeš. Na Odornici je moj ćaća molio jednog četnika da mu pusti sinove Nikolu i Juru, jer su premladi, a on je svakako tu, ali se četnik oglušio o njegovu molbu i nije mu dao nikakvog odgovora. Zatim su počeli ispitivati sve te ljude na Odornici. Čim su posljednji ušli u dolac, zločinci su započeli svoj krvavi plan. Počeo je opći metež i ubijanje bez ikakvih šansi za ljude s Maglica. Jedni su klali noževima, dok su drugi ubijali iz pušaka. Jedan krvnik je mome bratu Nikoli zabio nož u grlo. Nikola mu se tako ranjen i u smrtnom strahu istrgnuo iz ruku i počeo bježati niz Pirišće. U bijegu ga je stigla četnička kugla. Još jednom je poskočio u zrak i pao mrtav. Andriju Belju nisu mogli oboriti s nogu, pa su s konja skinuli oglav, te mu njime spetljali noge, da bi ga tako složili i nožem zaklali. Kada je moj ćaća vidio što se dogodilo s Nikolom glasno je zaplakao: „Nikola, sine moj!“ Nakon tog jauka pokosio ga je četnički rafal. Moj brat Jure stajao je uz strica Stipu gledajući ova strašna događanja. Kada su vidjeli što se dogodilo s ćaćom i bratom okrenuli su se jedan prema drugom i tužno se pogledali. U tom trenutku strica Stipu pogodi metak u glavu. Pao je pokraj Jure koji je stajao kao ukopan, poprskan stričevom krvlju i mozgom. Na rubu Krmkovog doca jedan četnik pozove Stipu Čuljka te mu tiho reče da bježi u šumu. Kada je Stipo potrčao prema šumi, ovaj četnik je pucao u zrak iznad njegove glave. Na to je njegov komandant, razjaren kao zvijer, vikao psujući Boga, kako uteče najveći „šut“. Franjo Penava zaklonio je glavu rukom te je tako ranjen u ruku krvav pao i ostao ležati kao mrtav. Kada su sve ljude pobili, a moj brat Jure ostao stajati jedini još živ, priđe mu onaj četnik kojega je moj ćaća molio da mu pusti sinove, te mu reče:„Hajde, ti mali, kući!“. Jure onako prestrašen upitao ga je za „cedulju“. Na to mu priđe jedan drugi četnik i reče: „Stani, ja ću tebi dati cedulju!“, hvatajući se pritom za okrvavljeni nož. Onaj prvi je bio uporan: „E, njega ne ćeš! Od njega još može postati čovjek!“ Tek tada je Jure pošao uskim seoskim puteljkom ne silazeći ni koraka s njega. Nakon izvjesnog vremena četnici su se vratili i provjerili da li još slučajno ima živih ljudi među tolikim mrtvacima. Svi su bili mrtvi!
Spomen-obilježje s imenima pobijenih na Odornici
Kruška u Antinu džepu Jedini Franjo Penava se pritajio i ležao kao mrtav među njima ne dajući nikakve znake života. Slušao je četnike da govore kako je onoga ubio Jovo, a ovoga Čedo itd. Dok nije pao mrak Franjo se smrzavao ležeći onako ranjen među mrtvima. Kada se već smrklo i dugo nije čuo glasove četnika oprezno je skinuo sukneni kaput (ručni rad) s pokojnog Ante Grbeša te ga obukao i pobjegao u šumu Smojnik. Cijelu noć žedan, ranjen, osjećao je miris kruške, ali kruške nije mogao nigdje vidjeti. Tek sutradan je zavukao ruku u džep kaputa i tu našao lijepu mirisavu krušku koju Ante nije uspio pojesti. Na Odornici, četnici su ubili 18 ljudi, nenaoružanih, bez ikakve krivice i bez bilo kakve osude. Svi su bili zemljoradnici na svojim seoskim imanjima. Jedna grupa četnika krenula je s Radne Plane prema Smojniku, te su u Lokvama ubili Ivu i Juru Bošnjaka kao i brata im Šimuna kojega su zatekli kao pastira kod blaga nedaleko kuće. Na Smojniku su ubili Juricu Grbeša. Ivče Čuljak je stanovao preko ljeta u Bunariću, gdje je uzgajao stoku. Tu su ga našli i ubili. Tu su ubili i Juru Ivaniku koji se gore zatekao zbog nekakvog posla. U Lisu s ljudima iz tog sela ubili su Jozu – Joščinu Grbeša. Tamo se zatekao na putu u šumu, gdje je namjeravao usjeći nešto drva za ogrijev. Luka Novakušin pobjegao je u Stupišće. Tamo je pronašao Antu Čuljka koji je neprestano plakao i pričao kako su četnici pobili sve na Odornici. Gore su se, kako je pričao, bijelila ljudska tijela povaljana po zemlji kao polegli janjci po mekanoj ledini. Kako su u koji zaselak četnici dolazili tako su palili. Zapalili su prvo Čuljkovu pojatu u Lujićima, pa drugu u Čuljcima, kuće Luje i Luke Čuljka te pojatu Ive Čuljka Tominog. U Ponikvama je zapaljeno sve od Mišura te Grbeševa kuća i pojata. Na Poljani Bošnjakova i Krivonjića kuća i pojata te hambar starog Krivonje s kućom i pojatom. Izgorjela je pojata Franje Penave, Andrije Penave pojata, Gazdića kuća i pojata.
