Gotovo svatko se barem jednom susreo s aplikacijom koja, odmah nakon instalacije ili prvog pokretanja, traži pristup kameri, mikrofonu, kontaktima, lokaciji ili memoriji, često sve odjednom. Takav zahtjev može izazvati nelagodu, ali malo tko zapravo zna što se u pozadini događa i zašto aplikacije to rade.
Dozvole su način na koji operativni sustavi, poput Androida i iOS-a, kontroliraju što aplikacija smije raditi na uređaju. Bez dozvole, aplikacija ne može pristupiti osjetljivim dijelovima sustava.
Ideja je da aplikacija dobije samo onoliko pristupa koliko joj je potrebno za funkcionalnost koju nudi, no u praksi to često nije slučaj. Postoji nekoliko razloga zašto nas aplikacije “bombardiraju” zahtjevima.
Ponekad je programerima lakše od starta tražiti širok pristup nego postupno tražiti dozvole za svaku funkciju posebno. Također, informacije o vašoj lokaciji, kontaktima i navikama korištenja izuzetno su vrijedne za oglašavanje i analitiku. Neke aplikacije jednostavno odbijaju raditi ako im ne odobrite sve dozvole, čak i kada bi tehnički mogle funkcionirati s manjim pristupom.
U nekim situacijama dozvole su logične: navigacija treba lokaciju, a aplikacija za videopozive mikrofon i kameru. Problem nastaje kada jednostavna igra traži pristup mikrofonu ili aplikacija za baterijsku lampu traži vaše kontakte. U tim slučajevima, dozvole služe isključivo za praćenje ponašanja ili dijeljenje podataka s trećim stranama.
Moderne verzije operativnih sustava omogućuju bolju kontrolu: dozvole možete dati samo dok se aplikacija koristi ili ih naknadno povući. Ipak, odgovornost ostaje na korisniku.
Aplikacija koja traži sve dozvole ne mora nužno biti zlonamjerna, ali jasno signalizira da prikuplja više podataka nego što je potrebno.
Često je to stvarna cijena „besplatnih“ aplikacija – ako ih ne plaćate novcem, plaćate ih svojim podacima. U digitalnom svijetu, dozvole su valuta povjerenja i ne bi ih trebalo dijeliti olako, prenosi Raport.
Dozvole su način na koji operativni sustavi, poput Androida i iOS-a, kontroliraju što aplikacija smije raditi na uređaju. Bez dozvole, aplikacija ne može pristupiti osjetljivim dijelovima sustava.
Ideja je da aplikacija dobije samo onoliko pristupa koliko joj je potrebno za funkcionalnost koju nudi, no u praksi to često nije slučaj. Postoji nekoliko razloga zašto nas aplikacije “bombardiraju” zahtjevima.
Ponekad je programerima lakše od starta tražiti širok pristup nego postupno tražiti dozvole za svaku funkciju posebno. Također, informacije o vašoj lokaciji, kontaktima i navikama korištenja izuzetno su vrijedne za oglašavanje i analitiku. Neke aplikacije jednostavno odbijaju raditi ako im ne odobrite sve dozvole, čak i kada bi tehnički mogle funkcionirati s manjim pristupom.
U nekim situacijama dozvole su logične: navigacija treba lokaciju, a aplikacija za videopozive mikrofon i kameru. Problem nastaje kada jednostavna igra traži pristup mikrofonu ili aplikacija za baterijsku lampu traži vaše kontakte. U tim slučajevima, dozvole služe isključivo za praćenje ponašanja ili dijeljenje podataka s trećim stranama.
Moderne verzije operativnih sustava omogućuju bolju kontrolu: dozvole možete dati samo dok se aplikacija koristi ili ih naknadno povući. Ipak, odgovornost ostaje na korisniku.
Aplikacija koja traži sve dozvole ne mora nužno biti zlonamjerna, ali jasno signalizira da prikuplja više podataka nego što je potrebno.
Često je to stvarna cijena „besplatnih“ aplikacija – ako ih ne plaćate novcem, plaćate ih svojim podacima. U digitalnom svijetu, dozvole su valuta povjerenja i ne bi ih trebalo dijeliti olako, prenosi Raport.
