On je iz Fojnice donosio "prteninu". Kad je došao u selo Čelice, župa Uzdol, legao je i prebolio te otišao kući. Od njega se zarazio dvadesetdvogodišnji sin Tadije Galića, Jozo koji je umro 20. svibnja 1814. godine. Nakon toga pošast je harala po selima oko Prozora, a po šćitskoj župi pojavila se u kolovozu. U izgorjelim maticama pisalo je:
"4. kolovoza prvi je pao od crne pošasti (atra lue depastus) Pavao, sin Ilije Mrižića u dvanaestoj godini zaražen od zaraznog Saracena kojem je na izvoru pružio vodu da pije". Na to Vladić nadovezuje: "Pripovijeda se da je ovaj Turčin došao u selo Kopčiće i ondje sutradan umro. A tog su dana u Mrkodolu u nekog bega Kopčića Muratbegovića, koji je imao brojnu obitelj, bile kupelice sijena. Kad je čuo da je u Kopčićima umro jedan od kuge, rekao je svojim kupelicama: hajte ručati. Po ručku im je rekao: sad ufatite kolo, poigrajte i iza svega glasa zapjevajte, a vi momci palite iz pušaka.
Kad su to sve učinili, rekao im je: Sad idite svi k svojim kućama; kuga je došla u Kopčiće; sad svaki rad prestaje, treba se za dušu brinuti.
Svijet se razišao, a beg otišao u Kopčiće.
Sutradan je u njegovoj kući samih muških Muratbegovića osvanulo mrtvih sedam glava.
Od početka kuge, 20. svibnja 1814. do svršetka, 10. lipnja 1817. same je katoličke čeljadi umrlo 960, a muslimana i još više, jer su i brojem pretežniji bili u kotaru", završava Vladić svoje tumačenje podataka iz matice umrlih. U Ljetopisu Kreševskog samostana fra Marijan Bogdanović, pod "Mjesec siječanj 1814." piše: "Ove godine poče kuga moriti strahovito; lako to možeš poznati iz Protokola mrtvačkoga".
Iz knjige fra Ljube Lucića "Rama kroz stoljeća"
