Ivan Ivanika i Hrvoje Džalto heroji su obrane Vukovara. Pod okriljem noći penjali su se po izgranatiranom Vodotornju. Ujutro bi se vio novi barjak. Ili će se viti, il' nas neće biti, govorio je Ivanika.
Ivanika je jedne noći zgrabio hrvatsku zastavu i krenuo stepenicama uz toranj. Nitko ga nije tamo poslao, sam se toga dosjetio, prisjetio se posljednji zapovjednik obrane Mitnice Pilip Karaula heroja vukovarskog vodotornja Ivana Ivanike, koji je prije 30 godina sa suborcem Hrvojem Džaltom svojom hrabrošću prkosio neprijatelju.
Vukovar je već tjednima gorio, pola ga nije bilo. Svaki je dio grada držala po šačica branitelja koji nisu klonuli duhom iako nije bilo nikakvog načina da obrane grad od silne vojske JNA i paravojnih postrojbi. Nije bilo nade, ali je bilo prkosa. Mitnica, dio grada u kojemu su živjeli većinom Hrvati, branila se iz neosvojivog Vodotornja, danas simbola Vukovara - Grada heroja.
U to vrijeme vodotoranj je sa svojih 50 metara visine i 2200 kubičnih metara rezervoara bio jedna od najviših građevina te vrste u Europi. Gradio se od 1963. do 1968. godine.
Neprijatelj ga je pogodio s više od 600 projektila, ali vodotoranj se nije dao. I danas prkosno stoji, obnovljen i otvoren za sve one koji žele izvan njega i unutar njega vidjeti sve rane te ratne 1991. godine. Vodotoranj je postao simbol otpora i stradanja, a zbog hrvatskog barjaka koji se na njemu neprestano vijorio bio je omiljena meta srbočetnika. Tek kasnije otkrit će se i da je taj barjak tad značio sve na svijetu onima koji su u Vukovaru ostali. Bio im je svojevrsna nada i sigurnost.
Bio je hrabar i smion
- Svaki put kad bi granatama uništili barjak, brzo bi na vrhu tornja osvanuo drugi. ‘Ili će se viti il’ nas neće biti’ - govorio je Ivan Ivanika, dijete Mitnice, heroj koji je postavljao hrvatsku zastavu na simbol Vukovara svaki put kad bi ona bila uništena.
Imao je samo 23 godine kad se, odmah na početku ratnih događanja, priključio obrani Vukovara, stražama, organiziranju otpora protiv okupacije.
Mama Ana odgajala ga je sama, sin jedinac bio je čestito dijete, uvijek spreman pomoći, skroman, samozatajan. Odslužio je JNA, zaposlio se, kupio toliko željeni crveni Yugo. No kao i svi mladići njegove dobi tad, preko noći je odrastao.
Kao vojnik bio je odgovoran, hrabar, smion.
- Išli smo u jednu od akcija, a Ivan je skinuo svoj šljem s glave i dao ga suborcu. ‘Evo ga tebi, ti imaš djecu’, rekao mu je. Uzeli smo ga k sebi u zapovjedništvo - prisjeća se Pilip Karaula hrabrog i srčanog Ivanike.
Zapovjedništvo je bilo u podnožju Vodotornja. Grad se sve više urušavao pod tisućama projektila koji su padali. Prekinute su telefonske linije. Više nitko nije znao ni za koga. Grad se branio od ulice do ulice. Braniteljima je trebala nada, ohrabrenje, svjetlo na kraju mračnog tunela, saznanje da nisu sami i nisu jedini. Toranj je bio izrešetan. Od 230 stepenica kojima se penjalo na vrh samo je trećina bila čitava i penjanje njima bilo je kao penjanje uz liticu. No u mladom Ivanu rodila se ideja. Suluda. Ravna samoubojstvu.
- Pri dnu još je bilo čitavih stepenica, ali gore je nedostajalo puno, po 10-12 u redu. Ne znam ni kako se penjao. Išao je uvijek noću, u mrklome mraku, jer bateriju nije smio nositi - nikad nisi znao kad te neprijatelj promatra iz daljine. Trebalo mu je sat i pol da dođe na vrh. Mlad, lud, postavio je taj barjak na vrh Vodotornja - prisjetio se Karaula hrabrih suboraca prije godinu dana i nastavio:
- Četnicima je to bilo kao novi mamac, direktna provokacija, nešto što ih je izluđivalo, jer oni su na Vodotornju htjeli vidjeti svoju zastavu. Od te noći Ivan je počeo gotovo svakonoćni suludi pothvat. Penjao se na toranj iznova i iznova prkoseći granatama, snajperima i gelerima. Kasnije mu se pridružio i Hrvoje Džalto - dodao je Karaula.
Penjali su se po noći
Ivanika i Džalto nisu dopuštali da na vrhu Vodotornja nema hrvatskog barjaka. Čim bi on bio uništen, oni bi se opet penjali na vrh postaviti novi. Kretali bi oko 23 sata ili u ponoć. Dogodilo bi se i da zakasne, pa ih gore uhvati zora i potom kiša projektila koja bi im frcala oko glave dok bi ležali priljubljeni uz pola metra debeo betonski zid tornja znajući da im baš tu ne može biti ništa.
- Neke su uspjele opstati gore nekoliko dana, neke bi odmah bile uništene, ali pucali bi na njih dokle god ih ne bi srušili. Najdraže nam je bilo kad četnici iz obližnjih Negoslavaca pucaju po Vodotornju dalekometnim oružjem. Sve što bi promašili odletjelo bi na njihovu stranu preko Dunava. Ivanu i Džalti s vremenom je postao problem nabaviti zastave. Prikupljali smo ih kod suboraca, po kućama.
Svi su ih bez problema dali - svjedoči Karaula.
Ne zna se koliko su se puta Ivanika i Džalto penjali na vrh Vodotornja. Bezbroj. Nisu ni brojili. Bilo im je jedino bitno da se barjak vijori. Jer to je značilo da Mitnica nije pala. Svi su ga branitelji u Vukovaru, iz svih ulica grada, mogli vidjeti. Svima je davao nadu i snagu. Sredinom listopada Ivanika je upravljao vozilom iz kojeg je Pilip Karaula kamerom snimao ulice Vukovara.
U jednom kadru snimio je i Ivaniku koji je izašao iz vozila i stao u duboki krater u cesti nastao od eksplozije avionske bombe. Taj je video iz Vukovara uspio iznijeti branitelj Drago Skoko, koji je iz grada izašao u konvoju s ranjenicima. Nedugo potom, 5. studenog, dok se po tko zna koji put penjao na Vodotoranj, Ivanika je ranjen gelerom u vrat.
U bolnici ga je idući dan posjetila majka, koja se skrivala u podrumu Šumarije. Rekla je sinu da se čuva, da ne luduje, ali Ivanika je imao svoje putove. Došao je k njoj u sklonište 15. studenog. Pozdravio se s njom uz riječi: “Čuvaj se, povedi o sebi računa i ne daj na sebe”. Izljubila je majka tad svoje dijete, koje je preko noći postalo muškarac. Nije znala da ga vidi posljednji put.
Htio preplivati Dunav
Tri dana kasnije doznat će da je Ivan sa suborcem Ivanom Šoljićem preplivao Dunav.
- Nisu se željeli predati. Tražili su od mene dopuštenje da preplivaju Dunav, da odu u Plavnu, a nakon toga u Mađarsku. Nisam mislio da je to pametna ideja, ali nije bilo ni nemoguće - prisjeća se Karaula.
Navodno su im suborci pomogli da si tijela namažu svinjskom mašću, omotaju tankom folijom kako bi izbjegli pothlađivanje, a odjeću spakiraju u crnu vreću. Navodno su se u Dunav spustili pored stare klaonice, a voda ih je odnijela prema Vučedolu.
Neki kažu kako su ih vidjeli da dolaze do same suprotne obale. Kako su i kad doista stradali, ne zna se. Svjedoka nema. Tijelo Ivana Šoljića izvađeno je kraj Novog Sada, a tijelo Ivana Ivanike u mrežama kraj Iloka.
Džalto se popeo i 17. 11.
Jesu li na njih zapucali sa suprotne obale kad su se približili ili su se ipak utopili, ostalo je nerazjašnjeno. Ivanika je pokopan u masovnoj grobnici u Iloku, odakle je 2005. godine ekshumiran i identificiran, a u travnju pokopan na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Sve ove godine, tako i danas, na njegovu grobu vijori mala hrvatska zastava kao spomen na njegovu veliku hrabrost kojom je Vukovarcima iz dana u dan davao nadu.
Hrvoje Džalto posljednji se put popeo na Vodotoranj 17. studenog. Iako je Vukovar brojio sate prije predaje neprijatelju, on je postavio još jedan, posljednji barjak.
Istog dana zapovjednik Mitnice Pilip Karaula, s pomoćnicima Zdravkom Komšićem i Matijom Mandićem, počeo je pregovore o predaji s Nebojšom Pavkovićem, kasnijim zapovjednikom Vojske Srbije.
Ponudili su mu život 182 branitelja u zamjenu da se sve civile s Mitnice u što kraćem roku odveze što dalje od Vukovara. U podne je već počela predaja. Džalto je malo zakasnio. Zaskočili su ga na uglu kraj Vodotornja. Predao se kao vojnik, naoružan, u punoj opremi, sa šljemom na glavi, bajunetom o pojasu, ponosno, vojnički. Sutradan, 18. studenog, u 15 sati posljednji hrvatski barjak postavljen na Vodotoranj zamijenjen je jugoslavenskom zastavom.
Karaula i Džalto nakon pada Vukovara prošli su višemjesečnu torturu u srbijanskim logorima. Obojica su dočekala povratak u svoj grad, no Džalto je preminuo prije nekoliko godina. Nije uspio dočekati da se ponovno popne na Vodotoranj, novi, obnovljeni, ponosni.
Da na njegov vrh ponovno zatakne hrvatski barjak.
Umjesto toga na vrhu Vodotornja, odmah uz barjak, u betonu su izlivene stope dva para vojničkih čizama. Ivanovih i Hrvojevih.
Za zauvijek.
24 sata.hr
Ivanika je jedne noći zgrabio hrvatsku zastavu i krenuo stepenicama uz toranj. Nitko ga nije tamo poslao, sam se toga dosjetio, prisjetio se posljednji zapovjednik obrane Mitnice Pilip Karaula heroja vukovarskog vodotornja Ivana Ivanike, koji je prije 30 godina sa suborcem Hrvojem Džaltom svojom hrabrošću prkosio neprijatelju.
Vukovar je već tjednima gorio, pola ga nije bilo. Svaki je dio grada držala po šačica branitelja koji nisu klonuli duhom iako nije bilo nikakvog načina da obrane grad od silne vojske JNA i paravojnih postrojbi. Nije bilo nade, ali je bilo prkosa. Mitnica, dio grada u kojemu su živjeli većinom Hrvati, branila se iz neosvojivog Vodotornja, danas simbola Vukovara - Grada heroja.
U to vrijeme vodotoranj je sa svojih 50 metara visine i 2200 kubičnih metara rezervoara bio jedna od najviših građevina te vrste u Europi. Gradio se od 1963. do 1968. godine.
Neprijatelj ga je pogodio s više od 600 projektila, ali vodotoranj se nije dao. I danas prkosno stoji, obnovljen i otvoren za sve one koji žele izvan njega i unutar njega vidjeti sve rane te ratne 1991. godine. Vodotoranj je postao simbol otpora i stradanja, a zbog hrvatskog barjaka koji se na njemu neprestano vijorio bio je omiljena meta srbočetnika. Tek kasnije otkrit će se i da je taj barjak tad značio sve na svijetu onima koji su u Vukovaru ostali. Bio im je svojevrsna nada i sigurnost.
Bio je hrabar i smion
- Svaki put kad bi granatama uništili barjak, brzo bi na vrhu tornja osvanuo drugi. ‘Ili će se viti il’ nas neće biti’ - govorio je Ivan Ivanika, dijete Mitnice, heroj koji je postavljao hrvatsku zastavu na simbol Vukovara svaki put kad bi ona bila uništena.
Imao je samo 23 godine kad se, odmah na početku ratnih događanja, priključio obrani Vukovara, stražama, organiziranju otpora protiv okupacije.
Mama Ana odgajala ga je sama, sin jedinac bio je čestito dijete, uvijek spreman pomoći, skroman, samozatajan. Odslužio je JNA, zaposlio se, kupio toliko željeni crveni Yugo. No kao i svi mladići njegove dobi tad, preko noći je odrastao.
Kao vojnik bio je odgovoran, hrabar, smion.
- Išli smo u jednu od akcija, a Ivan je skinuo svoj šljem s glave i dao ga suborcu. ‘Evo ga tebi, ti imaš djecu’, rekao mu je. Uzeli smo ga k sebi u zapovjedništvo - prisjeća se Pilip Karaula hrabrog i srčanog Ivanike.
Zapovjedništvo je bilo u podnožju Vodotornja. Grad se sve više urušavao pod tisućama projektila koji su padali. Prekinute su telefonske linije. Više nitko nije znao ni za koga. Grad se branio od ulice do ulice. Braniteljima je trebala nada, ohrabrenje, svjetlo na kraju mračnog tunela, saznanje da nisu sami i nisu jedini. Toranj je bio izrešetan. Od 230 stepenica kojima se penjalo na vrh samo je trećina bila čitava i penjanje njima bilo je kao penjanje uz liticu. No u mladom Ivanu rodila se ideja. Suluda. Ravna samoubojstvu.
- Pri dnu još je bilo čitavih stepenica, ali gore je nedostajalo puno, po 10-12 u redu. Ne znam ni kako se penjao. Išao je uvijek noću, u mrklome mraku, jer bateriju nije smio nositi - nikad nisi znao kad te neprijatelj promatra iz daljine. Trebalo mu je sat i pol da dođe na vrh. Mlad, lud, postavio je taj barjak na vrh Vodotornja - prisjetio se Karaula hrabrih suboraca prije godinu dana i nastavio:
- Četnicima je to bilo kao novi mamac, direktna provokacija, nešto što ih je izluđivalo, jer oni su na Vodotornju htjeli vidjeti svoju zastavu. Od te noći Ivan je počeo gotovo svakonoćni suludi pothvat. Penjao se na toranj iznova i iznova prkoseći granatama, snajperima i gelerima. Kasnije mu se pridružio i Hrvoje Džalto - dodao je Karaula.
Penjali su se po noći
Ivanika i Džalto nisu dopuštali da na vrhu Vodotornja nema hrvatskog barjaka. Čim bi on bio uništen, oni bi se opet penjali na vrh postaviti novi. Kretali bi oko 23 sata ili u ponoć. Dogodilo bi se i da zakasne, pa ih gore uhvati zora i potom kiša projektila koja bi im frcala oko glave dok bi ležali priljubljeni uz pola metra debeo betonski zid tornja znajući da im baš tu ne može biti ništa.
- Neke su uspjele opstati gore nekoliko dana, neke bi odmah bile uništene, ali pucali bi na njih dokle god ih ne bi srušili. Najdraže nam je bilo kad četnici iz obližnjih Negoslavaca pucaju po Vodotornju dalekometnim oružjem. Sve što bi promašili odletjelo bi na njihovu stranu preko Dunava. Ivanu i Džalti s vremenom je postao problem nabaviti zastave. Prikupljali smo ih kod suboraca, po kućama.
Svi su ih bez problema dali - svjedoči Karaula.
Ne zna se koliko su se puta Ivanika i Džalto penjali na vrh Vodotornja. Bezbroj. Nisu ni brojili. Bilo im je jedino bitno da se barjak vijori. Jer to je značilo da Mitnica nije pala. Svi su ga branitelji u Vukovaru, iz svih ulica grada, mogli vidjeti. Svima je davao nadu i snagu. Sredinom listopada Ivanika je upravljao vozilom iz kojeg je Pilip Karaula kamerom snimao ulice Vukovara.
U jednom kadru snimio je i Ivaniku koji je izašao iz vozila i stao u duboki krater u cesti nastao od eksplozije avionske bombe. Taj je video iz Vukovara uspio iznijeti branitelj Drago Skoko, koji je iz grada izašao u konvoju s ranjenicima. Nedugo potom, 5. studenog, dok se po tko zna koji put penjao na Vodotoranj, Ivanika je ranjen gelerom u vrat.
U bolnici ga je idući dan posjetila majka, koja se skrivala u podrumu Šumarije. Rekla je sinu da se čuva, da ne luduje, ali Ivanika je imao svoje putove. Došao je k njoj u sklonište 15. studenog. Pozdravio se s njom uz riječi: “Čuvaj se, povedi o sebi računa i ne daj na sebe”. Izljubila je majka tad svoje dijete, koje je preko noći postalo muškarac. Nije znala da ga vidi posljednji put.
Htio preplivati Dunav
Tri dana kasnije doznat će da je Ivan sa suborcem Ivanom Šoljićem preplivao Dunav.
- Nisu se željeli predati. Tražili su od mene dopuštenje da preplivaju Dunav, da odu u Plavnu, a nakon toga u Mađarsku. Nisam mislio da je to pametna ideja, ali nije bilo ni nemoguće - prisjeća se Karaula.
Navodno su im suborci pomogli da si tijela namažu svinjskom mašću, omotaju tankom folijom kako bi izbjegli pothlađivanje, a odjeću spakiraju u crnu vreću. Navodno su se u Dunav spustili pored stare klaonice, a voda ih je odnijela prema Vučedolu.
Neki kažu kako su ih vidjeli da dolaze do same suprotne obale. Kako su i kad doista stradali, ne zna se. Svjedoka nema. Tijelo Ivana Šoljića izvađeno je kraj Novog Sada, a tijelo Ivana Ivanike u mrežama kraj Iloka.
Džalto se popeo i 17. 11.
Jesu li na njih zapucali sa suprotne obale kad su se približili ili su se ipak utopili, ostalo je nerazjašnjeno. Ivanika je pokopan u masovnoj grobnici u Iloku, odakle je 2005. godine ekshumiran i identificiran, a u travnju pokopan na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Sve ove godine, tako i danas, na njegovu grobu vijori mala hrvatska zastava kao spomen na njegovu veliku hrabrost kojom je Vukovarcima iz dana u dan davao nadu.
Hrvoje Džalto posljednji se put popeo na Vodotoranj 17. studenog. Iako je Vukovar brojio sate prije predaje neprijatelju, on je postavio još jedan, posljednji barjak.
Istog dana zapovjednik Mitnice Pilip Karaula, s pomoćnicima Zdravkom Komšićem i Matijom Mandićem, počeo je pregovore o predaji s Nebojšom Pavkovićem, kasnijim zapovjednikom Vojske Srbije.
Ponudili su mu život 182 branitelja u zamjenu da se sve civile s Mitnice u što kraćem roku odveze što dalje od Vukovara. U podne je već počela predaja. Džalto je malo zakasnio. Zaskočili su ga na uglu kraj Vodotornja. Predao se kao vojnik, naoružan, u punoj opremi, sa šljemom na glavi, bajunetom o pojasu, ponosno, vojnički. Sutradan, 18. studenog, u 15 sati posljednji hrvatski barjak postavljen na Vodotoranj zamijenjen je jugoslavenskom zastavom.
Karaula i Džalto nakon pada Vukovara prošli su višemjesečnu torturu u srbijanskim logorima. Obojica su dočekala povratak u svoj grad, no Džalto je preminuo prije nekoliko godina. Nije uspio dočekati da se ponovno popne na Vodotoranj, novi, obnovljeni, ponosni.
Da na njegov vrh ponovno zatakne hrvatski barjak.
Umjesto toga na vrhu Vodotornja, odmah uz barjak, u betonu su izlivene stope dva para vojničkih čizama. Ivanovih i Hrvojevih.
Za zauvijek.
24 sata.hr
