Rijetki su oni parovi koji dočekaju proslavu 60. godina braka punog ljubavi, poštovanja i razumijevanja, a jedan među njima su Marija i Mato Petrović iz Prozor - Rame. Tri dana trajala je njihova svadba u selu Dobroša te od tada do danas žive skladnim bračnim životom. Ponosni su roditelji četvero djece, sedmero unučadi, osmero praunučadi te je deveto na putu.
Godišnjica braka je bila lijep povodom da ih posjetimo i saznamo kako je krenula ova predivna ljubavna priča.
Kako su bili iz susjednih sela često su se viđali te se među njima stvorila ljubav, iako je Marija na početku malo oklijevala.
„On nije željela Dobroškim momcima nijednom i stalno je govorima da su tamo sami krumpiri, ali eto ipak se udala“, objašnjava Mato razočarano, dok se Marija na to sve smješka i dodaje da joj je pokojna mama savjetovala da se ipak uda za njega.
„Rekla mi je kako je Mato fin momak, kako o njemu nema ružna glasa, hoće raditi što je najbitnije te ne psuje pa sam ga onda zavoljela“, rekla je Marija. I Matin otac je gledao iste osobine kod buduće nevjeste i objasnio sinu da je Marija iz poštene obitelji te da će i njih vjerojatno poštovati.
I dok je Marijina majka bila za njezinu udaju, otac nije, jer je bila maloljetna te joj čak nije htio ni potpisati dokumente u Konjicu da dozvoljava vjenčanje.
„Morao je moj otac potpisati za nju. A njezinom 'ćaći' se nije svidjelo ni to što je nas 30-ero bili u jednoj kući, a brata sam dobio devet dana prije svadbe. Valjda je mislio da će biti gladna pored tolike 'čeljadi'. Govorio joj da se uda za jedinka“, objasnio je Mato situaciju oko vjenčanja. Marija ističe da je ipak u odabiru presudila Matina dobrota i poštenje.
Ali sa širokim osmjehom prepričavaju i razne anegdote koje su obilježile njihovu svadbu jer Marija nije znala jahati, a bio je običaj da mlada mora jahati bijelog konja. Iako se prije svadbe pokušala učiti na magarcu ipak nije naučila. Ispred crkve konja nije htjela uzjahati te su svatovi u šali rekli da će je ostaviti tu, a oni nastavljaju sa slavljem kući.
„Imala sam osjećaj kao da sam na nebesima. Ni sama ne znam kako sam uopće došla od crkve do kuće“, kaže Marija.
Prve godine zajedničnog života proveli su skromno te su kasnije izgradili kuću kad je Mato otišao raditi u Njemačku. Za vrijeme rata mu je došla i Marija, a danas žive sretno i zadovoljni svime postignutim u životu.
I dok Marija smatra da je za uspješan, dug i skladan brak najbitnije trpjeti, Mato ipak nije takvog mišljenja.
„Najbitnije da u životu nađeš nekoga koga odabere (rukom pokazuje na srce)“, zaključio je Mato sjetno.
Branka Dijaković/Pogled.ba
Godišnjica braka je bila lijep povodom da ih posjetimo i saznamo kako je krenula ova predivna ljubavna priča.
Kako su bili iz susjednih sela često su se viđali te se među njima stvorila ljubav, iako je Marija na početku malo oklijevala.
„On nije željela Dobroškim momcima nijednom i stalno je govorima da su tamo sami krumpiri, ali eto ipak se udala“, objašnjava Mato razočarano, dok se Marija na to sve smješka i dodaje da joj je pokojna mama savjetovala da se ipak uda za njega.
„Rekla mi je kako je Mato fin momak, kako o njemu nema ružna glasa, hoće raditi što je najbitnije te ne psuje pa sam ga onda zavoljela“, rekla je Marija. I Matin otac je gledao iste osobine kod buduće nevjeste i objasnio sinu da je Marija iz poštene obitelji te da će i njih vjerojatno poštovati.
I dok je Marijina majka bila za njezinu udaju, otac nije, jer je bila maloljetna te joj čak nije htio ni potpisati dokumente u Konjicu da dozvoljava vjenčanje.
„Morao je moj otac potpisati za nju. A njezinom 'ćaći' se nije svidjelo ni to što je nas 30-ero bili u jednoj kući, a brata sam dobio devet dana prije svadbe. Valjda je mislio da će biti gladna pored tolike 'čeljadi'. Govorio joj da se uda za jedinka“, objasnio je Mato situaciju oko vjenčanja. Marija ističe da je ipak u odabiru presudila Matina dobrota i poštenje.
Ali sa širokim osmjehom prepričavaju i razne anegdote koje su obilježile njihovu svadbu jer Marija nije znala jahati, a bio je običaj da mlada mora jahati bijelog konja. Iako se prije svadbe pokušala učiti na magarcu ipak nije naučila. Ispred crkve konja nije htjela uzjahati te su svatovi u šali rekli da će je ostaviti tu, a oni nastavljaju sa slavljem kući.
„Imala sam osjećaj kao da sam na nebesima. Ni sama ne znam kako sam uopće došla od crkve do kuće“, kaže Marija.
Prve godine zajedničnog života proveli su skromno te su kasnije izgradili kuću kad je Mato otišao raditi u Njemačku. Za vrijeme rata mu je došla i Marija, a danas žive sretno i zadovoljni svime postignutim u životu.
I dok Marija smatra da je za uspješan, dug i skladan brak najbitnije trpjeti, Mato ipak nije takvog mišljenja.
„Najbitnije da u životu nađeš nekoga koga odabere (rukom pokazuje na srce)“, zaključio je Mato sjetno.
Branka Dijaković/Pogled.ba
