Dok političari sebi povećavaju plaće, Bosna i Hercegovina sve više postaje zemlja bogatih i siromašnih, bez srednjeg staleža.
Redovi ispred javnih kuhinja sve su duži, među korisnicima su i radnici s minimalnim plaćama, umirovljenici, umjetnici…
Plaće bh. političara sve su veće, bogati postaju bogatiji, a siromašni još siromašniji, javlja BHRT.
Poskupljenja
Zbog poskupljenja brašna, u Javnoj kuhinji nedostaje hrane, Broj korisnika javnih kuhinja utrostručen, vijesti su koje posljednjih godina sve češće pune naslovnice.
S druge strane su i one o povećanjima paušala vijećnicima, zastupnicima, veće plaće dužnosnicima…
Dok se političari bore za primanja i do 8.000 maraka, građani spas traže na kazanima. ”Sredine” gotovo da da i nema.
Zna to najbolje Darinka Šinik, nekada s titulom najljepše Banjalučanke, a danas lijekove na ‘teku’ kupuje i po hranu dolazi u Kuhinju.
Kredita sam imala 123 marke, a mirovine 153. Što ću, nemam što jesti, nemam ništa, ističe.
U banjalučkoj kuhinji dnevno podijele i do 800 obroka, vikendom puno više. Pomoć sa lokalne razine, kažu, ne može pokriti potrebe.
Teško pokriti potrebe
Miroslav Subašić, predsjednik Udruge “Mozaik prijateljstva” Banja Luka, kaže:
Ne prati to ni rast cijena ni rast korisnika. Ono što mi dobijemo danas sa tim podijeliti hranu ili nahraniti ljude je jako, jako teško.
A o još većem apsurdu svjedoči Dječja javna kuhinja u Lukavcu. Bez marke iz proračuna sa bilo koje razine vlasti, sa apelima koje vlasti ne čuju, hranu osiguravaju isključivo donacijama, a broj korisnika je sa 80 povećan na gotovo četiri stotine.
Više od stotinu građana je na čekanju. Među korisnicima je Kada Mehmedović, koja ima bolesnu kćerku. Sa minimalnim primanjima je, kaže, prinuđena da bira hoće li kupiti lijekove ili hranu. Oboje ne može priuštiti.
Dadžbine, lijekovi, troškovi…
Moraju se platiti dadžbine, lijekovi mnogi, po nesreći imam kćerku koja ima paralizu, i ona ima nešto minimalno, ne možemo nikako, navodi.
Imam kredit i onda ne mogu živjeti od mirovine, dolazim na Kuhinju, kaže Hasnija Kudumović. Jasmin Garagić, volonter u Dječjoj javnoj kuhinji u Lukavcu, navodi:
Iako smo pokušavali u posljednje vrijeme ostvariti neke kontakte, razloge ne znamo, ali nema pomaka. I dalje se financiramo isključivo od humanih pojedinaca, tvrtki, poduzeća koja su društveno odgovorna, dodaje.
I dok jaz između bogatih i siromašnih sve više raste, postavlja se pitanje, hoćemo li na kraju svi završiti na kazanima, dok političari razmišljaju kako potrošiti visoke plaće koje im upravo građani osiguravaju?
(www.jabuka.tv)
Redovi ispred javnih kuhinja sve su duži, među korisnicima su i radnici s minimalnim plaćama, umirovljenici, umjetnici…
Plaće bh. političara sve su veće, bogati postaju bogatiji, a siromašni još siromašniji, javlja BHRT.
Poskupljenja
Zbog poskupljenja brašna, u Javnoj kuhinji nedostaje hrane, Broj korisnika javnih kuhinja utrostručen, vijesti su koje posljednjih godina sve češće pune naslovnice.
S druge strane su i one o povećanjima paušala vijećnicima, zastupnicima, veće plaće dužnosnicima…
Dok se političari bore za primanja i do 8.000 maraka, građani spas traže na kazanima. ”Sredine” gotovo da da i nema.
Zna to najbolje Darinka Šinik, nekada s titulom najljepše Banjalučanke, a danas lijekove na ‘teku’ kupuje i po hranu dolazi u Kuhinju.
Kredita sam imala 123 marke, a mirovine 153. Što ću, nemam što jesti, nemam ništa, ističe.
U banjalučkoj kuhinji dnevno podijele i do 800 obroka, vikendom puno više. Pomoć sa lokalne razine, kažu, ne može pokriti potrebe.
Teško pokriti potrebe
Miroslav Subašić, predsjednik Udruge “Mozaik prijateljstva” Banja Luka, kaže:
Ne prati to ni rast cijena ni rast korisnika. Ono što mi dobijemo danas sa tim podijeliti hranu ili nahraniti ljude je jako, jako teško.
A o još većem apsurdu svjedoči Dječja javna kuhinja u Lukavcu. Bez marke iz proračuna sa bilo koje razine vlasti, sa apelima koje vlasti ne čuju, hranu osiguravaju isključivo donacijama, a broj korisnika je sa 80 povećan na gotovo četiri stotine.
Više od stotinu građana je na čekanju. Među korisnicima je Kada Mehmedović, koja ima bolesnu kćerku. Sa minimalnim primanjima je, kaže, prinuđena da bira hoće li kupiti lijekove ili hranu. Oboje ne može priuštiti.
Dadžbine, lijekovi, troškovi…
Moraju se platiti dadžbine, lijekovi mnogi, po nesreći imam kćerku koja ima paralizu, i ona ima nešto minimalno, ne možemo nikako, navodi.
Imam kredit i onda ne mogu živjeti od mirovine, dolazim na Kuhinju, kaže Hasnija Kudumović. Jasmin Garagić, volonter u Dječjoj javnoj kuhinji u Lukavcu, navodi:
Iako smo pokušavali u posljednje vrijeme ostvariti neke kontakte, razloge ne znamo, ali nema pomaka. I dalje se financiramo isključivo od humanih pojedinaca, tvrtki, poduzeća koja su društveno odgovorna, dodaje.
I dok jaz između bogatih i siromašnih sve više raste, postavlja se pitanje, hoćemo li na kraju svi završiti na kazanima, dok političari razmišljaju kako potrošiti visoke plaće koje im upravo građani osiguravaju?
(www.jabuka.tv)
