Kada je Zvonko Bagarić nedugo nakon rata odlučio ulagati u hotel i skijaški centar “Adria ski” na Kupresu, mnogi su ga gledali sumnjičavo. Obnovio je prvo devastirani hotel, onda staze, žičare… Značilo je to milijune potrošenih eura, ali nije posustajao ni u godinama koje su slijedile. Danas je to jedno pristojno skijalište u stanju organizirati i međunarodne FIS-utrke, piše Slobodna Dalmacija.
Kažu da nema čovjeka koji se više obradovao posljednjem snijegu od vas.
– Ha, ha, ha …. Dobro, s obzirom na poziciju, ulaganja koja sam imao, a da sve ovisi o snijegu i Božjoj volji, onda se to može reći.
Mnogi su se prepali, s obzirom na to koliko su topli bili Božić i početak godine, da od sezone neće biti ništa. Ipak će se na kraju nešto izvući.
– Svašta smo mi proživjeli kroz sve ove godine koliko smo u ovom poslu. Jednu sezonu smo čak imali takvu da smo odradili samo tri dana skijanja. Prošlu sezonu smo otvorili 18. prosinca, a ovu zadnji vikend u siječnju, pa računajte.
Ogromni gubici
Jednom ste izišli s podatkom koliko dnevno gubite kada ne radite. Radilo se o desecima tisuća maraka. Koliko je to sada budući da niste stali s ulaganjima?
– To se više ne može precizno reći s obzirom na to da se projekt proširio, da je bilo puno ulaganja. Za svaku sezonu se morate pripremiti, prije svega angažirati armiju radnika, bez obzira na to što vas čeka. Radi se o nekih 120 ljudi da bi pokrili minimum minimuma. A gdje su prateći objekti, putovi, voda za umjetni snijeg, ski liftovi i žičare … Gubici kada ne radimo jesu ogromni.
Imate li kalkulaciju koji je to minimalni broj skijaških dana da biste bili na pozitivnoj nuli?
– Sve vam ovisi od toga kako vidite što je skijaški dan. Mi smo prošle sezone radili, imali žice u pogonu 100 dana, znači 100 dana skijanja. Najbitnije je da ste u pogonu tijekom špice sezone, a ona je nama ono razdoblje iza Božića, završno s prvim ili drugim tjednom siječnja, znači za vrijeme školskih praznika. Ove godine baš smo taj dio sezone morali preskočiti jer nije bilo snijega, odnosno bilo je pretoplo i vlažno da bismo ga sami mogli napraviti.
Ostali su nam samo udarni vikendi, kao i natjecanja koja organiziramo. Prva tri dana ovog tjedna bili smo domaćini FIS-utrke u slalomu i veleslalomu, a sada nam slijede klupske utrke, kao i CRO ski, prvenstvo Herceg-Bosne, pa Dalmacije, Alka na skijama… Svaka ta utrka traži organizaciju, izdvajanje ski staze, njezinu zaštitu, prepariranje i sve ostalo što ide.
Ostajete li i dalje pri jednoj svojoj staroj izjavi da “nema lake pare na skijanju”?
– Nema. Nema brzih para, jer je to jednostavno takav biznis. Mi uvelike radimo na programima za ljeto, jer ne možete se osloniti samo na rad od dva-tri mjeseca preko zime da biste ostatak godine uživali. Toga nema nigdje na svijetu. Naša je namjera da uz skijaški budemo i sportski centar.
NOVI TOPOVI
Po struci ste građevinar. Pretpostavljam da ste puno puta sebe zapitali što vam je ovo sve trebalo i zašto niste ostali u struci, gdje se i bolje i lakše dade zaraditi.
– Ja sam u građevini cijeli život i nikada iz nje nisam izišao. Još imamo cijelu silu strojeva, njih 50-ak, raznih namjena i profila. Dobro nam dođe ta mehanizacija, jer na skijalištu neprestano radimo na njegovu uređenju i proširenju, dok cijeli sportski centar ima četiri nogometna terena, a u planu ih je još sedam.
Prije nekog vremena iznijeli ste plan proširenja skijališta. Dokle se stiglo i što je sve u planu?
– Mi danas imamo 40 posto skijališta pokrivenog sustavima za proizvodnju umjetnog snijega, dok se za preostalih 60 posto oslanjamo na onaj prirodni. Tijekom ove godine ući ćemo i u taj projekt, znači imati sve pokriveno topovima, plus jedan dio staza napraviti nove i proširiti neke stare.
Što je s podizanjem skijališta na veću nadmorsku visinu? To ste bili najavili prije nekog vremena.
– Nama je u zaleđu Malovan, koji je 300 metara viši u odnosu na Tikvice. Povezali bismo se potpuno novom žičarom i s te strane probili nove staze i instalirali vertikalni transport. To će na red doći nakon što odradimo prvi dio projekta s proširenjem staza i zasnježivanjem sviju postojećih, odnosno dođemo do željenih 15 kilometara spustova pod umjetnim snijegom. U planu nam je u tom dijelu obnoviti i liftove.
Naš današnji kapacitet je sedam tisuća skijaša u jednom satu, a to bi se povećalo instaliranjem još jednog četverosjeda na mjestu starog sidra. Taj bi četverosjed svojom početnom stanicom bio u razini hotela i vodio bi do sadašnje najveće kote skijališta.
Projekt je gotov, pregovaramo s austrijskim proizvođačem vertikalnog transporta “Doppelmayrom”, kao i oko otkupa zemljišta. Nadam se da ćemo tijekom ove godine krenuti u realizaciju, dok će proširenje na Malovan biti po onoj staroj “koliko para, toliko muzike”.
Do sada ste jedino Jahorini priznavali da je bolje skijalište od vašeg u BiH …
– Stojim i dalje iza toga. Država, odnosno entitet Republika Srpska je gore uložio jako puno novca, od žičara pa dalje. Kako vidite, ni mi se ne predajemo. Za novi četverosjed ne mogu sa sigurnošću reći da će biti gotov do početka iduće sezone, ali se to duboko nadam za umjetno osnježivanje i ove dvije preostale staze, inače dosta duže od drugih.
Nitko ne pomaže
Imate li vi podršku države kao Jahorina?
– Nama ni do sada nitko nije pomagao i sve što smo investirali, investirali smo zadužujući se kod komercijalnih banaka ili od naših osnovnih sredstava iz građevine. Svaki zarađeni pfening uložen je natrag u skijalište. Tako da što se tiče države i pomoći, mi očekujemo samo da nam potvrde koje se traže izdaju na vrijeme i da nas ne zavlače.
Kupres je od rata naovamo gostima iz Hrvatske, pogotovo Dalmacije, bio privlačan i zbog svojih cijena. Danas se cjenovno približavate RH. Kava je primjerice 4 konvertibilne marke, 16 kuna ili više od dva eura. Je li to puno za standard ljudi u BiH?
– U pravu ste da su cijene otprilike sada kao u RH, ali morate uzeti u obzir cijene energenata, sirovina, kao i radne snage koja je oslonjena i na jedno i na drugo tržište. Vi radnika nećete imati odakle platiti ako nećete staviti cijenu zarade. Svakako da osluškujemo kupovnu moć s obje strane granice.
Dalmaciji je ovo kućno skijalište
Vi ste zaslužni što su brojne generacije Dalmatinaca zavoljele snijeg i proskijale od rata naovamo. Jesu li vam Dalmatinci gosti broj jedan?
– I prije nego što sam ja ušao u sve ovo, odnosno kada sam bio momak, Split i Splićani su Kupres držali svojim. Nakon rata to se proširilo na cijelu populaciju Dalmacije od Zadra do Dubrovnika, za koju je danas Kupres kućno skijalište.
Tri sina preuzimaju posao
U posao ste uveli svoje sinove. Hoće li oni s istom strašću nastaviti vašim stopama?
– S obzirom na moje godine, a blizu sam 60., kao i s obzirom na narušeno zdravlje, nadam se da ću još funkcionirati. Imam veliku obitelj ili, kako znam reći, s prvom i jedinom suprugom šestero djece, od čega tri sina. Njih sva trojica već su u poslu, završili su fakultete i podijelili uloge. Jedan vodi financije, drugi logistiku, a treći razvoj i uređenje skijališta i cijelog sportskog centra.
Ja im pomažem savjetodavno, svaki smo dan na liniji, iako sam već neko vrijeme u toplicama na oporavku. Čujemo se i oko najsitnijih detalja budući da sam ja od početka u projektu, a i oni međusobno funkcioniraju kao dobar tim. Brzo će doći trenutak kada će oni sve preuzeti.
Slobodna Dalmacija
Kažu da nema čovjeka koji se više obradovao posljednjem snijegu od vas.
– Ha, ha, ha …. Dobro, s obzirom na poziciju, ulaganja koja sam imao, a da sve ovisi o snijegu i Božjoj volji, onda se to može reći.
Mnogi su se prepali, s obzirom na to koliko su topli bili Božić i početak godine, da od sezone neće biti ništa. Ipak će se na kraju nešto izvući.
– Svašta smo mi proživjeli kroz sve ove godine koliko smo u ovom poslu. Jednu sezonu smo čak imali takvu da smo odradili samo tri dana skijanja. Prošlu sezonu smo otvorili 18. prosinca, a ovu zadnji vikend u siječnju, pa računajte.
Ogromni gubici
Jednom ste izišli s podatkom koliko dnevno gubite kada ne radite. Radilo se o desecima tisuća maraka. Koliko je to sada budući da niste stali s ulaganjima?
– To se više ne može precizno reći s obzirom na to da se projekt proširio, da je bilo puno ulaganja. Za svaku sezonu se morate pripremiti, prije svega angažirati armiju radnika, bez obzira na to što vas čeka. Radi se o nekih 120 ljudi da bi pokrili minimum minimuma. A gdje su prateći objekti, putovi, voda za umjetni snijeg, ski liftovi i žičare … Gubici kada ne radimo jesu ogromni.
Imate li kalkulaciju koji je to minimalni broj skijaških dana da biste bili na pozitivnoj nuli?
– Sve vam ovisi od toga kako vidite što je skijaški dan. Mi smo prošle sezone radili, imali žice u pogonu 100 dana, znači 100 dana skijanja. Najbitnije je da ste u pogonu tijekom špice sezone, a ona je nama ono razdoblje iza Božića, završno s prvim ili drugim tjednom siječnja, znači za vrijeme školskih praznika. Ove godine baš smo taj dio sezone morali preskočiti jer nije bilo snijega, odnosno bilo je pretoplo i vlažno da bismo ga sami mogli napraviti.
Ostali su nam samo udarni vikendi, kao i natjecanja koja organiziramo. Prva tri dana ovog tjedna bili smo domaćini FIS-utrke u slalomu i veleslalomu, a sada nam slijede klupske utrke, kao i CRO ski, prvenstvo Herceg-Bosne, pa Dalmacije, Alka na skijama… Svaka ta utrka traži organizaciju, izdvajanje ski staze, njezinu zaštitu, prepariranje i sve ostalo što ide.
Ostajete li i dalje pri jednoj svojoj staroj izjavi da “nema lake pare na skijanju”?
– Nema. Nema brzih para, jer je to jednostavno takav biznis. Mi uvelike radimo na programima za ljeto, jer ne možete se osloniti samo na rad od dva-tri mjeseca preko zime da biste ostatak godine uživali. Toga nema nigdje na svijetu. Naša je namjera da uz skijaški budemo i sportski centar.
NOVI TOPOVI
Po struci ste građevinar. Pretpostavljam da ste puno puta sebe zapitali što vam je ovo sve trebalo i zašto niste ostali u struci, gdje se i bolje i lakše dade zaraditi.
– Ja sam u građevini cijeli život i nikada iz nje nisam izišao. Još imamo cijelu silu strojeva, njih 50-ak, raznih namjena i profila. Dobro nam dođe ta mehanizacija, jer na skijalištu neprestano radimo na njegovu uređenju i proširenju, dok cijeli sportski centar ima četiri nogometna terena, a u planu ih je još sedam.
Prije nekog vremena iznijeli ste plan proširenja skijališta. Dokle se stiglo i što je sve u planu?
– Mi danas imamo 40 posto skijališta pokrivenog sustavima za proizvodnju umjetnog snijega, dok se za preostalih 60 posto oslanjamo na onaj prirodni. Tijekom ove godine ući ćemo i u taj projekt, znači imati sve pokriveno topovima, plus jedan dio staza napraviti nove i proširiti neke stare.
Što je s podizanjem skijališta na veću nadmorsku visinu? To ste bili najavili prije nekog vremena.
– Nama je u zaleđu Malovan, koji je 300 metara viši u odnosu na Tikvice. Povezali bismo se potpuno novom žičarom i s te strane probili nove staze i instalirali vertikalni transport. To će na red doći nakon što odradimo prvi dio projekta s proširenjem staza i zasnježivanjem sviju postojećih, odnosno dođemo do željenih 15 kilometara spustova pod umjetnim snijegom. U planu nam je u tom dijelu obnoviti i liftove.
Naš današnji kapacitet je sedam tisuća skijaša u jednom satu, a to bi se povećalo instaliranjem još jednog četverosjeda na mjestu starog sidra. Taj bi četverosjed svojom početnom stanicom bio u razini hotela i vodio bi do sadašnje najveće kote skijališta.
Projekt je gotov, pregovaramo s austrijskim proizvođačem vertikalnog transporta “Doppelmayrom”, kao i oko otkupa zemljišta. Nadam se da ćemo tijekom ove godine krenuti u realizaciju, dok će proširenje na Malovan biti po onoj staroj “koliko para, toliko muzike”.
Do sada ste jedino Jahorini priznavali da je bolje skijalište od vašeg u BiH …
– Stojim i dalje iza toga. Država, odnosno entitet Republika Srpska je gore uložio jako puno novca, od žičara pa dalje. Kako vidite, ni mi se ne predajemo. Za novi četverosjed ne mogu sa sigurnošću reći da će biti gotov do početka iduće sezone, ali se to duboko nadam za umjetno osnježivanje i ove dvije preostale staze, inače dosta duže od drugih.
Nitko ne pomaže
Imate li vi podršku države kao Jahorina?
– Nama ni do sada nitko nije pomagao i sve što smo investirali, investirali smo zadužujući se kod komercijalnih banaka ili od naših osnovnih sredstava iz građevine. Svaki zarađeni pfening uložen je natrag u skijalište. Tako da što se tiče države i pomoći, mi očekujemo samo da nam potvrde koje se traže izdaju na vrijeme i da nas ne zavlače.
Kupres je od rata naovamo gostima iz Hrvatske, pogotovo Dalmacije, bio privlačan i zbog svojih cijena. Danas se cjenovno približavate RH. Kava je primjerice 4 konvertibilne marke, 16 kuna ili više od dva eura. Je li to puno za standard ljudi u BiH?
– U pravu ste da su cijene otprilike sada kao u RH, ali morate uzeti u obzir cijene energenata, sirovina, kao i radne snage koja je oslonjena i na jedno i na drugo tržište. Vi radnika nećete imati odakle platiti ako nećete staviti cijenu zarade. Svakako da osluškujemo kupovnu moć s obje strane granice.
Dalmaciji je ovo kućno skijalište
Vi ste zaslužni što su brojne generacije Dalmatinaca zavoljele snijeg i proskijale od rata naovamo. Jesu li vam Dalmatinci gosti broj jedan?
– I prije nego što sam ja ušao u sve ovo, odnosno kada sam bio momak, Split i Splićani su Kupres držali svojim. Nakon rata to se proširilo na cijelu populaciju Dalmacije od Zadra do Dubrovnika, za koju je danas Kupres kućno skijalište.
Tri sina preuzimaju posao
U posao ste uveli svoje sinove. Hoće li oni s istom strašću nastaviti vašim stopama?
– S obzirom na moje godine, a blizu sam 60., kao i s obzirom na narušeno zdravlje, nadam se da ću još funkcionirati. Imam veliku obitelj ili, kako znam reći, s prvom i jedinom suprugom šestero djece, od čega tri sina. Njih sva trojica već su u poslu, završili su fakultete i podijelili uloge. Jedan vodi financije, drugi logistiku, a treći razvoj i uređenje skijališta i cijelog sportskog centra.
Ja im pomažem savjetodavno, svaki smo dan na liniji, iako sam već neko vrijeme u toplicama na oporavku. Čujemo se i oko najsitnijih detalja budući da sam ja od početka u projektu, a i oni međusobno funkcioniraju kao dobar tim. Brzo će doći trenutak kada će oni sve preuzeti.
Slobodna Dalmacija
