Naime, centralna tvrdnja u tom podnesku, kojim se vlada htjela umiješati u proces ili dobiti status prijatelja suda, jest tvrdnja da je prvostupanjskom presudom dvojici generala osuđena sama Republika Hrvatska. Štoviše, ta tvrdnja u podnesku predstavlja preliminarni argument, na kojem vlada zasniva svoj zahtjev da se umiješa u proces generalima, i ona će se u tom dokumentu pojaviti u nizu varijanti. Već se u uvodu tvrdi da je Sudsko vijeće, kada je u presudi od 15. travnja 2011. godine navelo čelnike tadašnje hrvatske vlade kao članove udruženog zločinačkog pothvata, time “donijelo eksplicitne zaključke protiv hrvatske vlade”. Potom obrazloženje podneska počinje tvrdnjom da je Tribunal, kada je Gotovinu i Markača proglasio krivima da su kao članovi udruženog zločinačkog pothvata počinili brojne ratne zločine, “time utvrdio da je Republika Hrvatska odgovorna za iste zločine”.
Izravne samooptužbe
Hrvatska vlada u svojem podnesku podsjeća da je presudom definirano da taj zločinački pothvat, uz dvojicu generala, kao članove uključuje i bivšeg hrvatskog predsjednika Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška, šefa Glavnog stožera Zvonimira Červenka i potpredsjednika vlade Juru Radića pa, podcrtavajući da je Tuđman uz to i utemeljitelj hrvatske države, ovako rezonira: “U suštini, zaključak da je udruženi zločinački pothvat bio podržavan od strane vodećih članova hrvatske vlade rezultira zaključkom protiv same vlade i, stoga, uključuje samu Republiku Hrvatsku kao pripadnika udruženog zločinačkog pothvata”.
Hrvatska vlada je Patton Boggsu, koji je angažirala početkom kolovoza prošle godine, do danas platila najmanje dva milijuna kuna za sastavljanje ove izravne samooptužbe, koja predstavlja dosad neviđenu vrstu priznanja, i to pred jednim međunarodnim sudom, da današnja hrvatska država stoji iza svih djela počinjenih od strane njenih navedenih bivših dužnosnika. Vlada, doduše, tvrdi kako se oni nisu udružili u zločinački pothvat i da se zločin opisan u presudi nikada nije dogodio, no istovremeno, kako smo naveli, tvrdi i da će, ako ta presuda bude potvrđena, to značiti da je sama Hrvatska ratni zločinac.
Nema sumnje, taj stav hrvatske vlade ima puno smisla kada vidimo da se ni 16 godina od operacije “Oluja” i protjerivanja srpskog stanovništva nije u stanju distancirati od inkriminiranih postupaka svojih ratnih vođa, primjerice onako kako se vlada Jadranke Kosor distancirala od Ive Sanadera. No na sreću onih u Hrvatskoj koji se odbijaju identificirati s tim postignućima “utemeljitelja države”, Žalbeno vijeće odbacilo je takvo rezoniranje kao potpuno irelevantno za proces.
Današnja hrvatska vlada, kao i vlade koje su joj prethodile od Tuđmanove smrti naovamo, mogla je prema tim događajima zauzeti i drukčiji stav, primjerice onaj koji joj je lani ponudilo samo Sudsko vijeće, kada je u presudi navelo, dosljedno se držeći principa individualizacije krivnje, da su “neki pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva imali zajednički cilj trajnog uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine”, za što su “zloupotrijebili položaj vlasti” i “upotrijebili hrvatske vojne snage i specijalnu policiju”. Međutim, ni jedna hrvatska vlada nikada nije u javnosti promovirala ideju da meritoran pravorijek o postojanju ili nepostojanju udruženog zločinačkog pothvata valja prepustiti nadležnom međunarodnom sudu. Umjesto toga, hrvatske su vlasti stalno podilazile onima koji su tvrdili da kriminalizacija pojedinih aspekata vojnog oslobađanja Hrvatske znači kriminalizaciju Domovinskog rata i hrvatske države u cjelini, pa u to isto godinama zdušno uvjeravale građane.
Šok i nevjerica
Nakon što je objavljena prvostupanjska presuda, vlada Jadranke Kosor objavila je kako je kvalifikacija o udruženom zločinačkom pothvatu za nju neprihvatljiva, a tadašnji šef opozicije i današnji premijer Milanović izjavio je da je ta inkriminacija nešto što ne priznaje niti će ikada priznati. Predsjednik Ivo Josipović, iako je izrazio uvjerenje da zajednički zločinački pothvat nije postojao, reagirao je odmjerenije, nije koristio izraz “neprihvatljivo” i jedini se u državnom vrhu potrudio pojasniti da teza o zajedničkom zločinačkom pothvatu ne podrazumijeva da su svi pripadnici vojske i policije bili njegovi sudionici. No svoju balansiranu izjavu Josipović je započeo kazavši kako je osobno “šokiran” presudom. “Premijerka i predsjednik šokirani presudom”, širili su eterom hrvatski mediji, međutim, dok su forsirano izvještavali o “šoku i nevjerici” među građanima, na najmasovnijem prosvjedu protiv presude generalima okupilo se tek desetak tisuća ljudi, što je pokazalo da su građani danas znatno manje prijemčivi od političara za preuzimanje kolektivne odgovornosti.
Jadranka Kosor odmah je najavila da će vlada ponovno tražiti uključenje u proces u statusu prijatelja suda, a tim se obećanjima obraćala svojem dijelu biračkog tijela, koje je u narednim predizbornim mjesecima nastojala elektrizirati evociranjem 1990-ih. Tada se činilo da se istom dijelu biračkog tijela želi dodvoriti i Milanović, no do danas je postalo jasno da taj bivši Tuđmanov diplomat zapravo razmišlja kao ona.
Početkom kolovoza 2011., kada su obrane generala već predale žalbe na prvostupanjsku presudu, vlada je objavila da će svoj podnesak predati na jesen, iz taktičkih razloga, koje nije pojasnila. Tada je tajno sklopila ugovor s Patton Boggsom, za koji smo doznali tek prije mjesec dana, kada je “Jutarnji list” informaciju o njegovom postojanju pronašao u američkom registru stranih lobista. Tamo je priloženo pismo o uvjetima suradnje koje je Patton Boggs poslao bivšem ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću, a iz kojeg je vidljivo da će Hrvatska toj tvrtki tijekom godine dana mjesečno plaćati 60.000 dolara, plus dodatne troškove, što znači da su joj dosad isplaćena najmanje dva milijuna, a da bi do isteka aranžmana trebalo biti plaćeno više od četiri milijuna kuna.
Patton Boggs, koji je 1999. angažirao i Tuđman, u pismu navodi da će Hrvatskoj pružiti savjetničke i odvjetničke usluge u vezi haške presude, no jedina stvar koju specificira jest da je taj angažman usmjeren na rješavanje određenih pravnih pitanja od velikog međunarodnog značaja u tom predmetu, “što uključuje vojne standarde i pravila, te običajno pravo u vezi operacije ‘Oluja’”. Zanimljivo je da se predviđalo da aktivnosti Patton Boggsa uključuju i pomoć u komunikaciji s američkim dužnosnicima te političko lobiranje, za koje nije jasno što znači kada je riječ o podnesku Tribunalu.
Miljenićev tajni posao
No poznato je da je mjesec dana nakon tajnog podneska hrvatske vlade, Tribunalu stigao i javni podnesak 12 mahom američkih vojnih i pravnih stručnjaka, čiji je jedini cilj bio pokazati da je Tribunal krivo primijenio vojne standarde i pravila te običajno pravo kada je ocjenjivao o legalnosti granatiranja u operaciji “Oluja”. Kako je upravo to bila jedina stvar specificirana u pismu o angažmanu Patton Boggsa, otvara se pitanje je li hrvatska vlada putem te lobističke tvrtke zapravo platila izradu i tog podneska, koji je Žalbeno vijeće ovog utorka također odbacilo. “Novosti” imaju određena saznanja da je tako i bilo, no ministar pravosuđa Orsat Miljenić oglušio se na naš upit o tome, ne odgovorivši ni na jedno od pitanja u vezi s tim podnescima.
Vladin podnesak predan je u prosincu, tjedan prije formiranja nove vlade, a Miljenić je kao novi ministar taj tajni posao nastavio, potpisavši dva dokumenta u daljnjem postupku. Osim što je bivša vlada tajno angažirala američke lobiste, čija je stvarna uloga i dalje nepoznata hrvatskoj javnosti, ona je daleko od očiju javnosti izradila podnesak u kojem je u ime hrvatskog naroda zastupala nešto vrlo slično načelu kolektivne krivnje, izjednačujući hrvatsku državu s Tuđmanom i okrivljenicima te izvodeći iz toga zaključak da će eventualnim potvrđivanjem njihove krivnje sama Hrvatska biti proglašena ratnim zločincem. Za taj sadržaj doznali smo tek nakon što je Tribunal, ne uviđajući razloge za tajnost podneska, prošlog tjedna naložio da ga se objavi.
Ne samo da je podnesak koncipiran oko ove sramotne teze, već je zbog toga unaprijed bio osuđen na neuspjeh, jer je potpuno promašio adresu kojoj se obratio. On se sastojao od zahtjeva vlade da se umiješa u haški postupak te izjave o interesu vlade u tom postupku, a alternativno se tražilo da, ako Tribunal to odbije, odobri Hrvatskoj da preda dokument u svojstvu prijatelja suda. Podnositelji su, kao što su sami više puta naznačili, bili itekako svjesni da ni statut ni pravila Tribunala ne predviđaju da se države mogu umiješati kao stranke, ali su temeljem svoje teze da je u Haagu osuđena Hrvatska pokušavali objasniti da bi države na to trebale imati pravo, pa su doslovno tražili od Tribunala da promijeni svoja pravila.
Poistovjetivši se s Tuđmanom, Radićem i drugima koji su u prvostupanjskoj presudi bili navedeni kao članovi zločinačkog pothvata, Hrvatska je u svojoj izjavi tvrdila da joj je osporeno pravo na poštenu obranu. Tvrdila je, nadalje, da će potvrđivanje takve presude protiv njenih bivših dužnosnika dovesti u rizik i sve buduće hrvatske dužnosnike u sferi obrane i vanjske politike, što može paralizirati državu. Ustvrdila je ne samo da će takva presuda naštetiti ugledu Hrvatske u međunarodnim institucijama, nego i ugledu međunarodnih institucija “u očima hrvatskog naroda”. Manipulirajući još jednom tim narodom, vlada je Tribunalu izjavila da će, ako joj se ne dozvoli miješanje u postupak, to štetiti legitimitetu presude u Hrvatskoj, jer će produbiti percepciju da je presuda mogla biti drukčija da je vlada imala mogućnost sudjelovanja.
Blamaža s podneskom
Žalbeno vijeće u svojoj je odbijajućoj odluci naprosto odgovorilo da je u nadležnosti Tribunala samo individualna odgovornost i da zaključci iz presude ni na koji način ne predstavljaju zaključke u pogledu hrvatske države. Primijetilo je da se vlada u svojem zahtjevu nije pozvala ni na jednu relevantnu odredbu statuta Tribunala, nije pronašla ni jedan presedan, uvjerljiv argument ili citat kojim bi potkrijepila svoju tvrdnju da bi države trebale imati pravo miješanja u individualni krivični postupak. Tribunal je konstatirao da mu Hrvatska zapravo predlaže da proširi svoju jurisdikciju, pa zaključio da bi to značilo nedopustivo udaljavanje od teksta i duha njegova statuta. Stoga je kratko odbio i alternativni zahtjev za statusom prijatelja suda, zaključivši da argumentacija o hrvatskom nacionalnom interesu iz podneska nije jedno od pitanja koja se razmatraju u žalbenom postupku Gotovine i Markača.
Između ostalog, vlada je u svojem podnesku ustvrdila da će presuda, kojom je po njenom mišljenju osuđena Hrvatska, vjerojatno biti iskorištena protiv nje u drugim postupcima, primjerice u sporu sa Srbijom oko genocida na Međunarodnom sudu pravde. No ni Tribunal ni Haško tužiteljstvo nisu povlačili takve zaključke o krivnji Hrvatske. To je nešto što je učinila sama hrvatska vlada, i ako će netko u drugim postupcima takvu tezu htjeti koristiti protiv nje, sada za to ima spreman argument: dokument koji je hrvatska vlada sastavila sama protiv sebe. (novossti.com)
