Štoviše, prema pisanju ExtremeTecha ne postoji teoretska granica maksimalne količine podataka koju se može u zadanoj jedinici vremena prenijeti tim putem. Drugim riječima to znači da 2,5 terabita po sekundi nije granica, već da granica zapravo ne postoji.
Isto tako može se napraviti više spomenutih vrtložnih zraka, a time se proporcionalno poveća i razina prijenosa podataka. Te zrake imaju karakteristiku poznatu kao orbitalni kutni moment (Orbital Angular Momentum, OAM), za razliku od trenutnih prijenosnih protokola podataka, poput Wi-Fi-ja ili LTE-a, koji koriste okretni kutni moment (Spin Angular Momentum, SAM).
Razlika između dvije tehnologije može se objasniti primjerice rotacijom lopte oko njezine osi, što bi predstavljalo SAM. Da bi dočarali OAM, moramo sve dignuti na razinu više i zamisliti planet Zemlju koji rotira oko svoje osi i oko sunca istovremeno, odnosno to bi značilo rotiranje i stvarno kretanje kroz prostor.
Znanstvenici su kombiniranjem osam različitih zraka vidljivog svijetla i koristeći OAM, uspjeli na udaljenosti od jednog metra napraviti bežični prijenos podataka brzinom 320 gigabajta po sekundi, odnosno oko sedam blue-ray diskova u sekundi!
Sljedeći korak je napraviti prijenos podataka istom metodom na puno većoj udaljenosti. Nakon toga, kao što je već spomenuto, limita brzini takve bežične mreže, nema čak niti u teoriji.
