U Grabovici kod Mostara 1993. godine, na današnji dan, pripadnici tzv. Armije RBiH na okrutan su način ubili 33 civila. Za 19 civila se još traga.
Među stradalima su majka Ljubica i kćerka Mladenka koju su zlotvori ubili na grudima majke!
-Enes Šakrak, stišće pušku. Znoj se usijeca u kundak. Noć je odavno ocrnila Grabovicu. Jedan pucanj. Bez krika. Raznesena je glava djevojčice Mladenke, majka pušta neku vrstu urlika, i svojom glavom i rukom se svija nad loptom krvi, krvi njene krvi, krvi njenog tijela, krvi njenog djeteta. A onda rafal u prsa, u prsa majke koja ionako pucaju od bola. I Ljubica je mrtva. Rafal spasa. Enes Šakrak je za ubojstvo Ljubice i njene ČETVEROGODIŠNJE kćerke Mladenke dobio deset godina! Deset godina za ubojstvo djeteta u naručju majke!? Deset godina! Enes Šakrak, kao i ostali osuđeni, su osam godina slobodno hodali ulicama Bosne i Hercegovine, a onda su, zahvaljujući pritisku haaškog suda dobili neka polusuđenja u kojima su olakšavajuće okolnosti bile to što su svjedočili jedni protiv drugih! Enes Šakrak danas ima četrdeset sedam godina i slobodan je građanin Bosne i Hercegovine – navodi se u jednom od tekstova na društvenim mrežama.
Selo Grabovica je zatrto sa zemljom. Nema preživjelih, osim dva dječaka. Oni su Goran i Zoran Zadro. Oni su rođena braća malene Mladenke. Dječaci od 13 i 11 godina. Zlotvori iz tzv.Armije BiH su 1993. masakrirali hrvatsko selo Grabovica, a kažnjeni su simbolično! Za ovaj ratni zločin (i za pokolj u Uzdolu), bio je 10. rujna 2001. optužen i ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović, jer ga se sumnjičilo po zapovjednoj odgovornosti, jer je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”, a optužnica je navodila da Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici i Uzdolu, prenosi RTV HB.
Par tjedana poslije se predao haaaškom sudu. Poslije ga je taj sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice, navevši u presudi:”vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala” što dovoljno govori o ”pravednosti” i vjerodostojnosti suda u Haagu.
Pravdo, sram te bilo!
Među stradalima su majka Ljubica i kćerka Mladenka koju su zlotvori ubili na grudima majke!
-Enes Šakrak, stišće pušku. Znoj se usijeca u kundak. Noć je odavno ocrnila Grabovicu. Jedan pucanj. Bez krika. Raznesena je glava djevojčice Mladenke, majka pušta neku vrstu urlika, i svojom glavom i rukom se svija nad loptom krvi, krvi njene krvi, krvi njenog tijela, krvi njenog djeteta. A onda rafal u prsa, u prsa majke koja ionako pucaju od bola. I Ljubica je mrtva. Rafal spasa. Enes Šakrak je za ubojstvo Ljubice i njene ČETVEROGODIŠNJE kćerke Mladenke dobio deset godina! Deset godina za ubojstvo djeteta u naručju majke!? Deset godina! Enes Šakrak, kao i ostali osuđeni, su osam godina slobodno hodali ulicama Bosne i Hercegovine, a onda su, zahvaljujući pritisku haaškog suda dobili neka polusuđenja u kojima su olakšavajuće okolnosti bile to što su svjedočili jedni protiv drugih! Enes Šakrak danas ima četrdeset sedam godina i slobodan je građanin Bosne i Hercegovine – navodi se u jednom od tekstova na društvenim mrežama.
Selo Grabovica je zatrto sa zemljom. Nema preživjelih, osim dva dječaka. Oni su Goran i Zoran Zadro. Oni su rođena braća malene Mladenke. Dječaci od 13 i 11 godina. Zlotvori iz tzv.Armije BiH su 1993. masakrirali hrvatsko selo Grabovica, a kažnjeni su simbolično! Za ovaj ratni zločin (i za pokolj u Uzdolu), bio je 10. rujna 2001. optužen i ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović, jer ga se sumnjičilo po zapovjednoj odgovornosti, jer je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”, a optužnica je navodila da Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici i Uzdolu, prenosi RTV HB.
Par tjedana poslije se predao haaaškom sudu. Poslije ga je taj sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice, navevši u presudi:”vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala” što dovoljno govori o ”pravednosti” i vjerodostojnosti suda u Haagu.
Pravdo, sram te bilo!
