Kapetan Domagoj Duvnjak se također oprostio od reprezentacije Hrvatske. Duvnjak koji je imao samo 21 godinu kada je otišao u Bundesligu, godinama najbolju rukometnu ligu na svijetu. Duvnjak koji je debitirao za reprezentaciju još 2006. u prijateljskoj utakmici u Poreču protiv Mađarske.
I nije odmah igrao na Euru u Švicarskoj, tek je godinu kasnije u Njemačkoj na SP zabio svoj prvi veliki gol protiv Španjolske. Nije imao sreće, s Hrvatskom je osvojio devet medalja na velikim takmičenjima kao senior. Dva puta u finalu SP, tri na Europskom. Koliko je cijenjen u svijetu rukometa pokazali su posljednji trenuci finalnog susreta u Oslu. Kada su Danci jednostavno pustili Domagoja da postigne posljednji gol. U dresu reprezentacije.
"Ni u najluđim snovima ne bih poželio ovakvu medalju, pogotovo kad znamo što mi se dogodilo u drugom kolu. Hvala igračima, treneru, stručnom stožeru. Predivno prvenstvo, ostat će mi u glavi cijeli život. Hvala mojoj obitelji, roditeljima, djeci, sestri... Ovo je bio baš dug put. Rodbini, prijateljima, mojim suigračima koji su ovdje, bivšim suigračima, svim trenerima, generaciji koja me naučila nositi ovaj predivni i teški dres.
Odlazim ponosan, hvala ljudima koji su dali život za ovu državu. Da nije njih bilo, ja ne bih mogao predstavljati svoju državu 20 godina. Odlazim sretan, ispunjen, a reprezentacija je u dobrim rukama.
Veliko hvala Danskoj, da nije bilo njih, ne bih ni zabio gol, maknuli su mi se. Žao mi je što nisam pozvao Igora, on je nešto pričao sa sucima. Osjećaj je, onako... Znaš da ti je to zadnji gol za ovaj dres. Jako dug put od 2006., znači 19 godina, dao sam cijelog sebe u ovu reprezentaciju, za ovaj dres. Odlazim ponosan
Najponosniji sam na to što bilo koga da sretnem od svojih suigrača, mogu sjesti s njima i popiti kavu. I s bilo kojim trenerom. To je bit sporta, života i na to sam stvarno ponosan. Predivne suigrače i predivne trenere sam imao, puno su me naučili. Život ide dalje, rukomet nije samo Domagoj Duvnjak, rukomet je hrvatska reprezentacija koja je pokazala da smo se vratili u vrh.
Kad se pogleda cijeli turnir, izgubili smo od Egipta. Morali smo dobiti Island pet razlike i jesmo. Luda utakmica s Mađarskom pa s Francuskom, vratili smo se od 5:0 protiv Slovenije... Veselim se sutra doći u domovinu. Jedva čekam. Vjerujem da ćemo se i večeras malo opustiti, za puno igrača će ovo biti prvi doček, nadam se da će uživati. Ova medalja ide navijačima koji su nas gurali od prve utakmice, bez njih ne bismo došli ovdje.
Imali smo privilegiju igrati doma, navijači su nas gurali. Prije Islanda smo došli do zida, bilo je sve ili ništa. Ta utakmica je nevjerojatna. Island je igrao fenomenalan rukomet, nisu izgubili na prvenstvu, a mi smo ih lagano pobijedili. To je presudan trenutak bio. Vidjeli smo da možemo
Poslije Slovenija pa Mađarska od koje smo gubili četiri razlike pet minuta prije kraja. Drago mi je da su dečki shvatili da nema odustajanja. Ni danas nismo odustali. Dali smo sve od sebe, ali Danska je bila bolja. Čestitam im, život ide dalje.
Od prve utakmice do zadnje bila mi je privilegija, čast i odgovornost. Svaki put kad sam čuo Lijepu našu... Bilo je tu svega. Svakakav sam dolazio na utakmice, ali emocija prevlada. Ponosan sam, to su ogromne brojke, ogromne godine, puno turnira."
I nije odmah igrao na Euru u Švicarskoj, tek je godinu kasnije u Njemačkoj na SP zabio svoj prvi veliki gol protiv Španjolske. Nije imao sreće, s Hrvatskom je osvojio devet medalja na velikim takmičenjima kao senior. Dva puta u finalu SP, tri na Europskom. Koliko je cijenjen u svijetu rukometa pokazali su posljednji trenuci finalnog susreta u Oslu. Kada su Danci jednostavno pustili Domagoja da postigne posljednji gol. U dresu reprezentacije.
"Ni u najluđim snovima ne bih poželio ovakvu medalju, pogotovo kad znamo što mi se dogodilo u drugom kolu. Hvala igračima, treneru, stručnom stožeru. Predivno prvenstvo, ostat će mi u glavi cijeli život. Hvala mojoj obitelji, roditeljima, djeci, sestri... Ovo je bio baš dug put. Rodbini, prijateljima, mojim suigračima koji su ovdje, bivšim suigračima, svim trenerima, generaciji koja me naučila nositi ovaj predivni i teški dres.
Odlazim ponosan, hvala ljudima koji su dali život za ovu državu. Da nije njih bilo, ja ne bih mogao predstavljati svoju državu 20 godina. Odlazim sretan, ispunjen, a reprezentacija je u dobrim rukama.
Veliko hvala Danskoj, da nije bilo njih, ne bih ni zabio gol, maknuli su mi se. Žao mi je što nisam pozvao Igora, on je nešto pričao sa sucima. Osjećaj je, onako... Znaš da ti je to zadnji gol za ovaj dres. Jako dug put od 2006., znači 19 godina, dao sam cijelog sebe u ovu reprezentaciju, za ovaj dres. Odlazim ponosan
Najponosniji sam na to što bilo koga da sretnem od svojih suigrača, mogu sjesti s njima i popiti kavu. I s bilo kojim trenerom. To je bit sporta, života i na to sam stvarno ponosan. Predivne suigrače i predivne trenere sam imao, puno su me naučili. Život ide dalje, rukomet nije samo Domagoj Duvnjak, rukomet je hrvatska reprezentacija koja je pokazala da smo se vratili u vrh.
Kad se pogleda cijeli turnir, izgubili smo od Egipta. Morali smo dobiti Island pet razlike i jesmo. Luda utakmica s Mađarskom pa s Francuskom, vratili smo se od 5:0 protiv Slovenije... Veselim se sutra doći u domovinu. Jedva čekam. Vjerujem da ćemo se i večeras malo opustiti, za puno igrača će ovo biti prvi doček, nadam se da će uživati. Ova medalja ide navijačima koji su nas gurali od prve utakmice, bez njih ne bismo došli ovdje.
Imali smo privilegiju igrati doma, navijači su nas gurali. Prije Islanda smo došli do zida, bilo je sve ili ništa. Ta utakmica je nevjerojatna. Island je igrao fenomenalan rukomet, nisu izgubili na prvenstvu, a mi smo ih lagano pobijedili. To je presudan trenutak bio. Vidjeli smo da možemo
Poslije Slovenija pa Mađarska od koje smo gubili četiri razlike pet minuta prije kraja. Drago mi je da su dečki shvatili da nema odustajanja. Ni danas nismo odustali. Dali smo sve od sebe, ali Danska je bila bolja. Čestitam im, život ide dalje.
Od prve utakmice do zadnje bila mi je privilegija, čast i odgovornost. Svaki put kad sam čuo Lijepu našu... Bilo je tu svega. Svakakav sam dolazio na utakmice, ali emocija prevlada. Ponosan sam, to su ogromne brojke, ogromne godine, puno turnira."
