Dolaskom '90-ih godina i padom komunizma, započelo se s komemoracijom za sve ramske žrtve, što je preraslo u tradiciju. Iako je dosta toga napisano zadnjih dvadesetak godina na ovu temu, nažalost to nije dovoljno da bi se široj javnosti pokazao sav užas i razmjer toga stradanja. U izdanju Franjevačkog samostana na Šćitu, prije nešto više od sedam godina, iz tiska je izašla knjiga pod nazivom „Rama 1942“ i u njoj se između ostaloga, nalazi više autorskih priloga koji dokumentirano govore o tome vremenu. Među njima je i onaj g. Ante Jeličića koji je napravio razgovore s više svjedoka, piše RPortal.eu
Vrijednost ovih svjedočenja time je veća što su jedni od rijetkih koji su zapisani u nekoj od knjiga i sada su dostupni svima. Nažalost, sve je manje živih svjedoka toga vremena, ali ostaje nada da će se naći onih koji hoće, mogu i žele pisati o tome. U međuvremenu većina svjedoka čije priče su zapisane u ovoj knjizi, preminulo je. U sljedećem periodu, povremeno ćemo objavljivati priče svih svjedoka koje su zapisane u ovoj knjizi.
Za dvadesetak dana navršit će se 79 godina od pokolja kojega su četnici kao talijanski saveznici počinili u Rami. Vjerojatno nema niti jedne obitelji koja tih dana nije izgubila barem jednog svoga člana, a nisu rijetke one koje su izgubile tri ili više. Ta tri dana početkom listopada 1942. godine zauvijek su obilježila ionako krvavu prošlost ramskoga kraja.
Maglice su bile među prvim ramskim selima koja su se našla na udaru četničkih hordi i među prvima je i stradalo. U nekolio sati, četnici su pobili dvadesetčetiri mještanina, i zapalili veći dio kuća i gospodarskih objekata.
Kako vrijeme prolazi, sve je manje živih svjedoka koji su doživjeli i preživjeli to stradanje. Ovaj put donosimo svjedočenje Miška Belje, kojega je zapisao Anto Jeličić.
8. listopada1942. godine četnici su ubili Miškovog oca, dva strica i još nekoliko rođaka. Svakako pročitajte!
Miško Beljo je rođen 1931. godine na Maglicama. Njegovi roditelji Franjo, sin Matana Belje i Ruže rođene Grbeš iz Kovačeva Polja, živjeli su u mnogobrojnoj seljačkoj obitelji, uglavnom u Maglicama, ali i u Podboru i Mluši. Miškov djed Matan oženio se Lucom Sičaja, koja je naslijedila u Podboru dio kuće i dosta veliko imanje. U toj kući u Podboru živjela je mnogobrojna obitelj, pogotovo nakon četničkog pokolja i paljenja kuća u Maglicama. S Miškom sam razgovarao nekoliko puta i zapisivao tako da je iz zapisanog nastala knjižica (neobjavljena) o Lujićima, Matanovima koji danas žive gotovo po cijelom svijetu. Iz tih zapisa uzeto je ovo svjedočenje o četnicima na Maglicama.
Četnici na Maglicama
7. listopada 1942. partizani su bježali preko Orašca u Vran. Na Orašcu je Muho Osmić (partizan) rekao Stipanu Abazu:
"Bježite, dolaze četnici i sve redom ubijaju i pale! Sve će vas pobiti".
Sutradan došao je jedan musliman iz Sovića, pobjegavši ispred četnika. Pričao je kako četnici u Sovićima ubijaju ljude i pale kuće, te gotovo zaklinjao ljude da bježe. No u selu su rekli:
"Ubijaju muslimane, neće oni nas katolike, mi nismo ništa krivi".
Isto jutro Ivan Beljo (Novakušin) odveo je jednog ustašu u Duvno koji je bio ranjen na Šćitu kada je crkva izgorjela, pa se do tada već oporavio toliko da je mogao krenuti na put. Moj brat Nikola bio je najbolji Ivanov prijatelj, pa je htio ići s njima u Duvno. No ćaća mu nije dopustio, nego mu je samo dozvolio da ih isprati do Ljubuše. Nikola je toga jutra išao s volovima u Vran u brvna. U Padežu su se teška srca rastali. Stalno su imali jedan drugom što kazati, kako je to kasnije Ivan pričao. Kada se Nikola vratio nazad u Maglice, pričao je kako četnici pale u Lisu i na Orašcu i da se od dima ništa ne može vidjeti. Prava strahota! Ne može im se nitko sakriti ni pobjeći! To isto pričali su istog dana i drugi ljudi koji su se našli na putu u Lise i Ljubušu.
Osmoga listopada niz planinu sišao je u selo prvi četnik predstavljajući se kao komandant. Govorio je:
"Nemojte bježati! Tko ne bude kod kuće, sve će mu se zapaliti!"
Ljudi su ga pitali:
"Koja to vojska dolazi?"
Odgovorio je:
"Ne bojte se, četnici dolaze!".
Tražio je konja i sedlo. Konja mu je dao moj ćaća, a sedlo nije imao pa su moja braća i Luka Novakušin otišli u Mateše Gazdića (Penave) i donijeli mu sedlo. Kada je dobio konja i sedlo, krenuo je četnik s «Ledine» (Lujići) bacivši ručnu bombu, tzv. talijanku, a zubima joj je izvukao osigurač. Ispod spomenute ledine umalo je stradao mali Markica, sin Andrije Belje, dijete tek nešto starije od godinu dana. O tom događaju i susretu s četnicima pričalo se često i uvijek pod nekom posebnom napetosti. Kada je četnik otišao, Andrija je ostalima rekao:
"Sve će nas četnici poklati!", kuneći se pritom Bogom. Ubrzo nakon toga na Radnoj Plani pojavila se jedna grupa četnika koja je znala da im seljani idu ususret. Iz Čuljaka (Gornje Maglice) ljudi su pošli pred njih, i da bi ih udovoljili, nosili su rakiju i jabuke. No čim su četnici stigli u selo, odmah su počeli s pretresom i pljačkom. Što su htjeli, to su i uzimali. Kada je prva grupa prošla u Čuljke, jedan je zastao s nekoliko, valjda opljačkanih pari opanaka prebačenih preko ramena. Psovao je Bogorodicu i žalio se na loš plijen. Ubrzo zatim planula je Čuljkova pojata. Ukratko iza toga jedan četnik dotjerao je Antu Čuljka i Ivče Pedića. Pred njih smo izišli i mi, moj ćaća i moja braća Nikola i Jure, te Luka Novakušin. Moj stric Stipo upravo se vraćao iz šume, sakrivši na brzinu nešto duhana da mu ga ne bi odnijeli. Njega je četnik pozvao k nama na ledinu. Meni je rekao: "Mali, ti kući!"
Zatim je pozvao naše (moje stričeviće) Marka i Luku. Na to mu je Luka Novakušin rekao:
"Pusti dicu, ovoga si otjerao, a oni su kao i on!",
pokazujući pritom na mene. Četnik je od svih tražio oružje, ali mu ga nisu dali jer ga nisu imali. Počeo je na njih vikati:
"Jučer si ga zazidao u ovaj zid, a danas ga nemaš!"
pokazujući na zidnu ogradu pokraj ledine. Onda je strogo naredio:
"Idemo komandantu!"
Oni su mu rekli da je komandant ovdje već bio.
"Bez obzira na to da li je ovdje bio ili ne, idemo k njemu!"
Moj zet Ivo Čuljak Matin (1929–2010) ovako opisuje dolazak četnika na Maglice: "Koliko se sjećam, čim su se pomolili na Radnoj Plani, četnici su odmah zvali da odrasli ljudi iziđu pred njih. Ljudi su odmah i pošli noseći im što je tko imao. Netko rakiju, netko jabuke, a netko orahe. Prije te grupe četnika išao je jedan od njih šireći zapovijed po selu da nitko ne bježi. Onima koje oni nađu kod svojih kuća neće biti ništa, niti će im se što zapaliti, a onome koji pobjegne od kuće zapalit će se i kuća i pojata. Još prije nego je taj četnik izvidnica sišao u selo, u Maglice je došao neki Sovićak musliman bježeći pred četnicima i tražio nešto za jesti, jer je bio veoma gladan. Pričao je kako su četnici u Sovićima sve pobili, poklali i kuće popalili. Magličani mu nisu vjerovali. Govorili su kako nitko nije ništa kriv, da su nevini i da nitko ne želi bježati od kuće. Nakon kraćeg vremena iza toga doživjeli su sami pokolj i paljevinu. Kada su četnici sišli u selo s ljudima koji su pred njih izišli na Radnu Planu, razletili su se po kućama i uzimali što im se svidjelo, a sve muškarce pokupili i otjerali u stroju da ih pobiju. Međutim, njihov zapovjednik čini se da je bio dobar čovjek, dotrčao je k njima prije nego su ih mogli pobiti i rekao: "Što to radite, ljudi vas lijepo dočekali izišavši pred vas! Vojska dolje, a civili nazad gore. U tom stroju je bio i moj ćaća Mato, koji je često prepričavao trenutke između života i smrti. Vojska je pošla prema dolje, a seljani su se razbježali kuda je tko znao i umio."
"Vi hranite partizane!"
Četnik je nosio pušku iza glave držeći je s objema rukama na potiljku. Sišli su do kuće Andrije Belje, gdje im se priključio još jedan četnik koji je niz Pripuzovinu dotjerao Stipu Čuljka. Četnik je ljutito vikao.
"Vi hranite partizane!"
Na to je Andrija odgovorio:
"Jesmo koliko smo morali"
kuneći se Bogom da istinu govori. Odatle su ljude potjerali dalje. Na Rajcu kod Perića kuće postrojili su ih za strijeljanje. Jedan četnik naslonio je strojnicu na kameni zid (ogradu) da bi ih tako imao sve na nišanu. Tada je drugi četnik rekao: «Nećemo ih ovdje ubijati, tjerat ćemo ih komandantu!»
Potom ih je jedan ponovo upitao imaju li bilo što od oružja ili vojničke opreme. Javio se Ante Čuljak, kazavši da ima lovačku pušku kao i Luka Novakušin, koji je rekao da ima vojnički ranac. Jedan četnik pošao je s njima dvojicom da bi te stvari od njih uzeo. Kad mu je Luka kod kuće predao ranac, četnik mu je rekao.
"Idi sada!"
"Kamo?", upitao ga je Luka.
"... materinu, eto ti grm!"
Tek tada je Luka shvatio i pobjegao u šumu. Ostale su natjerali niz Podrajče prema Poljani (Donje Maglice). Na Poljani su drugi četnici prikupili jednu grupu seljana. U Bošnjacima je jedan četnik sreo Jakova Belju – Ćubanova. Ovaj je iz mlina u Priklacima gonio brašnom natovarenog konja. Četnik ga je upitao zna li tko ima sat. Jakov je znao da moj ćaća ima sat i to je rekao četniku. Četnik je naredio Jakovu da rastovari konja i da ga vodi k Franji, mome ćaći, a sam je uzjašio na Jakovljeva dorata. U Podrajču kod zeldarije sreli su skupinu ljudi koju su četnici tjerali s Gornjih Maglica. Kada su upitali Franju za sat, rekao je da ga je odnio na popravak u Sarajevo. Nije smio kazati da su ga odnijeli drugi četnici prije nekoliko trenutaka. Onaj četnik je zajapureno vikao na Jakova:
"Živog ću te oderati!"
Natjerao ga je dalje do moga dida Matana. Pa kada ni tu nisu dobili sat, jer i did je rekao kao i tata. Jakova je zatim natjerao uz Pilavušu, pa na Jerkušu. Odatle se vidio zaselak Jozići, pa je naredio Jakovu:
"Idi tamo i dovedi mi ovamo sve ljude!"
Jakov je poslušao četnika i otišao do Jozića kuća, a tamo je pronašao samo muslimane: Mumina, Avdu, Sulju i Mehu. Svi su pošli prema četnicima koji su se nalazili na Jerkuši ne sluteći zlo koje će ih ubrzo stići. Suljo je uspio pobjeći kada je četnik počeo ubijati, a ostala trojica skupa s Jakovom ubijeni su na Jerkuši.
Pokolj u Krmkovom docu na Odornici
Ljude s Gornjih Maglica stjerali su u Bošnjake (zaselak), tu su uzeli Tadiju Bošnjaka i sina mu Božu. Odatle su ih sve skupa natjerali u Ponikve Grbeševim kućama. U Ponikvama su pokupili trojicu Grbeša: Nikicu, Petra i brata im Božu, te dvojicu Mišura: Milu i Miška. Tu su svezali ruke mome bratu Nikoli, Nikoli (Nine) Juriću, a Stipu Bošnjaka dotjerali su svezanog iz Bijarevine. Dakle, povezali su sve jače ljude radi svake sigurnosti. Sve skupa su ih istjerali na Odornicu, gdje su sreli skupinu četnika koja je išla sa Smojnika i tjerala pred sobom Stipu i Antu Grbeša. Na Odornici je moj ćaća molio jednog četnika da mu pusti sinove Nikolu i Juru, jer su premladi, a on je svakako tu, ali se četnik oglušio o njegovu molbu i nije mu dao nikakva odgovora. Zatim su počeli ispitivati sve te ljude u Krmkovom docu. Čim su posljednji ušli u dolac, zločinci su započeli svoj krvavi plan. Počeo je opći metež i ubijanje bez ikakvih šansi za ljude s Maglica. Jedni su klali noževima, dok su drugi ubijali iz pušaka. Jedan krvnik je mome bratu Nikoli zabio nož u grlo. Nikola mu se tako ranjen i u smrtnom strahu istrgnuo iz ruku i počeo bježati niz Pirišće. U bijegu ga je stigla četnička kugla. Još jednom je poskočio u zrak i pao mrtav. Andriju Belju nisu mogli oboriti s nogu, pa su s konja skinuli oglav te mu njime spetljali noge, da bi ga tako složili i nožem zaklali. Kada je moj ćaća vidio što se dogodilo s Nikolom, glasno je zaplakao:
"Nikola, sine moj!"
Nakon tog jauka pokosio ga je četnički rafal. Moj brat Jure stajao je uz strica Stipu gledajući ova strašna događanja. Kada su vidjeli što se dogodilo s ćaćom i bratom, okrenuli su se jedan prema drugom i tužno se pogledali. U tom trenutku strica Stipu pogodi metak u glavu. Pao je pokraj Jure koji je stajao kao ukopan, poprskan stričevom krvlju i mozgom. Na rubu Krmkova doca jedan četnik pozove Stipu Čuljka te mu tiho reče da bježi u šumu. Kada je Stipo potrčao prema šumi, ovaj četnik je pucao u zrak iznad njegove glave. Na to je njegov komandant, razjaren kao zvijer, vikao psujući Boga, kako uteče najveći «šut». Franjo Penava zaklonio je glavu rukom te je tako ranjen u ruku krvav pao i ostao ležati kao mrtav.
Kada su sve ljude pobili, a moj brat Jure ostao stajati jedini još živ, priđe mu onaj četnik kojega je moj ćaća molio da mu pusti sinove te mu reče:
"Hajde, ti mali, kući!"
Jure onako prestrašen upitao ga je za "cedulju". Na to mu priđe jedan drugi četnik i reče: "Stani, ja ću tebi dati cedulju!",
hvatajući se pritom za okrvavljeni nož. Onaj prvi je bio uporan:
"E, njega nećeš! Od njega još može postati čovjek!"
Tek tada je Jure pošao uskim seoskim puteljkom ne silazeći ni koraka s njega.
Nakon izvjesnog vremena četnici su se vratili u dolac i provjerili ima li još slučajno živih ljudi među tolikim mrtvacima. Svi su bili mrtvi!
Kruška u Antinu džepu
Jedini Franjo Penava pritajio se i ležao kao mrtav među njima ne dajući nikakve znake života. Slušao je četnike da govore kako je onoga ubio Jovo, a ovoga Čedo itd. Dok nije pao mrak, Franjo se smrzavao ležeći onako ranjen među mrtvima. Kada se već smrklo i dugo nije čuo glasove četnika, oprezno je skinuo sukneni kaput (ručni rad) s pokojnog Ante Grbeša te ga obukao i pobjegao u šumu Smojnik. Cijelu noć žedan, ranjen, osjećao je miris kruške, ali kruške nije mogao nigdje vidjeti. Tek sutradan je zavukao ruku u džep kaputa i tu našao lijepu mirisavu krušku koju Ante nije uspio pojesti.
Na Odornici u Krmkovu docu četnici su ubili 18 ljudi, nenaoružanih, bez ikakve krivice i bez bilo kakve osude. Svi su bili poljoprivrednici na svojim seoskim imanjima.
Jedna grupa četnika krenula je s Radne Plane prema Smojniku, te su u Lokvama ubili Ivu i Juru Bošnjaka kao i brata im Šimuna kojega su zatekli kao pastira kod blaga nedaleko od kuće. Na Smojniku su ubili Juricu Grbeša. Ivče Čuljak je stanovao preko ljeta u Bunariću, gdje je uzgajao stoku. Tu su ga našli i ubili. Tu su ubili i Juru Ivaniku koji se gore zatekao zbog nekakvog posla. U Lisu s ljudima iz tog sela ubili su Jozu – Joščinu Grbeša. Tamo se zatekao na putu u šumu, gdje je namjeravao usjeći nešto drva za ogrjev. Luka Novakušin pobjegao je u Stupišće. Tamo je pronašao Antu Čuljka koji je neprestano plakao i pričao kako su četnici pobili sve na Odornici. Gore su se, kako je pričao, bijelila ljudska tijela povaljana po zemlji kao polegli janjci po mekanoj ledini.
Kako su u koji zaselak četnici dolazili, tako su palili. Zapalili su prvo Čuljkovu pojatu u Lujićima, pa drugu u Čuljcima, kuće Luje i Luke Čuljka te pojatu Ive Čuljka Tominog. U Ponikvama je zapaljeno sve od Mišura te Grbeševa kuća i pojata. Na Poljani Bošnjakova i Krivonjića kuća i pojata te hambar starog Krivonje s kućom i pojatom. Izgorjele su pojate Franje i Andrije Penave te Gazdića kuća i pojata.
"Jebem mu dida, ubij, ali ti si..."
Na Brdu Andrija Bošnjak prepoznao je u jednom četniku bivšeg oficira jugoslavenske vojske koji mu je bio nadređeni kada je služio kraljevsku vojsku, te ga oslovio po činu. Četnik je to zanijekao i zaprijetio mu da će ga ubiti. Na to je Andrija rekao:
"Jebem mu dida, ubij, ali ti si..."
Vjerojatno zbog toga događaja na Brdu nisu ubili nikoga. Onaj četnik je rekao kako moraju nešto zapaliti pa su zapalili dvije najlošije pojate, Ane i Ilije Bošnjaka.
U subotu 10. listopada preostali ljudi su na saonama i volovima vozili pokojnike na groblje u Maglicama te ih pokopali u zajedničke grobove, rodbinski jedan do drugoga, bez sanduka i pokopnih obreda, uz pojedinačnu i grupnu molitvu i s puno suza.
Na Odornici su ubijeni:
Franjo Beljo, moj otac
Nikola Beljo, sin Franjin
Stipo Beljo, brat Franjin
Andrija (Andrica) Beljo, Ivin, stričević Franjin i Stipin
Ivče Pedić iz Kovačeva Polja, preko ljeta na Maglicama
Nikica Grbeš, Ponikve, stričević Petrov i Božin
Petar Grbeš, Jurin
Božo Grbeš, Petrov brat
Mile Mišura, Ponikve
Miško Mišura, Ponikve
Tadija Bošnjak, Bošnjaci
Božo Bošnjak, sin Tadijin
Jozo Jurić, Krivonjić, Poljana
Nikola Jurić, brat Jozin
Andrija Penava, Poljana
Stipo Bošnjak, Brdo
Stipo Grbeš, Smojnik
Ante Grbeš, brat Stipin.
Ovaj pokolj preživjeli su:
Stipo Čuljak, pušten i pobjegao
Franjo Penava, preživio ranjen
Jure Beljo, pušten.
Petar i Božo Grbeš imali su još dva brata: Ivčeta i Jurišu. Otac im je bio Jure Grbeš koji se oženio Martom Jeličić Meter zvanom Meteruša, Božinom kćerkom i sestrom Jurinom, koji je 9. kolovoza 1917. poginuo kao austrougarski vojnik. Jure Grbeš imao je brata Božu, koji je imao dva sina Jozu (Jošče) i Nikolu (Nikica). Jošče se oženio iz Podbora Meterušom.
Stipo Bošnjak s Brda (Maglice) imao je još tri brata koja su ubijena isti dan od četnika. Jure i Ivo ubijeni su u Grudama iznad Ponikava, gdje su imali ljetne staje, dok je Šimun ubijen iznad sela čuvajući ovce.
Jakov Beljo Ćubanov ubijen je na Jerkuši (iznad Beljinih kuća), a isto tako i Meho Pračić te Avdo Gorančić, koji je ukopan kod Plave lokve. Na Gvozdu je ubijen i Mumin Pračić, punac Omera Gorančića.
Na Smojniku je ubijen Jure Grbeš, moj ujak.
Mojoj mami iskapaše oči od suza
Nakon što su četnici u listopadu 1942. godine spalili ramska sela i pobili veliki broj muškaraca u najboljoj životnoj dobi, narod je ostao bez svojih hranitelja i branitelja, bez hrane za ljude i stoku. Gotovo da nije bilo obitelji koja nekoga nije oplakivala. Majke su od žalosti dizale ruke prema nebu, žene su padale u nesvijest od tuge za izgubljenim muževima, dok su djeca gladna i bosa buljila u izgubljenu majku i oplakivala oca koji ih je vodio po proplancima i šumama tako poznatih, a sada opustjelih ramskih krajeva.
Moj did Matan u 71. godini života ostao je bez sinova Franje i Stipe i unuka Nikole. Sjećam se kako je bio jako žalostan i kako bi potišten išao u klanicu i takav se vraćao u opustjelu i tugom obavijenu kuću. Nedugo iza četničkog pokolja počeo je pobolijevati i umro je 1944. godine. Moja majka je neprekidno plakala sa strinama, koje su ujedno bile i moje tetke, jer su njih tri bile rođene sestre, udate za tri brata. Mama je stalno u plaču spominjala svoga Franju i sina Nikolu koje četnici pobiše, ali isto tako bi plakala nad sudbinom ostale djece kojima je prijetila glad i svaka druga nedaća.
Zavijanje gladnih vukova
Bilo je obitelji koje su bile prisiljene prezimiti u samo jednoj sobici, ili u pojati ili u nekakvoj pustari koja nije bila zapaljena ili potpuno izgorjela. Sjećam se da je obitelj Miška Bošnjaka iz Lisa prezimila u nekakvoj pustari na Gvozdu, jer je Mišku sve bilo zapaljeno i uništeno. Jedna udovica s petero djece prezimila je tako da je na zidine izgorjele kuće nabacala jelove grane. U takvim « prostorijama « ostavljala bi djecu, katkada i preko noći, dok bi u drugim selima tražila šaku brašna ili komad kruha. Djeca su slušala jezivo zavijanje gladnih vukova po snijegom zatrpanim šumarcima i dolovima, dok bi se jedno uz drugo prilijepilo i nekako zaspivalo. Žena je išla pješke do Bugojna samo da bi našla nešto brašna i tako djeci mogla skuhati (svariti) lonac bilo kakve kaše. Često bi se našlo samo mekinja koje su gladna djeca jela kao najbolju hranu
Tada su hrvatske vlasti vodile djecu na prehranu u Hrvatsku da bi ih sačuvali od gotovo sigurne smrti. Neka djeca su se kasnije vratila rodbini (majci) u Ramu, a neka su ostala zauvijek dalako od Rame. Sjećam se kako je jedne nedjelje negdje pedesetih godina dvadesetog stoljeća neki već momak iza mise na Šćitu tražio nekog od rodbine ili poznanika koji bi ga poznao. Pričao je da se samo sjeća nekog drveta ispred kuće i da mu je sve drugo ostalo u potpunoj tami. Nije mi poznato da ga je itko prepoznao. Vratio se u Hrvatsku odakle je i došao.
RPortal.eu
Vrijednost ovih svjedočenja time je veća što su jedni od rijetkih koji su zapisani u nekoj od knjiga i sada su dostupni svima. Nažalost, sve je manje živih svjedoka toga vremena, ali ostaje nada da će se naći onih koji hoće, mogu i žele pisati o tome. U međuvremenu većina svjedoka čije priče su zapisane u ovoj knjizi, preminulo je. U sljedećem periodu, povremeno ćemo objavljivati priče svih svjedoka koje su zapisane u ovoj knjizi.
Za dvadesetak dana navršit će se 79 godina od pokolja kojega su četnici kao talijanski saveznici počinili u Rami. Vjerojatno nema niti jedne obitelji koja tih dana nije izgubila barem jednog svoga člana, a nisu rijetke one koje su izgubile tri ili više. Ta tri dana početkom listopada 1942. godine zauvijek su obilježila ionako krvavu prošlost ramskoga kraja.
Maglice su bile među prvim ramskim selima koja su se našla na udaru četničkih hordi i među prvima je i stradalo. U nekolio sati, četnici su pobili dvadesetčetiri mještanina, i zapalili veći dio kuća i gospodarskih objekata.
Kako vrijeme prolazi, sve je manje živih svjedoka koji su doživjeli i preživjeli to stradanje. Ovaj put donosimo svjedočenje Miška Belje, kojega je zapisao Anto Jeličić.
8. listopada1942. godine četnici su ubili Miškovog oca, dva strica i još nekoliko rođaka. Svakako pročitajte!
Miško Beljo je rođen 1931. godine na Maglicama. Njegovi roditelji Franjo, sin Matana Belje i Ruže rođene Grbeš iz Kovačeva Polja, živjeli su u mnogobrojnoj seljačkoj obitelji, uglavnom u Maglicama, ali i u Podboru i Mluši. Miškov djed Matan oženio se Lucom Sičaja, koja je naslijedila u Podboru dio kuće i dosta veliko imanje. U toj kući u Podboru živjela je mnogobrojna obitelj, pogotovo nakon četničkog pokolja i paljenja kuća u Maglicama. S Miškom sam razgovarao nekoliko puta i zapisivao tako da je iz zapisanog nastala knjižica (neobjavljena) o Lujićima, Matanovima koji danas žive gotovo po cijelom svijetu. Iz tih zapisa uzeto je ovo svjedočenje o četnicima na Maglicama.
Četnici na Maglicama
7. listopada 1942. partizani su bježali preko Orašca u Vran. Na Orašcu je Muho Osmić (partizan) rekao Stipanu Abazu:
"Bježite, dolaze četnici i sve redom ubijaju i pale! Sve će vas pobiti".
Sutradan došao je jedan musliman iz Sovića, pobjegavši ispred četnika. Pričao je kako četnici u Sovićima ubijaju ljude i pale kuće, te gotovo zaklinjao ljude da bježe. No u selu su rekli:
"Ubijaju muslimane, neće oni nas katolike, mi nismo ništa krivi".
Isto jutro Ivan Beljo (Novakušin) odveo je jednog ustašu u Duvno koji je bio ranjen na Šćitu kada je crkva izgorjela, pa se do tada već oporavio toliko da je mogao krenuti na put. Moj brat Nikola bio je najbolji Ivanov prijatelj, pa je htio ići s njima u Duvno. No ćaća mu nije dopustio, nego mu je samo dozvolio da ih isprati do Ljubuše. Nikola je toga jutra išao s volovima u Vran u brvna. U Padežu su se teška srca rastali. Stalno su imali jedan drugom što kazati, kako je to kasnije Ivan pričao. Kada se Nikola vratio nazad u Maglice, pričao je kako četnici pale u Lisu i na Orašcu i da se od dima ništa ne može vidjeti. Prava strahota! Ne može im se nitko sakriti ni pobjeći! To isto pričali su istog dana i drugi ljudi koji su se našli na putu u Lise i Ljubušu.
Osmoga listopada niz planinu sišao je u selo prvi četnik predstavljajući se kao komandant. Govorio je:
"Nemojte bježati! Tko ne bude kod kuće, sve će mu se zapaliti!"
Ljudi su ga pitali:
"Koja to vojska dolazi?"
Odgovorio je:
"Ne bojte se, četnici dolaze!".
Tražio je konja i sedlo. Konja mu je dao moj ćaća, a sedlo nije imao pa su moja braća i Luka Novakušin otišli u Mateše Gazdića (Penave) i donijeli mu sedlo. Kada je dobio konja i sedlo, krenuo je četnik s «Ledine» (Lujići) bacivši ručnu bombu, tzv. talijanku, a zubima joj je izvukao osigurač. Ispod spomenute ledine umalo je stradao mali Markica, sin Andrije Belje, dijete tek nešto starije od godinu dana. O tom događaju i susretu s četnicima pričalo se često i uvijek pod nekom posebnom napetosti. Kada je četnik otišao, Andrija je ostalima rekao:
"Sve će nas četnici poklati!", kuneći se pritom Bogom. Ubrzo nakon toga na Radnoj Plani pojavila se jedna grupa četnika koja je znala da im seljani idu ususret. Iz Čuljaka (Gornje Maglice) ljudi su pošli pred njih, i da bi ih udovoljili, nosili su rakiju i jabuke. No čim su četnici stigli u selo, odmah su počeli s pretresom i pljačkom. Što su htjeli, to su i uzimali. Kada je prva grupa prošla u Čuljke, jedan je zastao s nekoliko, valjda opljačkanih pari opanaka prebačenih preko ramena. Psovao je Bogorodicu i žalio se na loš plijen. Ubrzo zatim planula je Čuljkova pojata. Ukratko iza toga jedan četnik dotjerao je Antu Čuljka i Ivče Pedića. Pred njih smo izišli i mi, moj ćaća i moja braća Nikola i Jure, te Luka Novakušin. Moj stric Stipo upravo se vraćao iz šume, sakrivši na brzinu nešto duhana da mu ga ne bi odnijeli. Njega je četnik pozvao k nama na ledinu. Meni je rekao: "Mali, ti kući!"
Zatim je pozvao naše (moje stričeviće) Marka i Luku. Na to mu je Luka Novakušin rekao:
"Pusti dicu, ovoga si otjerao, a oni su kao i on!",
pokazujući pritom na mene. Četnik je od svih tražio oružje, ali mu ga nisu dali jer ga nisu imali. Počeo je na njih vikati:
"Jučer si ga zazidao u ovaj zid, a danas ga nemaš!"
pokazujući na zidnu ogradu pokraj ledine. Onda je strogo naredio:
"Idemo komandantu!"
Oni su mu rekli da je komandant ovdje već bio.
"Bez obzira na to da li je ovdje bio ili ne, idemo k njemu!"
Moj zet Ivo Čuljak Matin (1929–2010) ovako opisuje dolazak četnika na Maglice: "Koliko se sjećam, čim su se pomolili na Radnoj Plani, četnici su odmah zvali da odrasli ljudi iziđu pred njih. Ljudi su odmah i pošli noseći im što je tko imao. Netko rakiju, netko jabuke, a netko orahe. Prije te grupe četnika išao je jedan od njih šireći zapovijed po selu da nitko ne bježi. Onima koje oni nađu kod svojih kuća neće biti ništa, niti će im se što zapaliti, a onome koji pobjegne od kuće zapalit će se i kuća i pojata. Još prije nego je taj četnik izvidnica sišao u selo, u Maglice je došao neki Sovićak musliman bježeći pred četnicima i tražio nešto za jesti, jer je bio veoma gladan. Pričao je kako su četnici u Sovićima sve pobili, poklali i kuće popalili. Magličani mu nisu vjerovali. Govorili su kako nitko nije ništa kriv, da su nevini i da nitko ne želi bježati od kuće. Nakon kraćeg vremena iza toga doživjeli su sami pokolj i paljevinu. Kada su četnici sišli u selo s ljudima koji su pred njih izišli na Radnu Planu, razletili su se po kućama i uzimali što im se svidjelo, a sve muškarce pokupili i otjerali u stroju da ih pobiju. Međutim, njihov zapovjednik čini se da je bio dobar čovjek, dotrčao je k njima prije nego su ih mogli pobiti i rekao: "Što to radite, ljudi vas lijepo dočekali izišavši pred vas! Vojska dolje, a civili nazad gore. U tom stroju je bio i moj ćaća Mato, koji je često prepričavao trenutke između života i smrti. Vojska je pošla prema dolje, a seljani su se razbježali kuda je tko znao i umio."
"Vi hranite partizane!"
Četnik je nosio pušku iza glave držeći je s objema rukama na potiljku. Sišli su do kuće Andrije Belje, gdje im se priključio još jedan četnik koji je niz Pripuzovinu dotjerao Stipu Čuljka. Četnik je ljutito vikao.
"Vi hranite partizane!"
Na to je Andrija odgovorio:
"Jesmo koliko smo morali"
kuneći se Bogom da istinu govori. Odatle su ljude potjerali dalje. Na Rajcu kod Perića kuće postrojili su ih za strijeljanje. Jedan četnik naslonio je strojnicu na kameni zid (ogradu) da bi ih tako imao sve na nišanu. Tada je drugi četnik rekao: «Nećemo ih ovdje ubijati, tjerat ćemo ih komandantu!»
Potom ih je jedan ponovo upitao imaju li bilo što od oružja ili vojničke opreme. Javio se Ante Čuljak, kazavši da ima lovačku pušku kao i Luka Novakušin, koji je rekao da ima vojnički ranac. Jedan četnik pošao je s njima dvojicom da bi te stvari od njih uzeo. Kad mu je Luka kod kuće predao ranac, četnik mu je rekao.
"Idi sada!"
"Kamo?", upitao ga je Luka.
"... materinu, eto ti grm!"
Tek tada je Luka shvatio i pobjegao u šumu. Ostale su natjerali niz Podrajče prema Poljani (Donje Maglice). Na Poljani su drugi četnici prikupili jednu grupu seljana. U Bošnjacima je jedan četnik sreo Jakova Belju – Ćubanova. Ovaj je iz mlina u Priklacima gonio brašnom natovarenog konja. Četnik ga je upitao zna li tko ima sat. Jakov je znao da moj ćaća ima sat i to je rekao četniku. Četnik je naredio Jakovu da rastovari konja i da ga vodi k Franji, mome ćaći, a sam je uzjašio na Jakovljeva dorata. U Podrajču kod zeldarije sreli su skupinu ljudi koju su četnici tjerali s Gornjih Maglica. Kada su upitali Franju za sat, rekao je da ga je odnio na popravak u Sarajevo. Nije smio kazati da su ga odnijeli drugi četnici prije nekoliko trenutaka. Onaj četnik je zajapureno vikao na Jakova:
"Živog ću te oderati!"
Natjerao ga je dalje do moga dida Matana. Pa kada ni tu nisu dobili sat, jer i did je rekao kao i tata. Jakova je zatim natjerao uz Pilavušu, pa na Jerkušu. Odatle se vidio zaselak Jozići, pa je naredio Jakovu:
"Idi tamo i dovedi mi ovamo sve ljude!"
Jakov je poslušao četnika i otišao do Jozića kuća, a tamo je pronašao samo muslimane: Mumina, Avdu, Sulju i Mehu. Svi su pošli prema četnicima koji su se nalazili na Jerkuši ne sluteći zlo koje će ih ubrzo stići. Suljo je uspio pobjeći kada je četnik počeo ubijati, a ostala trojica skupa s Jakovom ubijeni su na Jerkuši.
Pokolj u Krmkovom docu na Odornici
Ljude s Gornjih Maglica stjerali su u Bošnjake (zaselak), tu su uzeli Tadiju Bošnjaka i sina mu Božu. Odatle su ih sve skupa natjerali u Ponikve Grbeševim kućama. U Ponikvama su pokupili trojicu Grbeša: Nikicu, Petra i brata im Božu, te dvojicu Mišura: Milu i Miška. Tu su svezali ruke mome bratu Nikoli, Nikoli (Nine) Juriću, a Stipu Bošnjaka dotjerali su svezanog iz Bijarevine. Dakle, povezali su sve jače ljude radi svake sigurnosti. Sve skupa su ih istjerali na Odornicu, gdje su sreli skupinu četnika koja je išla sa Smojnika i tjerala pred sobom Stipu i Antu Grbeša. Na Odornici je moj ćaća molio jednog četnika da mu pusti sinove Nikolu i Juru, jer su premladi, a on je svakako tu, ali se četnik oglušio o njegovu molbu i nije mu dao nikakva odgovora. Zatim su počeli ispitivati sve te ljude u Krmkovom docu. Čim su posljednji ušli u dolac, zločinci su započeli svoj krvavi plan. Počeo je opći metež i ubijanje bez ikakvih šansi za ljude s Maglica. Jedni su klali noževima, dok su drugi ubijali iz pušaka. Jedan krvnik je mome bratu Nikoli zabio nož u grlo. Nikola mu se tako ranjen i u smrtnom strahu istrgnuo iz ruku i počeo bježati niz Pirišće. U bijegu ga je stigla četnička kugla. Još jednom je poskočio u zrak i pao mrtav. Andriju Belju nisu mogli oboriti s nogu, pa su s konja skinuli oglav te mu njime spetljali noge, da bi ga tako složili i nožem zaklali. Kada je moj ćaća vidio što se dogodilo s Nikolom, glasno je zaplakao:
"Nikola, sine moj!"
Nakon tog jauka pokosio ga je četnički rafal. Moj brat Jure stajao je uz strica Stipu gledajući ova strašna događanja. Kada su vidjeli što se dogodilo s ćaćom i bratom, okrenuli su se jedan prema drugom i tužno se pogledali. U tom trenutku strica Stipu pogodi metak u glavu. Pao je pokraj Jure koji je stajao kao ukopan, poprskan stričevom krvlju i mozgom. Na rubu Krmkova doca jedan četnik pozove Stipu Čuljka te mu tiho reče da bježi u šumu. Kada je Stipo potrčao prema šumi, ovaj četnik je pucao u zrak iznad njegove glave. Na to je njegov komandant, razjaren kao zvijer, vikao psujući Boga, kako uteče najveći «šut». Franjo Penava zaklonio je glavu rukom te je tako ranjen u ruku krvav pao i ostao ležati kao mrtav.
Kada su sve ljude pobili, a moj brat Jure ostao stajati jedini još živ, priđe mu onaj četnik kojega je moj ćaća molio da mu pusti sinove te mu reče:
"Hajde, ti mali, kući!"
Jure onako prestrašen upitao ga je za "cedulju". Na to mu priđe jedan drugi četnik i reče: "Stani, ja ću tebi dati cedulju!",
hvatajući se pritom za okrvavljeni nož. Onaj prvi je bio uporan:
"E, njega nećeš! Od njega još može postati čovjek!"
Tek tada je Jure pošao uskim seoskim puteljkom ne silazeći ni koraka s njega.
Nakon izvjesnog vremena četnici su se vratili u dolac i provjerili ima li još slučajno živih ljudi među tolikim mrtvacima. Svi su bili mrtvi!
Kruška u Antinu džepu
Jedini Franjo Penava pritajio se i ležao kao mrtav među njima ne dajući nikakve znake života. Slušao je četnike da govore kako je onoga ubio Jovo, a ovoga Čedo itd. Dok nije pao mrak, Franjo se smrzavao ležeći onako ranjen među mrtvima. Kada se već smrklo i dugo nije čuo glasove četnika, oprezno je skinuo sukneni kaput (ručni rad) s pokojnog Ante Grbeša te ga obukao i pobjegao u šumu Smojnik. Cijelu noć žedan, ranjen, osjećao je miris kruške, ali kruške nije mogao nigdje vidjeti. Tek sutradan je zavukao ruku u džep kaputa i tu našao lijepu mirisavu krušku koju Ante nije uspio pojesti.
Na Odornici u Krmkovu docu četnici su ubili 18 ljudi, nenaoružanih, bez ikakve krivice i bez bilo kakve osude. Svi su bili poljoprivrednici na svojim seoskim imanjima.
Jedna grupa četnika krenula je s Radne Plane prema Smojniku, te su u Lokvama ubili Ivu i Juru Bošnjaka kao i brata im Šimuna kojega su zatekli kao pastira kod blaga nedaleko od kuće. Na Smojniku su ubili Juricu Grbeša. Ivče Čuljak je stanovao preko ljeta u Bunariću, gdje je uzgajao stoku. Tu su ga našli i ubili. Tu su ubili i Juru Ivaniku koji se gore zatekao zbog nekakvog posla. U Lisu s ljudima iz tog sela ubili su Jozu – Joščinu Grbeša. Tamo se zatekao na putu u šumu, gdje je namjeravao usjeći nešto drva za ogrjev. Luka Novakušin pobjegao je u Stupišće. Tamo je pronašao Antu Čuljka koji je neprestano plakao i pričao kako su četnici pobili sve na Odornici. Gore su se, kako je pričao, bijelila ljudska tijela povaljana po zemlji kao polegli janjci po mekanoj ledini.
Kako su u koji zaselak četnici dolazili, tako su palili. Zapalili su prvo Čuljkovu pojatu u Lujićima, pa drugu u Čuljcima, kuće Luje i Luke Čuljka te pojatu Ive Čuljka Tominog. U Ponikvama je zapaljeno sve od Mišura te Grbeševa kuća i pojata. Na Poljani Bošnjakova i Krivonjića kuća i pojata te hambar starog Krivonje s kućom i pojatom. Izgorjele su pojate Franje i Andrije Penave te Gazdića kuća i pojata.
"Jebem mu dida, ubij, ali ti si..."
Na Brdu Andrija Bošnjak prepoznao je u jednom četniku bivšeg oficira jugoslavenske vojske koji mu je bio nadređeni kada je služio kraljevsku vojsku, te ga oslovio po činu. Četnik je to zanijekao i zaprijetio mu da će ga ubiti. Na to je Andrija rekao:
"Jebem mu dida, ubij, ali ti si..."
Vjerojatno zbog toga događaja na Brdu nisu ubili nikoga. Onaj četnik je rekao kako moraju nešto zapaliti pa su zapalili dvije najlošije pojate, Ane i Ilije Bošnjaka.
U subotu 10. listopada preostali ljudi su na saonama i volovima vozili pokojnike na groblje u Maglicama te ih pokopali u zajedničke grobove, rodbinski jedan do drugoga, bez sanduka i pokopnih obreda, uz pojedinačnu i grupnu molitvu i s puno suza.
Na Odornici su ubijeni:
Franjo Beljo, moj otac
Nikola Beljo, sin Franjin
Stipo Beljo, brat Franjin
Andrija (Andrica) Beljo, Ivin, stričević Franjin i Stipin
Ivče Pedić iz Kovačeva Polja, preko ljeta na Maglicama
Nikica Grbeš, Ponikve, stričević Petrov i Božin
Petar Grbeš, Jurin
Božo Grbeš, Petrov brat
Mile Mišura, Ponikve
Miško Mišura, Ponikve
Tadija Bošnjak, Bošnjaci
Božo Bošnjak, sin Tadijin
Jozo Jurić, Krivonjić, Poljana
Nikola Jurić, brat Jozin
Andrija Penava, Poljana
Stipo Bošnjak, Brdo
Stipo Grbeš, Smojnik
Ante Grbeš, brat Stipin.
Ovaj pokolj preživjeli su:
Stipo Čuljak, pušten i pobjegao
Franjo Penava, preživio ranjen
Jure Beljo, pušten.
Petar i Božo Grbeš imali su još dva brata: Ivčeta i Jurišu. Otac im je bio Jure Grbeš koji se oženio Martom Jeličić Meter zvanom Meteruša, Božinom kćerkom i sestrom Jurinom, koji je 9. kolovoza 1917. poginuo kao austrougarski vojnik. Jure Grbeš imao je brata Božu, koji je imao dva sina Jozu (Jošče) i Nikolu (Nikica). Jošče se oženio iz Podbora Meterušom.
Stipo Bošnjak s Brda (Maglice) imao je još tri brata koja su ubijena isti dan od četnika. Jure i Ivo ubijeni su u Grudama iznad Ponikava, gdje su imali ljetne staje, dok je Šimun ubijen iznad sela čuvajući ovce.
Jakov Beljo Ćubanov ubijen je na Jerkuši (iznad Beljinih kuća), a isto tako i Meho Pračić te Avdo Gorančić, koji je ukopan kod Plave lokve. Na Gvozdu je ubijen i Mumin Pračić, punac Omera Gorančića.
Na Smojniku je ubijen Jure Grbeš, moj ujak.
Mojoj mami iskapaše oči od suza
Nakon što su četnici u listopadu 1942. godine spalili ramska sela i pobili veliki broj muškaraca u najboljoj životnoj dobi, narod je ostao bez svojih hranitelja i branitelja, bez hrane za ljude i stoku. Gotovo da nije bilo obitelji koja nekoga nije oplakivala. Majke su od žalosti dizale ruke prema nebu, žene su padale u nesvijest od tuge za izgubljenim muževima, dok su djeca gladna i bosa buljila u izgubljenu majku i oplakivala oca koji ih je vodio po proplancima i šumama tako poznatih, a sada opustjelih ramskih krajeva.
Moj did Matan u 71. godini života ostao je bez sinova Franje i Stipe i unuka Nikole. Sjećam se kako je bio jako žalostan i kako bi potišten išao u klanicu i takav se vraćao u opustjelu i tugom obavijenu kuću. Nedugo iza četničkog pokolja počeo je pobolijevati i umro je 1944. godine. Moja majka je neprekidno plakala sa strinama, koje su ujedno bile i moje tetke, jer su njih tri bile rođene sestre, udate za tri brata. Mama je stalno u plaču spominjala svoga Franju i sina Nikolu koje četnici pobiše, ali isto tako bi plakala nad sudbinom ostale djece kojima je prijetila glad i svaka druga nedaća.
Zavijanje gladnih vukova
Bilo je obitelji koje su bile prisiljene prezimiti u samo jednoj sobici, ili u pojati ili u nekakvoj pustari koja nije bila zapaljena ili potpuno izgorjela. Sjećam se da je obitelj Miška Bošnjaka iz Lisa prezimila u nekakvoj pustari na Gvozdu, jer je Mišku sve bilo zapaljeno i uništeno. Jedna udovica s petero djece prezimila je tako da je na zidine izgorjele kuće nabacala jelove grane. U takvim « prostorijama « ostavljala bi djecu, katkada i preko noći, dok bi u drugim selima tražila šaku brašna ili komad kruha. Djeca su slušala jezivo zavijanje gladnih vukova po snijegom zatrpanim šumarcima i dolovima, dok bi se jedno uz drugo prilijepilo i nekako zaspivalo. Žena je išla pješke do Bugojna samo da bi našla nešto brašna i tako djeci mogla skuhati (svariti) lonac bilo kakve kaše. Često bi se našlo samo mekinja koje su gladna djeca jela kao najbolju hranu
Tada su hrvatske vlasti vodile djecu na prehranu u Hrvatsku da bi ih sačuvali od gotovo sigurne smrti. Neka djeca su se kasnije vratila rodbini (majci) u Ramu, a neka su ostala zauvijek dalako od Rame. Sjećam se kako je jedne nedjelje negdje pedesetih godina dvadesetog stoljeća neki već momak iza mise na Šćitu tražio nekog od rodbine ili poznanika koji bi ga poznao. Pričao je da se samo sjeća nekog drveta ispred kuće i da mu je sve drugo ostalo u potpunoj tami. Nije mi poznato da ga je itko prepoznao. Vratio se u Hrvatsku odakle je i došao.
RPortal.eu
