Svake godine u našoj zemlji najmanje deset žena žrtve su nasilnika. Prema posljednjim statističkim podacima, daleko više žena preživljava nasilje – fizičko, psihičko i seksualno zlostavljanje, godinama i u kontinuitetu. Ovo je priča Ane, jedne od žena koja je nasilje preživjela, a za Ženske priče govori o svemu što život i rastanak od nasilnika donosi u životu jedne žene, piše 6yka.com.
"Svaki mladi čovjek sanja o tome da kada "poraste" ima obitelj, karijeru, automobile, male trenutke odmora negdje na moru ili u nekoj kolibi na planini. Nekima sudbina ili tko već namijeni ovo sve pobrojano. Nekima ne… Jedna od tih sam i ja.
Tijekom studija zabavljala sam se s momkom iz susjedstva koji je vrlo brzo pokazao znakove patološke ljubomore i jedan vid agresivnosti tako da je ta trakavica od četiri godine završila vrlo ružno. Nekako sa završetkom tog poglavlja mladosti-ludosti u moj život je ušetao on. Potpuna suprotnost dotadašnjem partneru. On je bio čovjek mojih snova. Imao je manire, znao je reći prave riječi u pravo vrijeme. On je bio netko o kome sam sanjala cijelu svoju mladost. Nakon samo nekoliko mjeseci ja sam postala gospođa xy - postala sam njegova supruga.
Tog rujna potpisala sam sebi najružnije i najmučnije iskustvo koje jedna žena može sebi potpisati. Vrlo brzo nakon vjenčanja bila sam u drugom stanju. Naš zajednički život je iz dana u dan bivao sve, samo ne zajednički. Posesivna svekrva, psihičko zlostavljanje, ljubavnice. A onda je stigla u "naš dom" i beba.
U isto vrijeme dobila sam otkaz tako da je moj muž konačno osjetio šta znači biti gazda i imati potpunu kontrolu nad životom i smrću svoje žene, ili što bi moja svekrva rekla – jebandžije, tuđe kosti ili osobe koja je samo tu da donese potomka na svijet, a onda da se u njoj ubije svaka doza dostojanstva i žene.
Dijete staro petnaest dana je već postalo pacijentom pedijatrijske klinike, a krasni otac je odlučio da se ne bavi glupostima poput odlazaka na tu istu klinku, već je svoje slobodne dane provodio zabavljajući na vikendici sestru i majku. Nedugo nakon što je beba došla kući - on je zabranio svaki kontakt s mojom obitelji, da bi točno na dan kada je naša beba napunila mjesec dana odlučio da je vrijeme da se iselimo iz stana i razvedemo - jer "ovo nema smisla".
I tako sam se s naramkom u ruci, 20 šavova kojima su pokrpili moju maternicu i 10 maraka u džepu uputila svojoj kući i svojoj majci. Narednih nekoliko dana se ne sjećam - rekla bih da sam imala živčani slom, barem tako kažu moji prijatelji. I onda kao da sam se probudila iz bunila ili čega već, odlučila sam da je vrijeme da se na sve stavi kraj.
Obratila sam se odvjetniku, podnijela zahtjev za razvod i našla posao. Tada je u ustanovi u kojoj i danas radim došlo do smjene ravnatelja tako da mi je ponuđeno da se vratim na svoje staro radno mjesto (ravnateljica koja mi je dala otkaz me je zvala sedam dana nakon poroda da se vratim i kada sam je pitala što ću sa bebom od 7 dana, rekla je 'nađi si ženu'. Sreća, ja sam imala majku i dom u koji sam se mogla vratiti).
Razvod je trajao skoro dvije godine i sam taj proces je jedan od mnogih zbog kojih sam i dan danas na sudu sa bivšim mužem. Ne trebam ni da kažem koliko je to samo novaca koštalo, jer svako ročiste je trećina nečije plaće, živaca, a zdravlje je definitivno platilo najveću cijenu.
On je za našu kćer, kako je vrijeme prolazilo, postao netko tko u njenom životu igra epizodnu ulogu. Sve do njenog šestog rođendana, kada je izrevoltiran odlukom drugostupanjskog suda odlučio da to riješi na svoj način. Istukao me je nasred ulice, pred djetetom koje je vrištalo, a ljudi - ljudska rasa inače voli da samo promatra i ne reagira jer ih se ne tiče. Epilog nasilja je godinu dana uvjetne, registar obiteljskih nasilnika i odšteta.
Iskreno, taj mi novac i nije bio nešto drag. Šteta koja je učinjena se ne može platiti. Godinu dana po dječjim psiholozima i psihijatrima, neprospavane noći… Sreća, uspjele smo to prebroditi.
Godinu nakon nasilnog događaja, on se odlučio za drugu taktiku zlostavljanja. Naime, svaki put kada dijete nije željelo s njim ići izvan naselja u kojem živimo - na moja vrata bi pokucala policija koja je sačinjavala kojekakve zapisnike, ispitujući mene i tada, sedmogodišnje dijete. Valjda postoji neka sila koja upravlja svime na zemlji, pa se na mojim vratima jedne prilike pojavila mlada policajka koja je ušla u stan i dugo razgovarala sa mnom i djevojčicom. Hvala joj što je prekinula agoniju zvanu on.
I dalje, pa čak i danas, mi se vučemo po sudskim procesima. On je tražio potpuno starateljstvo, podizao krivične prijave, pri tome ni ne pokušavajući da ostvari kontakt već šest godina.
U međuvremenu, ljudi sa kojima radim nisu baš imali osjećaja što to znači biti samohrana majka i kako je to biti žrtva fizičkog i psihičkog nasilja. Mobing koji su sprovodili je prestao prije par godina - našli su novu žrtvu. Nažalost, pomoć i zaštita od onih koji se bave zaštitom radnika je izostala. Vjerojatno jer današnja ljudska rasa voli sjediti na više stolica odjednom.
U ovih četrnaest godina najteža zadaća je bila kako djetetu objasniti - jer vršnjaci su vrlo okrutni, da se dijete razvedenih roditelja ne razlikuje od svojih vršnjaka. Možda je, u odnosu na njih, imalo veću sreću da ne živi u stalnoj svađi, alkoholizmu, nasilju… Srećom, moja kćer je jedna razumna djevojčica, s kojom sam uspjela razviti prije svega prijateljski, pa onda i roditeljski odnos.
Cijela situacija me naučila i očvrsnula. Uspjela sam, kao takva, da završim još jedan fakultet, magistriram, položim vozački, postanem jedna od najboljih u svojoj struci. A najvažnije - postala sam majka koja svaki dan uči da živi život sa svojom kćeri, koja uči da iz poraza izvuče pouku i snagu da bolje sutra postoji. Moj zlostavljač je ipak izgubio jer sam naučila da volim sebe i cijenim svaki dan kao poklon koji mi je dat".
"Svaki mladi čovjek sanja o tome da kada "poraste" ima obitelj, karijeru, automobile, male trenutke odmora negdje na moru ili u nekoj kolibi na planini. Nekima sudbina ili tko već namijeni ovo sve pobrojano. Nekima ne… Jedna od tih sam i ja.
Tijekom studija zabavljala sam se s momkom iz susjedstva koji je vrlo brzo pokazao znakove patološke ljubomore i jedan vid agresivnosti tako da je ta trakavica od četiri godine završila vrlo ružno. Nekako sa završetkom tog poglavlja mladosti-ludosti u moj život je ušetao on. Potpuna suprotnost dotadašnjem partneru. On je bio čovjek mojih snova. Imao je manire, znao je reći prave riječi u pravo vrijeme. On je bio netko o kome sam sanjala cijelu svoju mladost. Nakon samo nekoliko mjeseci ja sam postala gospođa xy - postala sam njegova supruga.
Tog rujna potpisala sam sebi najružnije i najmučnije iskustvo koje jedna žena može sebi potpisati. Vrlo brzo nakon vjenčanja bila sam u drugom stanju. Naš zajednički život je iz dana u dan bivao sve, samo ne zajednički. Posesivna svekrva, psihičko zlostavljanje, ljubavnice. A onda je stigla u "naš dom" i beba.
U isto vrijeme dobila sam otkaz tako da je moj muž konačno osjetio šta znači biti gazda i imati potpunu kontrolu nad životom i smrću svoje žene, ili što bi moja svekrva rekla – jebandžije, tuđe kosti ili osobe koja je samo tu da donese potomka na svijet, a onda da se u njoj ubije svaka doza dostojanstva i žene.
Dijete staro petnaest dana je već postalo pacijentom pedijatrijske klinike, a krasni otac je odlučio da se ne bavi glupostima poput odlazaka na tu istu klinku, već je svoje slobodne dane provodio zabavljajući na vikendici sestru i majku. Nedugo nakon što je beba došla kući - on je zabranio svaki kontakt s mojom obitelji, da bi točno na dan kada je naša beba napunila mjesec dana odlučio da je vrijeme da se iselimo iz stana i razvedemo - jer "ovo nema smisla".
I tako sam se s naramkom u ruci, 20 šavova kojima su pokrpili moju maternicu i 10 maraka u džepu uputila svojoj kući i svojoj majci. Narednih nekoliko dana se ne sjećam - rekla bih da sam imala živčani slom, barem tako kažu moji prijatelji. I onda kao da sam se probudila iz bunila ili čega već, odlučila sam da je vrijeme da se na sve stavi kraj.
Obratila sam se odvjetniku, podnijela zahtjev za razvod i našla posao. Tada je u ustanovi u kojoj i danas radim došlo do smjene ravnatelja tako da mi je ponuđeno da se vratim na svoje staro radno mjesto (ravnateljica koja mi je dala otkaz me je zvala sedam dana nakon poroda da se vratim i kada sam je pitala što ću sa bebom od 7 dana, rekla je 'nađi si ženu'. Sreća, ja sam imala majku i dom u koji sam se mogla vratiti).
Razvod je trajao skoro dvije godine i sam taj proces je jedan od mnogih zbog kojih sam i dan danas na sudu sa bivšim mužem. Ne trebam ni da kažem koliko je to samo novaca koštalo, jer svako ročiste je trećina nečije plaće, živaca, a zdravlje je definitivno platilo najveću cijenu.
On je za našu kćer, kako je vrijeme prolazilo, postao netko tko u njenom životu igra epizodnu ulogu. Sve do njenog šestog rođendana, kada je izrevoltiran odlukom drugostupanjskog suda odlučio da to riješi na svoj način. Istukao me je nasred ulice, pred djetetom koje je vrištalo, a ljudi - ljudska rasa inače voli da samo promatra i ne reagira jer ih se ne tiče. Epilog nasilja je godinu dana uvjetne, registar obiteljskih nasilnika i odšteta.
Iskreno, taj mi novac i nije bio nešto drag. Šteta koja je učinjena se ne može platiti. Godinu dana po dječjim psiholozima i psihijatrima, neprospavane noći… Sreća, uspjele smo to prebroditi.
Godinu nakon nasilnog događaja, on se odlučio za drugu taktiku zlostavljanja. Naime, svaki put kada dijete nije željelo s njim ići izvan naselja u kojem živimo - na moja vrata bi pokucala policija koja je sačinjavala kojekakve zapisnike, ispitujući mene i tada, sedmogodišnje dijete. Valjda postoji neka sila koja upravlja svime na zemlji, pa se na mojim vratima jedne prilike pojavila mlada policajka koja je ušla u stan i dugo razgovarala sa mnom i djevojčicom. Hvala joj što je prekinula agoniju zvanu on.
I dalje, pa čak i danas, mi se vučemo po sudskim procesima. On je tražio potpuno starateljstvo, podizao krivične prijave, pri tome ni ne pokušavajući da ostvari kontakt već šest godina.
U međuvremenu, ljudi sa kojima radim nisu baš imali osjećaja što to znači biti samohrana majka i kako je to biti žrtva fizičkog i psihičkog nasilja. Mobing koji su sprovodili je prestao prije par godina - našli su novu žrtvu. Nažalost, pomoć i zaštita od onih koji se bave zaštitom radnika je izostala. Vjerojatno jer današnja ljudska rasa voli sjediti na više stolica odjednom.
U ovih četrnaest godina najteža zadaća je bila kako djetetu objasniti - jer vršnjaci su vrlo okrutni, da se dijete razvedenih roditelja ne razlikuje od svojih vršnjaka. Možda je, u odnosu na njih, imalo veću sreću da ne živi u stalnoj svađi, alkoholizmu, nasilju… Srećom, moja kćer je jedna razumna djevojčica, s kojom sam uspjela razviti prije svega prijateljski, pa onda i roditeljski odnos.
Cijela situacija me naučila i očvrsnula. Uspjela sam, kao takva, da završim još jedan fakultet, magistriram, položim vozački, postanem jedna od najboljih u svojoj struci. A najvažnije - postala sam majka koja svaki dan uči da živi život sa svojom kćeri, koja uči da iz poraza izvuče pouku i snagu da bolje sutra postoji. Moj zlostavljač je ipak izgubio jer sam naučila da volim sebe i cijenim svaki dan kao poklon koji mi je dat".
