Do dolaska Kristofora Columba 1492. godine na otoku na kojem su danas smještene dvije države, Dominikanska Republika i Haiti, živjeli su Indijanci koji su s vremenom svi istrijebljeni. To je prostor na Karipskom otočju, prostor između sjeverne i južne Amerike. Dominikana zauzima dvije trećine otoka a Haiti jednu trećinu. Teritorij Dominikane držali su Španjolci a Haitija Francuzi.
Istrebljenjem Indijanaca i jedni i drugi su sebi dovodili robove iz Afrike prema kojima su se strašno odnosili. Zanimljivo je da su se s vremenom Španjolci počeli miješati sa crncima iz Afrike i tako su se počeli rađati Mulati. S druge strane Francuzi se nikada nisu miješali s crncima tako da na Haitiju uopće nema Mulata. Španjolci kada su se povlačili iz Dominikane sve su prepuštali Mulatima koji su bili prihvatljivi i bijelcima i crncima. Dok se na Haitiju crnci na sve moguće načine pokušavaju osloboditi Francuza. Budući da je Napoleon vodio mnoge ratove sve je manje bio zainteresiran za Haiti. Haićani se oslobađaju Francuza i postižu neovisnost 1804. godine. Kasnije u dva navrat a Amerikanci su zauzimali Haiti. I danas oni igraju jako veliku ulogu u političkom životu Haitija. Ako im predsjednik Haitija ne odgovara oni ga bez problema smjenjuju i postavljaju koga hoće, odnosno tko im odgovara.
Haitima je vladala poznata diktatorska obitelj Duvalje. Imali su svoje eskadrone smrti Totomakuti. Padom totalitarnog režima Haićani prije dvadeset godina ukidaju vojsku. Postoji samo PNH (Police National Haiti). Međutim policija nema neku snagu, nema neku zaštitu od države. Ako netko ubije policajca, kao da ništa nije ni bilo. Njegova obitelji nema nikakvu odštetu, niti se tko za nju brine. U policiji kao i u svim drugim institucijama vlada strašna korupcija.
Haiti danas ima 14 milijuna stanovnika, u Port au Prince živi 3 milijuna stanovnika. Na Haitiju 80% populacije ne radi. Nikakve proizvodnje nemaju.
Državno školstvo uopće ne postoji. Između 60 i 70 % djece uopće ne pohađa školu. Totalna nepismenost. Postoje privatne škole i u njih idu samo oni koji mogu platiti a takvih je vrlo mali broj.
Potres koji ih je zadesio 12. siječnja 2010. učinio je svoje. U tom potresu poginulo je oko 350 tisuća ljudi. Što je još gore iza potresa, oni koji se nisu podnosili ubijali su se međusobno, a da za to nisu morali odgovarati. Koje bi pobili prikazivalo bi se kao da su poginuli u potresu.
Danas u Haitiju proći ulicama glavnog grada Port au Prince je strašno. Čovjek se pita pa je li moguće da u ovom današnjem vremenu ljudi mogu živjeti u takvim uvjetima. Nemoguće je tu žalosnu stvarnost opisati. Gdje god kreneš, bilo kojom ulicom prolaziš, zidovi su visoki i do 3 metra, na njima je žilet žica. Kada proviriš između zidina vidiš sav jad i bijedu.
Arestid, donedavni predsjednik, pustio je da se sva sirotinja i bijeda naseli u glavni grad Haitia Port au Prince, a nije im omogućio da se snađu. Nimalo se nije proslavio, dapače predbacuje mu se da je državu opljačkao za nekoliko milijardi dolara (pojedeni tvrde da je državu opljačkao za 6 milijardi U$). Predbacuje mu se suradnja sa Kolumbijcima u drogi. Vojni ataše USA došao mu je i rekao da se s mjesta predsjednika mora udaljiti u roku 12 sati, što je i učinio. Otišao je u Centralno Afričku Republiku. Vratio se prije nekoliko godina, izgradio univerzitet i bavi se edukacijom ali se ne smije baviti politikom. Međutim on se javno ne bavi ali iz pozadine vuče sve konce.
Službeni jezik na Haitima je Francuski i Kreolski. Crnci su govorili Kreolski, tako da ih robovlasnici Francuzi nisu mogli razumjeti.
Sav proračun države se svodi na donacije. Iza potresa izgrađeno je ogromno naselje u kojem ne živi nitko, zašto? Ima više razloga. Uz to naselje nisu predviđene škole, prodavaonice, crkve, dječji vrtići, infrastruktura. S druge strane djeluje jaka korupcija. Ta naselja su izgrađena novcima donacija nakon potresa. Međutim nekome od političara palo je na pamet da bi mogao dobro profitirati i zaraditi pa se počelo prodavati stanove za skupe novce. Kupaca nije bilo i tako naselje je sablasno pusto i prazno a u gradu ljudi žive na ulicama i na njima umiru od gladi.
Mnogi navode da još uvijek u Americi na bankama ima oko 5-6 milijardi doniranog novca za postradale u potresu, ali nitko ne radi projekte da bi taj novac mogao povlačiti i nešto raditi i zato taj novac leži neiskorišten.
Život na Haitima je nesnošljiv. Glavni grad Haitia Port au Prince je u potresu 2010. totalno razoren. Skoro da se ništa posebno nije obnovilo. Infrastruktura skoro da i ne postoji. Ulice su bez asfalta pa se stvara ogromna prašina. Vodovodna mreža ne postoji, od mjesta do mjesta postoje pumpe kojima ljudi ručno iz zemlje vade vodu za piće, tu peru veš, tu se umivaju. Sa ulica se smeće ne uklanja, samo s vremena netko potpali i onda sve tako danima gori. Teško je tuda prolaziti od nesnošljivog smrada od sagorijevanja plastike i drugog otpada. Kako je tužna slika kada vidiš da uz cestu na tom smeću prekopavaju ljudi, krave, svinje, koze, psi i svatko nešto traži da preživi. Prolazeći tim ulicama pitam se pa je li moguće da je od tih i takvih ulica samo nekoliko stotina kilometara udaljena Američka Florida koja je pojam luksuza i bogatstva.
Zajedno sa vlč. Jakovom Filipović i uz pomoć časnih sestara iz Bosne obilazimo neke ustanove koje drže misionari ili neki hrabri humanitarci, Laici. Tako smo posjetili jednog Pastora koji je pokupio s ulice 35 djece da im na neki način pomogle, ali kako kada nitko iza njega ne stoji. Sestra koja je sa nama išla ponijela je vreću riže i nekoliko paketa konzervi s grahom da im damo. Kada nas je Pastor vidio samo je povikao, čudo, Božje čudo, Bog vas je poslao. Već pet dana nemam što djeci dati da pojedu. Ta izgladnjela djeca su se okupila oko nas da nešto dobiju, a uvjeti u kojima žive su neopisivi.
Dolazimo ja i vlč. Jakov sa časnom sestrom u kuću sestara majke Tereze. Opet novi šok. U toj kući sestre majke Tereze drže 150 djece do tri godine koje su roditelji ostavili jer ih nemaju čime hraniti. I dok tako gledamo i razgovaramo, jedna od tih časnih sestara reče: evo sada je jedna majka donijela jednoga dječačića od godinu dana i koji je na umoru zbog neishranjenosti, molim vas bili ste ga mogli krstiti dok je još živ. Velečasni Jakov je molio da to ja preuzmem i obavim na Engleskom jeziku, što sam rado i učinio.
Idemo dalje i dolazimo do jednog laika Talijana koji uz pomoć svojih sunarodnjaka pomaže tim ljudima na Haitiju. On je izgradio jedan starački dom kapaciteta oko 40 osoba te je u njega smjestio one koji su odbačeni i nemaju ništa, on ga uz pomoć donacija uzdržava. Izgradio je dvije škole u koje dovodi djecu s ulice i za njih se brine, zatim je izgradio dva manja naselja s kućicama i u svako naselje je smjestio po dvadesetak siromašnih obitelji.
S druge strane, dok to sve gledam, mislima se vraćam u moju Bosnu i pitam se što je s mojim sunarodnjacima u Bosni pa pokazuju toliko nezadovoljstvo a imaju toliko toga u životu. Ne znaju se zahvaliti Bogu za sve što imaju. Naučilo se samo kukati i kukati. Dolazim do zaključka kako bi dobro bilo da svaki koji misli da mu je loše u životu, da bi takav trebao vidjeti kakav je život na Haitiju i možda bi onda drugačije gledao na život.
Pogledajmo malo kako je došlo do osnivanja The Cardinal Stepinac Childern’s Home u Port au Prince na Haitima.
Svećenik Giordano Belanich, koji je rođen u Iloviku a djeluje u New Jerseyu, USA, u vrijeme domovinskoga rata osnovao je Croatian Relief Services te je slao ogromnu pomoć u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Međutim kada je rat stao u domovini, on nije stao sa svojim radom, već je kao veliki humanist nastavio djelovati i dalje, te pomagati ljudima diljem svijeta gdje su se potrebe ukazivale.
Tako je Father Gio (Giordano Belanich) odmah nakon potresa na Haitiu, koji je bio 12. siječnja 2010. organizirao kupnju zemlje u Port au Prince i otvara dječji dom odnosno sirotište, pod nazivom: The Cardinal Stepinac Childern’s Home (Kuća za Djecu Kardinal Stepinac) koji su u početku vodile dvije djevojke dobrovoljke od kojih je bila jedna Hrvatica iz Brčkog. Te djevojke sirotište vode do početka 2014. godine, a već 10. siječnja 2014. godine dolaze Služavke malog Isusa iz Sarajeva, Sestra Liberija Filipović i sestra Ana Uložnik iz Rame, te preuzimaju vođenje sirotišta, kasnije im se pridružila i sestra Mirjam Filipović, iz družbe služavki Kristovih. Kapacitet doma je 50 djece. Ta su djeca uglavnom s ulice i mnoga su bez roditelja. Sestre ulažu velike napore da djecu podignu na noge i da osjete što manje patnje i boli.
I ja i Vlč. Jakov divili smo se našim dragim časnim sestrama koje su ostavile sve svoje, rodbinu, prijatelje i znance i došle u sasvim jednu nepoznatu sredinu, nepoznatu kulturu, s nepoznavanjem njihovog jezika, a s tolikom vjerom, s toliko žara i ljubavi pristupaju toj djeci i pomažu im. Djeca su presretna. Sestre se brinu da imaju što pojesti i obići, sve ih šalju u školu i tu školu plaćaju za njih.
Sestre u svom dvorištu već imaju podignute zidove za školu koju bi moglo pohađati preko 200 djece. Ti zidovi tako stoje jer se nema sredstava da se škola privede kraju i da počne s radom. Po mišljenju inžinjera potrebno je oko osamdeset tisuća dolara da se škola završi i počne s radom. Sestre duboko vjeruju da će se naći dobrih duša koje će im pomoći osigurati ta sredstva i da na taj način pomognu odbačenoj djeci i tom ispaćenom narodu.
Primijetili smo da skoro svaku večer netko od djece dolazi sestrama na vrata i govori da se povrijedio i da mu ide krv pa traže od sestara da im to zamotaju. Sestre to uredno odrade pa iza toga im daju neku bombonu ili čokoladicu, što se već nađe. Kasnije nam sestre rekoše da to djeca često puta namjerno naprave samo da nešto dobiju.
Od velike pomoći sestrama, kada je u pitanju snalaženje u toj sredini, je Haićanin, građevinski inžinjer Joseph Jouthe koji nam je obećao da će u skoroj budućnosti posjetiti Hrvatsku i BiH.
Istrebljenjem Indijanaca i jedni i drugi su sebi dovodili robove iz Afrike prema kojima su se strašno odnosili. Zanimljivo je da su se s vremenom Španjolci počeli miješati sa crncima iz Afrike i tako su se počeli rađati Mulati. S druge strane Francuzi se nikada nisu miješali s crncima tako da na Haitiju uopće nema Mulata. Španjolci kada su se povlačili iz Dominikane sve su prepuštali Mulatima koji su bili prihvatljivi i bijelcima i crncima. Dok se na Haitiju crnci na sve moguće načine pokušavaju osloboditi Francuza. Budući da je Napoleon vodio mnoge ratove sve je manje bio zainteresiran za Haiti. Haićani se oslobađaju Francuza i postižu neovisnost 1804. godine. Kasnije u dva navrat a Amerikanci su zauzimali Haiti. I danas oni igraju jako veliku ulogu u političkom životu Haitija. Ako im predsjednik Haitija ne odgovara oni ga bez problema smjenjuju i postavljaju koga hoće, odnosno tko im odgovara.
Haitima je vladala poznata diktatorska obitelj Duvalje. Imali su svoje eskadrone smrti Totomakuti. Padom totalitarnog režima Haićani prije dvadeset godina ukidaju vojsku. Postoji samo PNH (Police National Haiti). Međutim policija nema neku snagu, nema neku zaštitu od države. Ako netko ubije policajca, kao da ništa nije ni bilo. Njegova obitelji nema nikakvu odštetu, niti se tko za nju brine. U policiji kao i u svim drugim institucijama vlada strašna korupcija.
Haiti danas ima 14 milijuna stanovnika, u Port au Prince živi 3 milijuna stanovnika. Na Haitiju 80% populacije ne radi. Nikakve proizvodnje nemaju.
Državno školstvo uopće ne postoji. Između 60 i 70 % djece uopće ne pohađa školu. Totalna nepismenost. Postoje privatne škole i u njih idu samo oni koji mogu platiti a takvih je vrlo mali broj.
Potres koji ih je zadesio 12. siječnja 2010. učinio je svoje. U tom potresu poginulo je oko 350 tisuća ljudi. Što je još gore iza potresa, oni koji se nisu podnosili ubijali su se međusobno, a da za to nisu morali odgovarati. Koje bi pobili prikazivalo bi se kao da su poginuli u potresu.
Danas u Haitiju proći ulicama glavnog grada Port au Prince je strašno. Čovjek se pita pa je li moguće da u ovom današnjem vremenu ljudi mogu živjeti u takvim uvjetima. Nemoguće je tu žalosnu stvarnost opisati. Gdje god kreneš, bilo kojom ulicom prolaziš, zidovi su visoki i do 3 metra, na njima je žilet žica. Kada proviriš između zidina vidiš sav jad i bijedu.
Arestid, donedavni predsjednik, pustio je da se sva sirotinja i bijeda naseli u glavni grad Haitia Port au Prince, a nije im omogućio da se snađu. Nimalo se nije proslavio, dapače predbacuje mu se da je državu opljačkao za nekoliko milijardi dolara (pojedeni tvrde da je državu opljačkao za 6 milijardi U$). Predbacuje mu se suradnja sa Kolumbijcima u drogi. Vojni ataše USA došao mu je i rekao da se s mjesta predsjednika mora udaljiti u roku 12 sati, što je i učinio. Otišao je u Centralno Afričku Republiku. Vratio se prije nekoliko godina, izgradio univerzitet i bavi se edukacijom ali se ne smije baviti politikom. Međutim on se javno ne bavi ali iz pozadine vuče sve konce.
Službeni jezik na Haitima je Francuski i Kreolski. Crnci su govorili Kreolski, tako da ih robovlasnici Francuzi nisu mogli razumjeti.
Sav proračun države se svodi na donacije. Iza potresa izgrađeno je ogromno naselje u kojem ne živi nitko, zašto? Ima više razloga. Uz to naselje nisu predviđene škole, prodavaonice, crkve, dječji vrtići, infrastruktura. S druge strane djeluje jaka korupcija. Ta naselja su izgrađena novcima donacija nakon potresa. Međutim nekome od političara palo je na pamet da bi mogao dobro profitirati i zaraditi pa se počelo prodavati stanove za skupe novce. Kupaca nije bilo i tako naselje je sablasno pusto i prazno a u gradu ljudi žive na ulicama i na njima umiru od gladi.
Mnogi navode da još uvijek u Americi na bankama ima oko 5-6 milijardi doniranog novca za postradale u potresu, ali nitko ne radi projekte da bi taj novac mogao povlačiti i nešto raditi i zato taj novac leži neiskorišten.
Život na Haitima je nesnošljiv. Glavni grad Haitia Port au Prince je u potresu 2010. totalno razoren. Skoro da se ništa posebno nije obnovilo. Infrastruktura skoro da i ne postoji. Ulice su bez asfalta pa se stvara ogromna prašina. Vodovodna mreža ne postoji, od mjesta do mjesta postoje pumpe kojima ljudi ručno iz zemlje vade vodu za piće, tu peru veš, tu se umivaju. Sa ulica se smeće ne uklanja, samo s vremena netko potpali i onda sve tako danima gori. Teško je tuda prolaziti od nesnošljivog smrada od sagorijevanja plastike i drugog otpada. Kako je tužna slika kada vidiš da uz cestu na tom smeću prekopavaju ljudi, krave, svinje, koze, psi i svatko nešto traži da preživi. Prolazeći tim ulicama pitam se pa je li moguće da je od tih i takvih ulica samo nekoliko stotina kilometara udaljena Američka Florida koja je pojam luksuza i bogatstva.
Zajedno sa vlč. Jakovom Filipović i uz pomoć časnih sestara iz Bosne obilazimo neke ustanove koje drže misionari ili neki hrabri humanitarci, Laici. Tako smo posjetili jednog Pastora koji je pokupio s ulice 35 djece da im na neki način pomogle, ali kako kada nitko iza njega ne stoji. Sestra koja je sa nama išla ponijela je vreću riže i nekoliko paketa konzervi s grahom da im damo. Kada nas je Pastor vidio samo je povikao, čudo, Božje čudo, Bog vas je poslao. Već pet dana nemam što djeci dati da pojedu. Ta izgladnjela djeca su se okupila oko nas da nešto dobiju, a uvjeti u kojima žive su neopisivi.
Dolazimo ja i vlč. Jakov sa časnom sestrom u kuću sestara majke Tereze. Opet novi šok. U toj kući sestre majke Tereze drže 150 djece do tri godine koje su roditelji ostavili jer ih nemaju čime hraniti. I dok tako gledamo i razgovaramo, jedna od tih časnih sestara reče: evo sada je jedna majka donijela jednoga dječačića od godinu dana i koji je na umoru zbog neishranjenosti, molim vas bili ste ga mogli krstiti dok je još živ. Velečasni Jakov je molio da to ja preuzmem i obavim na Engleskom jeziku, što sam rado i učinio.
Idemo dalje i dolazimo do jednog laika Talijana koji uz pomoć svojih sunarodnjaka pomaže tim ljudima na Haitiju. On je izgradio jedan starački dom kapaciteta oko 40 osoba te je u njega smjestio one koji su odbačeni i nemaju ništa, on ga uz pomoć donacija uzdržava. Izgradio je dvije škole u koje dovodi djecu s ulice i za njih se brine, zatim je izgradio dva manja naselja s kućicama i u svako naselje je smjestio po dvadesetak siromašnih obitelji.
S druge strane, dok to sve gledam, mislima se vraćam u moju Bosnu i pitam se što je s mojim sunarodnjacima u Bosni pa pokazuju toliko nezadovoljstvo a imaju toliko toga u životu. Ne znaju se zahvaliti Bogu za sve što imaju. Naučilo se samo kukati i kukati. Dolazim do zaključka kako bi dobro bilo da svaki koji misli da mu je loše u životu, da bi takav trebao vidjeti kakav je život na Haitiju i možda bi onda drugačije gledao na život.
Pogledajmo malo kako je došlo do osnivanja The Cardinal Stepinac Childern’s Home u Port au Prince na Haitima.
Svećenik Giordano Belanich, koji je rođen u Iloviku a djeluje u New Jerseyu, USA, u vrijeme domovinskoga rata osnovao je Croatian Relief Services te je slao ogromnu pomoć u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Međutim kada je rat stao u domovini, on nije stao sa svojim radom, već je kao veliki humanist nastavio djelovati i dalje, te pomagati ljudima diljem svijeta gdje su se potrebe ukazivale.
Tako je Father Gio (Giordano Belanich) odmah nakon potresa na Haitiu, koji je bio 12. siječnja 2010. organizirao kupnju zemlje u Port au Prince i otvara dječji dom odnosno sirotište, pod nazivom: The Cardinal Stepinac Childern’s Home (Kuća za Djecu Kardinal Stepinac) koji su u početku vodile dvije djevojke dobrovoljke od kojih je bila jedna Hrvatica iz Brčkog. Te djevojke sirotište vode do početka 2014. godine, a već 10. siječnja 2014. godine dolaze Služavke malog Isusa iz Sarajeva, Sestra Liberija Filipović i sestra Ana Uložnik iz Rame, te preuzimaju vođenje sirotišta, kasnije im se pridružila i sestra Mirjam Filipović, iz družbe služavki Kristovih. Kapacitet doma je 50 djece. Ta su djeca uglavnom s ulice i mnoga su bez roditelja. Sestre ulažu velike napore da djecu podignu na noge i da osjete što manje patnje i boli.
I ja i Vlč. Jakov divili smo se našim dragim časnim sestrama koje su ostavile sve svoje, rodbinu, prijatelje i znance i došle u sasvim jednu nepoznatu sredinu, nepoznatu kulturu, s nepoznavanjem njihovog jezika, a s tolikom vjerom, s toliko žara i ljubavi pristupaju toj djeci i pomažu im. Djeca su presretna. Sestre se brinu da imaju što pojesti i obići, sve ih šalju u školu i tu školu plaćaju za njih.
Sestre u svom dvorištu već imaju podignute zidove za školu koju bi moglo pohađati preko 200 djece. Ti zidovi tako stoje jer se nema sredstava da se škola privede kraju i da počne s radom. Po mišljenju inžinjera potrebno je oko osamdeset tisuća dolara da se škola završi i počne s radom. Sestre duboko vjeruju da će se naći dobrih duša koje će im pomoći osigurati ta sredstva i da na taj način pomognu odbačenoj djeci i tom ispaćenom narodu.
Primijetili smo da skoro svaku večer netko od djece dolazi sestrama na vrata i govori da se povrijedio i da mu ide krv pa traže od sestara da im to zamotaju. Sestre to uredno odrade pa iza toga im daju neku bombonu ili čokoladicu, što se već nađe. Kasnije nam sestre rekoše da to djeca često puta namjerno naprave samo da nešto dobiju.
Od velike pomoći sestrama, kada je u pitanju snalaženje u toj sredini, je Haićanin, građevinski inžinjer Joseph Jouthe koji nam je obećao da će u skoroj budućnosti posjetiti Hrvatsku i BiH.
Pripremio: Vlč. Mato Križanac
