Nastupajuća nova 2015. godina mogla bi biti obilježena nastavkom pretvaranja Bosne i Hercegovine u poprište geopolitičkih nadmetanja. U utrci za prevlast u BiH, a posljedično tomu i na Balkanu, vidljiva su na geopolitičkom horizontu četiri pretendenta: Sjedinjene Američke Države, Europska unija, Rusija i Turska.
Piše: Pejo Gašparević, Hrvatski Medijski Servis
Čini se kako bi se posebice moglo zaoštravati geopolitičko rivalstvo u BiH i na Blaknskom poluotoku između Sjedninjenih Američkih Država i Europske unije s jedne, i Rusije s druge strane. Takva procjena temelje pronalazi u najnovijem rasplamsavanju geostrateških sučeljevanaj u vezi krize u Ukrajini, a čiji se odjeci prepoznanju i u istupima političkih dužnosnika u BiH. Zadnjih desetak dana prosinca 2014. godine obilovalo je iznošenjem na svjetlo dana upravo takvih geostrateških ambicija koje mogu proizvesti dugoročnije posljedice.
Najprije je Ukrajinski parlament 23. prosinca 2014. prihvatio prijedlog zakona o ukidanju statusa vojne neutralnosti te zemlje i pokretanje postupka za priključenje NATO-u. Svrha tog zakona je, kako je u njemu obrazloženo, da se „stvore mehanizmi osiguravanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta i neoisnosti Ukrajine“. Ukrajinsko priklanjanje NATO-u razbjesnilo je Ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je tri dana kasnije, dakle 26. prosinca, poptisao novu verziju ruske vojne doktrine u kojoj se NATO ocjenjuje temeljnom prijetnjom sigurnosti Rusije. U novoustoličenoj Ruskoj vojnoj doktrini izražava se zabrinutost zbog „jačanja ofenzivnih kapaciteta NATO-a izravno na ruskim granicama i poduzetih mjera za rasplamsavanje globalnog sustava proturaketne obrane u Istočnoj Europi“. Tom vojnom doktrinom Rusija uvodi u igru koncept „nuklearnog odvraćanja“ i zadržava si pravo korištenja svojeg nuklearnog arsenala u slučaju napada na nju ili njene saveznike ili u slučaju „prijetnje za samu državu“. Ovim ruskim zveckanjem nuklearnog oružja obnavlja se ozračje iz hladnoratovskog razdoblja koje je svoj vrhunac dostiglo 1962. godine kada je u tzv. Kubanskoj krizi za dlaku izbjegnut atomoski rat između Sjedninjenih Američkih Država i SSSR zbog pokuša tadašnjeg Sovjetskog Saveza da na Kubi instalira svoje nukelarne rakete.
U jeku najnovijeg ukrajinsko-ruskog geopolitčkog sraza u kojem jedni (Ukrajinci) najavljuju svoj ulazak u NATO a drugi (Rusi) odgovaraju novom verzijom svoje vojne doktrine u kojoj se poseže i za prijetnjom uporabe nuklearnog oružja, za riječ se 25. prosinca javio i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik svrstavši se otvoreno na rusku stranu protiveći se ulasku Bosne i Hercegovine u NATO. Dodik je u intervju za ruski portal lenta.ru rekao kako su građani Republike Srpske protiv pridruživanja NATO-u te da se o tomu treba odlučivati na referendumu koji bi se održao na entitetskoj razini.
„To je logično, ako se uzme u obzir cijeli niz povjesnih razloga. Jedna od tih činjenica je i to što je NATO prije 20 godina bombardirao Srbe u BiH, a potom i Srbiju“, kazao je Dodik. Ovakva ili slična stajališta Dodik je iznosio i prije, ali njegovo ponovno očitovanje u korist Rusije u vrijeme rastućeg zaoštravanja odnosa između Zapada i Rusije ujedno je i poruka da se i u BiH nastavljaju usložnjavati odnosi kao odraz globalnijih geostrateških pretenzija. Protivljenje vodstva Republike Srpske ulasku BiH u NATO i odranije već poznato stajalište Srbije da želi zadržati vojnu neutralnost, dakle ne učlanjivati se u NATO, činjenice su s kojima BiH i Balkan ulaze u 2015. godinu. S druge strane, Bruxelles i Washington u svojim planovima vide BiH i Balkan kao dio NATO-a saveza. Nedvojbeno je da će takva sučeljavajuća gledanja na geopolitičko pozicioniranje BiH i Balkan imati utjecaja na gibanja u 2015. godini.
Bosna i Hercegovina i Balkan dio su šire geostarteške slike o kojoj utjecajni američki stručnjak za geopolitiku George Friedman promišlja u svojoj najnovijoj knjizi „Sljedeće desetljeće“ („The Next Decade“). Definirajući jugositok Europe, to jest i Balkanski poluotok, kao periferiju, Friedman ističe: „Sjedinjene Države moraju pod svaku cijenu spriječiti stapanje Rusije i Europskog poluotoka, jer bi to stvorilo silu koju bi Sjedinjene Države mogle teško obuzdati“. Treba primjetiti kako Friedman koristi formulaciju da Sjedinjene Države trebaju „po svaku cijenu spriječiti“ stapanje Rusije i Europskog poluotoka. Nije li to, zapravo, nagovještaj obnavljanja pojačanog angažmana Sjedinjenih Američkih Država na Balkanu i napuštanje dugogodišnje Američke pasivnosti u tom dijelu Europe?
U svojim promišljanjima Friedman posebice ističe važnost uloge Njemačke, ne samo na Balkanu već i u globalnim razmjerema. Friedman o tomu piše ovako: „Štogod Sjedinjene Države poduzimale na periferiji Europe, pitanje Njemačke ostaje daleko najvažnije i u sljedećim će godinama dominirati vanjskom politikom mnogih zemalja. Sjedinjene Države se moraju kloniti toga da izgledaju kao njemački protivnici ili ravnodušni prema Europi“.
Ovo Friedmanovo zagovaranje Američke pažljivosti prema angažmanu Njemačke dobija na težini posebice u kontekst njanovije njemačko-britanske inicijative obznanjene u rujnu 2014. godine koja je u međuvremenu prerasla i u incijativu Europske unije. Treba podsjetiti kako se tom njemačko-britanskom-EU inicijativom zagovara uklanjanje zapreka za gospodarski oporavak BiH, ali i „provođenje institucijonalnih reformi na svim razinama države“ radi njenog bržeg ulaska u Europsku uniju. Provođenje institucionalnih reformi „na svim razinama države“ je zamisao koja bi, ukoliko se realizira, mogla pogodovati Hrvatima u BiH jer upravo su oni kao narod sadašnjim Daytonskim dvoentitetskim ustrojem bačeni u zagrljaj bošnjačkom i RS-ovskom obespravljivanju.
Nema nijednog segmenta Daytonskog sporazuma koji ne predstavlja izvor neravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana. Nastupajuća 2015. godina nije izborna, što znači da se politička energija neće trošiti na pridobijanje naklonosti glasača, a upravo takvo ozračje može biti dragocjeno da se tijekom ove godine posije sjeme institucionalne ravnopravnosti Hrvata u BiH. Njemačko-britansko-EU inicijativa zajedno s Rezolucijom EU Parlamenta iz veljače 2014. godine kojom se izražava protivljenje centralističkom, to jest unitarističkom uređenju BiH i zagovara njena federalizacija, daje poticaja nadanjima da bi se tijekom ove godine moglo makar započeti uklanjati institucionalno obespravljivanja Hrvata u BiH. Manevarski prostor za takvo što postoji jer politička pozornica u BiH tijekom ove godine neće biti zasipana (pred)izbornim porukama. Hrvati u BiH imaju razloga od planova Europske unije, kojima se predlaže ukidanja centralističkog uređenja i zagovaranja isntitucionalnih reformi „na svim razinama države“, očekivati dobijanje institucionalnog alata kojim bi neutralizirali federalno-bošnjačko i RS-ovsko nametanje onih hrvatskih kadrova i stranaka koji nemaju većinsku glasačku potporu Hrvata u BiH. No, i od hrvatskih političkih predstavnika u BiH se ima razloga očekivati suptilno iščitavanje geopolitičkih trendova./HMS/
Piše: Pejo Gašparević, Hrvatski Medijski Servis
Čini se kako bi se posebice moglo zaoštravati geopolitičko rivalstvo u BiH i na Blaknskom poluotoku između Sjedninjenih Američkih Država i Europske unije s jedne, i Rusije s druge strane. Takva procjena temelje pronalazi u najnovijem rasplamsavanju geostrateških sučeljevanaj u vezi krize u Ukrajini, a čiji se odjeci prepoznanju i u istupima političkih dužnosnika u BiH. Zadnjih desetak dana prosinca 2014. godine obilovalo je iznošenjem na svjetlo dana upravo takvih geostrateških ambicija koje mogu proizvesti dugoročnije posljedice.
Najprije je Ukrajinski parlament 23. prosinca 2014. prihvatio prijedlog zakona o ukidanju statusa vojne neutralnosti te zemlje i pokretanje postupka za priključenje NATO-u. Svrha tog zakona je, kako je u njemu obrazloženo, da se „stvore mehanizmi osiguravanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta i neoisnosti Ukrajine“. Ukrajinsko priklanjanje NATO-u razbjesnilo je Ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je tri dana kasnije, dakle 26. prosinca, poptisao novu verziju ruske vojne doktrine u kojoj se NATO ocjenjuje temeljnom prijetnjom sigurnosti Rusije. U novoustoličenoj Ruskoj vojnoj doktrini izražava se zabrinutost zbog „jačanja ofenzivnih kapaciteta NATO-a izravno na ruskim granicama i poduzetih mjera za rasplamsavanje globalnog sustava proturaketne obrane u Istočnoj Europi“. Tom vojnom doktrinom Rusija uvodi u igru koncept „nuklearnog odvraćanja“ i zadržava si pravo korištenja svojeg nuklearnog arsenala u slučaju napada na nju ili njene saveznike ili u slučaju „prijetnje za samu državu“. Ovim ruskim zveckanjem nuklearnog oružja obnavlja se ozračje iz hladnoratovskog razdoblja koje je svoj vrhunac dostiglo 1962. godine kada je u tzv. Kubanskoj krizi za dlaku izbjegnut atomoski rat između Sjedninjenih Američkih Država i SSSR zbog pokuša tadašnjeg Sovjetskog Saveza da na Kubi instalira svoje nukelarne rakete.
U jeku najnovijeg ukrajinsko-ruskog geopolitčkog sraza u kojem jedni (Ukrajinci) najavljuju svoj ulazak u NATO a drugi (Rusi) odgovaraju novom verzijom svoje vojne doktrine u kojoj se poseže i za prijetnjom uporabe nuklearnog oružja, za riječ se 25. prosinca javio i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik svrstavši se otvoreno na rusku stranu protiveći se ulasku Bosne i Hercegovine u NATO. Dodik je u intervju za ruski portal lenta.ru rekao kako su građani Republike Srpske protiv pridruživanja NATO-u te da se o tomu treba odlučivati na referendumu koji bi se održao na entitetskoj razini.
„To je logično, ako se uzme u obzir cijeli niz povjesnih razloga. Jedna od tih činjenica je i to što je NATO prije 20 godina bombardirao Srbe u BiH, a potom i Srbiju“, kazao je Dodik. Ovakva ili slična stajališta Dodik je iznosio i prije, ali njegovo ponovno očitovanje u korist Rusije u vrijeme rastućeg zaoštravanja odnosa između Zapada i Rusije ujedno je i poruka da se i u BiH nastavljaju usložnjavati odnosi kao odraz globalnijih geostrateških pretenzija. Protivljenje vodstva Republike Srpske ulasku BiH u NATO i odranije već poznato stajalište Srbije da želi zadržati vojnu neutralnost, dakle ne učlanjivati se u NATO, činjenice su s kojima BiH i Balkan ulaze u 2015. godinu. S druge strane, Bruxelles i Washington u svojim planovima vide BiH i Balkan kao dio NATO-a saveza. Nedvojbeno je da će takva sučeljavajuća gledanja na geopolitičko pozicioniranje BiH i Balkan imati utjecaja na gibanja u 2015. godini.
Bosna i Hercegovina i Balkan dio su šire geostarteške slike o kojoj utjecajni američki stručnjak za geopolitiku George Friedman promišlja u svojoj najnovijoj knjizi „Sljedeće desetljeće“ („The Next Decade“). Definirajući jugositok Europe, to jest i Balkanski poluotok, kao periferiju, Friedman ističe: „Sjedinjene Države moraju pod svaku cijenu spriječiti stapanje Rusije i Europskog poluotoka, jer bi to stvorilo silu koju bi Sjedinjene Države mogle teško obuzdati“. Treba primjetiti kako Friedman koristi formulaciju da Sjedinjene Države trebaju „po svaku cijenu spriječiti“ stapanje Rusije i Europskog poluotoka. Nije li to, zapravo, nagovještaj obnavljanja pojačanog angažmana Sjedinjenih Američkih Država na Balkanu i napuštanje dugogodišnje Američke pasivnosti u tom dijelu Europe?
U svojim promišljanjima Friedman posebice ističe važnost uloge Njemačke, ne samo na Balkanu već i u globalnim razmjerema. Friedman o tomu piše ovako: „Štogod Sjedinjene Države poduzimale na periferiji Europe, pitanje Njemačke ostaje daleko najvažnije i u sljedećim će godinama dominirati vanjskom politikom mnogih zemalja. Sjedinjene Države se moraju kloniti toga da izgledaju kao njemački protivnici ili ravnodušni prema Europi“.
Ovo Friedmanovo zagovaranje Američke pažljivosti prema angažmanu Njemačke dobija na težini posebice u kontekst njanovije njemačko-britanske inicijative obznanjene u rujnu 2014. godine koja je u međuvremenu prerasla i u incijativu Europske unije. Treba podsjetiti kako se tom njemačko-britanskom-EU inicijativom zagovara uklanjanje zapreka za gospodarski oporavak BiH, ali i „provođenje institucijonalnih reformi na svim razinama države“ radi njenog bržeg ulaska u Europsku uniju. Provođenje institucionalnih reformi „na svim razinama države“ je zamisao koja bi, ukoliko se realizira, mogla pogodovati Hrvatima u BiH jer upravo su oni kao narod sadašnjim Daytonskim dvoentitetskim ustrojem bačeni u zagrljaj bošnjačkom i RS-ovskom obespravljivanju.
Nema nijednog segmenta Daytonskog sporazuma koji ne predstavlja izvor neravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana. Nastupajuća 2015. godina nije izborna, što znači da se politička energija neće trošiti na pridobijanje naklonosti glasača, a upravo takvo ozračje može biti dragocjeno da se tijekom ove godine posije sjeme institucionalne ravnopravnosti Hrvata u BiH. Njemačko-britansko-EU inicijativa zajedno s Rezolucijom EU Parlamenta iz veljače 2014. godine kojom se izražava protivljenje centralističkom, to jest unitarističkom uređenju BiH i zagovara njena federalizacija, daje poticaja nadanjima da bi se tijekom ove godine moglo makar započeti uklanjati institucionalno obespravljivanja Hrvata u BiH. Manevarski prostor za takvo što postoji jer politička pozornica u BiH tijekom ove godine neće biti zasipana (pred)izbornim porukama. Hrvati u BiH imaju razloga od planova Europske unije, kojima se predlaže ukidanja centralističkog uređenja i zagovaranja isntitucionalnih reformi „na svim razinama države“, očekivati dobijanje institucionalnog alata kojim bi neutralizirali federalno-bošnjačko i RS-ovsko nametanje onih hrvatskih kadrova i stranaka koji nemaju većinsku glasačku potporu Hrvata u BiH. No, i od hrvatskih političkih predstavnika u BiH se ima razloga očekivati suptilno iščitavanje geopolitičkih trendova./HMS/
