Mjesta poznata pod takvim imenima povezana su s raznim pričama i legendama koje buđahu maštu djece okupljene oko starijih koji im pričahu priče iz davnina. Priče su nastajale u dugim zimskim noćima kada obitelj bijaše okupljena oko ognjišta, kad vuk u gori vije, a snijeg nemilo zemlju bije.
Bilo je to tko zna kada, možda negdje u kasno ljeto ili početkom jeseni nepoznate nam godine kada su ramski pastiri čuvali ovce kod mjesta zvano Zgradac. Pastiri su bili djeca kojima je čuvanje ovaca bilo posao i ujedno sjajna prilika da se druže i zabavljaju hodajući po planinama iznad sela koje zimi šutljivo gledaju na rijeke i sela u podnožju i tako svojom tihom mistikom čekaju vremena pogodna za život i rad na polju. Planine su šutljive i nose kojekakve nazive zanimljive svakom istraživačkom umu. Malo je onih naziva u ramskom ali i okolnim krajevima koji ne bude zanimanje, svakoga bi iole poštenog istraživača sigurno zanima naziv stijena Kraljev stol i stolice na planini Bokševici.
Pastirima kao i obično takve planine i stijene samo služe za orijentaciju ili ako se slučajno nađu na prilici da se stado ili poneka ovca zagubi po takvim područjima. Ilija je bio jedan od pastira koji je poznavao svaki komad zemlje iznad svoga sela. Znao je svaku njivu imenom, kao i manji potok i stijenu. Još kao malo dijete najviše vremena je provodio sa starijim ljudima iz svoga sela, a sa svojim djedom redovito je išao u šumu. Djed ga je kako to obično biva već tada učio svemu i svačemu pa i nazivima koje je najbolje od svih u selu poznavao. Na mjestu zvanom Zagradac nalazila su se prije naselja Džalta, Borovne Ravni i Tolavca. Redovito je Ilija upravo tim mjestom šetao i gonio ovce na pašu. Ilija je volio svoj pastirski posao pogotovo radi susreta s ostalima iz sela, ali i zbog igre u kolu, igranja klisa, natjecanja u bacanju kamena s ramena, sviranja frule, ali i u svim ostalim zanimljivostima koje je pastirski život sa sobom usputno donosio. Nitko tko bi prošao tim krajevima od pastira ne bi ostao nezamijećen. Oni su bili svugdje okolo naviknuti na ljude i kraj koji ih je vezao jače nego bilo što na svijetu. Tako jednog dana Ilija je zajedno sa svojom veselom pastirskom družinom ugledao tajanstvenog stranca kako hoda njihovim krajem. Stranac nije bio obučen u narodnu nošnju kao pastiri, dapače u Ilijinim očima on je bio obučen kao ona gospoda iz Mostara koje je jednom vidio kada je s ocem išao na sajam. Stranac je sa sobom nosio neke papire i zagledao okolo po njivama, što je Iliju kao i ostale čudilo. U početku su mislili da stranac traži neku njivu koju je naslijedio, ali kada s prošli pored njega i pozdravili ga shvatili su da nije to čovjek iz njihova kraja, nego netko nepoznat s dalmatinskim naglaskom. Stranac se zaustavio u kanjonu ispod planine Baćine gdje protječe mala rječica uz čije korito vijuga uski seoski put na mjestu koje se zove Vrace ne sluteći kako ga Ilija zajedno s ostalim pastirima potajno slijedi i iza grma gleda što radi tu. Stranac je iz torbe koju je nosio sa sobom izvadio neki tupi predmet i kod jedne stijene stao i počeo je razbijati svom snagom. Kada je stijena pukla iz nje je izvadio zlato što je iznenadilo Iliju i čitavu njegovu družinu. Stranac se tijekom vađenja zlata iz stijene obazirao da li ga tko promatra i to radio brzo, ali nespretno, tako da je stalno komadiće zlata morao kupiti sa zemlje oko vreće u koju je zlato stavljao. Nakon što je zlato stavio u vreću nestao je trčeći kroz šumu. Bilo je zanimljivo to što se svega pedesetak metara dalje od stijene nalaze stećci za koje su im stari rekli da se strogo ne smiju dirati! Ilija se zajedno s ostalim pastirima vratio u selo te svima ispričao ono što je vidio, ali nitko mu nije vjerovao, osim njegovoga djeda koji ga je uvijek volio i štito. Sutradan vratili su se na ono mjesto gdje je stranac pronašao blago ali tamo nije bilo ničega osim razbijene stijene. Od svega ostala je ova priča koja se i danas prepričava s koljena na koljeno.
(Dio priče je narodna predaja, a dio autorova fikcija. Tekst nije lektoriran.)
Dražen Stojanović
