Izraelski je narod u svojoj povijesti mnogo toga pretrpio i iskustvo ga je poučilo da zemaljski vladari nisu onakvi kakvi bi trebali biti, često puta iznevjere dano im povjerenje, no unatoč tome ne prestaje se nadati boljem vladaru, i kako je vrijeme odmicalo sve se više uviđalo da od tog očekivanog savršenog vladara, punog Duha Božjega, koji će narodu donijeti blagostanje i mir nema ništa. Iščekivanje se počinje prebacivati u budućnost, u eshatološkog Mesiju. Takvog Mesiju gleda prorok Izaija kad govori: „Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim skuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.“ On će biti Pomazanik, na njemu će Duh Gospodnji počivati, duh mudrosti i umnosti, savjeta i jakosti, znanja i straha Gospodnjega. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Nada je jedino što je preostalo ispaćenom narodu. Nada u bolje sutra, u sutra koje nije ispunjeno lažnim obećanjima, lažnom srećom.
Kada govorimo o nadi često ju možemo pomiješati s običnim optimizmom, 'think positive' govori se, kao da će to riješiti problem. Optimizam, premda je po svojoj naravi pozitivan, može biti velika zapreka da se ne vide i ne uoče razlozi, korijeni nekih negativnih pojava, nego se tješimo riječima: Bit će bolje. Time nismo riješili problem. Pozitivno može razmišljati i nevjernik. I on želi neki bolji svijet. Svijet bez nepravdi, savršeno društvo. Kršćanska nada pak povezana je s vjerom u Boga, u ostvarenje njegova kraljevstva. Čovjek vjernik gleda na sutra i nada se boljem sutra, ali je svjestan da to bolje sutra ne može doći samo našim nastojanjima i našim naporima. Iskustvo nas uči da smo podložni uza sva dobra nastojanja lošim koracima kojih je zadnji stupanj grijeh. Iz toga stanja se ne možemo sami iščupati, bez obzira na naše napore. Potrebna nam je pružena ruka koja će nas izvući. Upravo se to događa s čovjekom vjernikom, on svoju nadu i svoje pouzdanje stavlja u Boga. Svjestan je svojih slabosti, ali vjerujući u Boga može se nadati da te njegove slabosti neće biti zapreka ostvarenju Kraljevstva Božjega. Vjera ga potiče da surađujući s Božjom milošću radi na sebi i ne ostaje u svojim pogreškama. Božja ljubav utjelovljena u osobi Isusa iz Nazareta pružena je ruka koja se susreće s mojom slabošću i daje mi novu šansu da idem naprijed. Kršćanska je nada povezana s vjerom, ali i s ljubavlju, Božjom ljubavlju koja se susreće s čovjekom. Obični pozitivizam očekuje mesiju revolucionara, vjera očekuje Mesiju Otkupitelja.
Na našem hodu prema Kristovom rođenju liturgija pred nas stavlja još jednoga proroka, zadnjega proroka SZ, Ivana Krstitelja. Preteča nas poziva da pripravimo put Gospodinu, da mu poravnamo staze. Njegove riječi koje odzvanjaju Judejskom pustinjom i nas pozivaju na obraćenje. Pred nama je poziv da donosimo plodove obraćenja. Apostol Jakov će u svojoj poslanici reći: vjera bez djela je mrtva. Djelima ću ti pokazati svoju vjeru. Ukoliko nam djela ne svjedoče našu vjeru negdje smo ozbiljno zabrljali stvar. Ispitajmo gdje dolazi do kratkog spoja.
Kad pokušavamo zamisliti glas koji viče u pustinji dobivamo sliku pomalo smiješnu, rekao bih suludu. Vikanje u prazno. Pustinja je uvijek simbol praznine, suše, umiranja. Prostranstvo bez vode. Pustinja je svaki život koji živi bez žive vode koja je Krist. Koliko ima i u našem životu pustinje? Krist želi natopiti tu našu duhovnu sušu, želi da se i naš život pretvori u plodno tlo koje će donositi dobre plodove. Naša savjest, taj glas Božji u nama, često puta viče u toj našoj duhovnoj pustinji. Nemojmo ga ugušiti dok nas poziva da se otvorimo Božjoj ljubavi, nemojmo dozvoliti da to bude vikanje u prazno.
Vrijeme je kratko, zato pripazimo da nam ne izmakne u našoj ludoj jurnjavi blagdanskog spremanja za Božić koju nam nameće zakon potrošnje. Vrijeme došašća je vrijeme naše priprave za godišnju proslavu velikoga otajstva Isusova rođenja. Trebamo malo ipak pripaziti da nas sve blještavilo božićnih ukrasa koji su postavljeni po gradu, a osobito po izlozima trgovina, božićne melodije koje sviraju s naših radio prijemnika, ne odvuku od bitnog sadržaja došašća, ali i samog Božića. Došašće je vrlo intenzivno vrijeme, vrijeme u kojem je sadržano iščekivanje Mesije od samih početaka stvaranja svijeta pa do njegova prvoga dolaska. To je razdoblje od nekoliko tisuća godina iščekivanja, vapaja, molitvi, osjećaja otuđenosti od svoje prave svrhe, one koju će sveti Augustin izraziti svojom poznatom rečenicom: Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. To je čovjekov cilj, mir s Bogom, to je zapravo vapaj cijeloga stvorenja. Pripremimo svoja srca za susret, susret s vladarom cijeloga kozmosa koji će nam doći poput maloga djeteta, upravo onakav da ga svako srce bez oklijevanja može prihvatiti.
rv
