Prema našem saznanju okupilo je jedva 5-6 prosvjednika koji su se brzo razišli kad su vidjeli da od prosvjeda neće biti ništa!
Što iz znatiželje što zbog zabrinutosti danas smo imali dosta poziva s upitom „Ima li prosvjeda kakvo je stanje?“
Bio je to obični pijačni ponedjeljak u još običnijem Prozoru! Čak nije bilo ni uobičajene gužve što ćete vidjeti i na fotografijama u Galeriji ispod teksta.
Na naš e-mail dobili smo i jedno razmišljanje Ane Ćališ pa ga u sklopu ove vijesti objavljujemo:
"Kako ću ti šuteć kazat?"
Tisuću puta mi padne na pamet ona, moje pokojne svekrve, kad bi nam pokušala ukazati na neke naše pogreške u životu i kad bi joj mi rekli šuti baba ti to ne razumiješ, a ona bi mudro sa smješkom rekla „A kako ću ti šuteć kazat“.
Gledajući ove prosvjede u BiH ne mogu biti mirna, dušu razdire bol, suosjećanje ali i ogorčenost zbog toga što se radi. Dokle su došli živci jadnog naroda. Neosporavam da tu ima i huligana i mnogo toga što je za moj mozak nedokučivo, ali sam sigurna da je najviše očaja, bijede, jada u kojem se voda nalije u uši i više se ne znaš kontrolirati. Promatrajući danas prosvjede pred općinom Rama shvatila sam a i znam da smo mi Ramci zbog svog mentaliteta, neki zbog straha da ne bude gore, a neki zbog svojih sadašnjih ili budućih fotelja, ravnodušni. Ma nitko nas ne tuče, hvatamo mrvice s poda i dok ih ima dobro je. Al ja osobno se pitam, moj ramski narode jesmo li zadovoljni??? Ja osobno nisam, a znam da ima i puno više onih koji nisu, a šute. Šutimo dvadeset godina, i do kada mislimo šutiti dok nam vladajući, bez obzira kako se oni zvali, ne daju nadu da će biti bolje.
Rađali smo svoju djecu, da bi doprinjeli napretku Rame, širenjem obitelji i da se ne gase ramska sveta ognjišta. Udahnuli smo im duhovne vrijednosti, a od svoje Rame očekivali i nekakvu materijalnu pomoć. Djeca nam završavaju i završiše škole, neki srednju, neki fakultet, s velikim stanarinama po Mostaru i Sarajevu, da bi sada, bez obzira na obrazovanje radili u Hrvatskoj po najnižim plaćama i najbizarnije poslove uz najskuplju stanarinu, Bogu zahvaljujući što imaju i to. A jasno je i svi to znamo, samo koliko tko ima hrabrosti reći, da naši dragi političari svojoj djeci kupuju stanove, školuju ih na najskupljim fakultetima i danas im rade ili ih čeka posao po istom sistemu. Rat nas unazadi, ali što nas sad koči? Kažu došla voda u Ramu! Ma baš? Ima je samo onaj tko ima za priključak, ali otkud novci čovjeku koji nigdje ne radi? Kažu napravili ceste, ali kome svite moj, kome? Di vam je narod?
Svi mi ovo znamo, i još puno više od ovoga, ali do kada ćemo skrivati se i viriti iza zgrada gledajući onih dvadeset iznimki koji su došli iskazati nezadovoljstvo, al vjerujte jedno, ne možemo šuteći ništa kazat. (Ana Ćališ)
Fotografije: Mile Martinović; rama-prozor.info
