Već nekoliko dana sav se normalan svijet zgraža nad zločinom terorista ISIL-a počinjenog odrubljivanjem glave američkom novinaru Jamesu Falayu. Zgražaju se i Hrvati s područja srednje Bosne i još jednom podsjećaju kako su oni islamistički teror, zločine mudžahedina pristiglih iz arapskih zemalja već osjetili i doživjeli, a mnogi nisu preživjeli, prije dvadeset i više godina. I sada, uz zgražanje nad počinjenim zločinom i suosjećanje s obitelji nedužnog novinara, postavljaju i pitanje zašto žrtve istoga ili vrlo sličnog zločina, iste ideologije, nisu imali i još uvijek nemaju isti tretman, istu osudu, odlučan korak kako se nikada i nigdje takvi zločini više ne bi ponavljali?
Teški zločini nad Hrvatima
Jer, kada su oni, Hrvati s područja srednje Bosne, bili žrtve pomahnitalih islamista pristiglih iz arapskih zemalja i u međuvremenu novoregrutiranih i za zločin obučavanih mladića islamske vjeroispovijesti s ovih prostora i na to upozoravali, ukazivali, pokazivali, dokumentirali…, baš nitko od onih koji su mogli i morali, oni koji sada počinitelje zločina nad nedužnim novinarom dižu na najvišu potenciju, uopće, ni na koji način, nisu reagirali. Pred očima cijeloga svijeta formirana je postrojba El-mudžahid i priključena 7. muslimanskoj brigadi u sastavu 3. korpusa Armije BiH pod neposrednim zapovijedanjem Alije Izetbegovića. Počinili su pripadnici 7. muslimanske brigade i postrojbe El-mudžahid stravične i brojne zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni, ali i nad Srbima, među kojima su i ritualna klanja i odsijecanje glava svojim nemoćnim i nevinim žrtvama.
Pljačke, palež, rušenje...
Prvi takav zločin počinjen je 8. lipnja 1993. godine u travničkom selu Čukle. O tomu nam je, a povodom strašnog zločina nad američkim novinarom, govorio Tomislav Rajić, u ratu član Zapovjedništva i načelnik Stožera brigade HVO-a “Travnička”, u poratnom vremenu povjerenik HR HB za ratne zločine počinjene nad Hrvatima za područje srednje Bosne, predsjednik Poglavarstva Travnika sa sjedištem u Novoj Biloj, pravnik, istaknuti društveno-politički djelatnik. Rajić ističe kako je 8. lipnja 1993. godine bio najtragičniji dan u povijesti Hrvata Travnika. Tada je, naime, prognano dvadesetak tisuća Hrvata s područja ove općine, uz pljačku, palež, rušenje…, počinjeni su i brojni zločini nad zarobljenim pripadnicima HVO-a i hrvatskim civilima. Već tih dana, oni koji su uspjeli pobjeći iz zarobljeništva govorili su o mučenjima i ritualnim klanjima, konkretno u selu Čukle u travničkoj župi Brajkovići. Sredinom 1995. godine, 9. i 12. srpnja, u Čuklama, Brajkovićima i Podovima, pod njegovim (Tomislav Rajić) vodstvom vršena je ekshumacija i ekshumirano je 15 tijela ubijenih Hrvata. Među njima bilo je i tijelo Pere Matkovića, ali bez odsječene glave, te tijelo šesnaestogodišnjeg Sreće Marijanovića čija je odrubljena glava, valjda uz velikodušnost zločinaca, bila pokopana s njegovim tijelom na njegovim prsima.
Drugi zločin ritualnog klanja dogodio se početkom jeseni 1993. godine u mudžahedinskom kampu u travničkom prognanom hrvatskom selu Orašac gdje su mudžahedini, ali i drugi pripadnici Armije BiH, zatočili i petoricu uglednih Travničana hrvatske nacionalnosti koji su i nakon najezde postrojbi Armije BiH i progona Hrvata ipak ostali u svojim domovima u svom Travniku.
Strahote ritualnih ubijanja
Jednoga od njih, Dragana Popovića, u Orašcu su ubili ritualnim odsijecanjem glave. To je pokušao uraditi domaći mladi mudžahedin koji se pri tom pokušaju onesvijestio, a drugi, također, domaći mudžahedin, uspješno je položio mudžahedinski ispit zrelosti. Zločin su morali gledati, a kasnije i ljubiti odsječenu glavu prijatelja Popovića, stavljenu na veliki pladanj, o čemu su pred nadležnim tijelima svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i ugledni gospodarstvenik Ivo Fišić. Iako su obojica umrla, ostalo je njihovo svjedočanstvo na koje se nikada i nitko nije ni na koji način zainteresirao.
Posmrtni ostaci Dragana Popovića nikada nisu pronađeni, a na mjestu ukopa u Orašcu kojemu su prisustvovali i pokazali ga Rajković i Fišić prilikom službene ekshumacije, pronađen je kostur konja. Treba li tomu što dodati, ili je i naivnima sve jasno? Jer, kako su tada rekli Rajković i Fišić, mjesto ukopa kojemu su prisustvovali nikako nisu mogli pogriješiti.
Zločina koje su počinili mudžahedini i njihovi bosanskohercegovački pripadnici i sljedbenici koji stečeno znanje sada primjenjuju u Iraku, Siriji…, nad Hrvatima u srednjoj Bosni je na desetke, na stotine, no ovaj put smo se osvrnuli na one koji “slikom i prilikom” podsjećaju na zločin počinjen nad američkim novinarom. A ne treba zaboraviti ni zločin pripadnika zloglasne 7. muslimanske brigade i postrojbe Elćmudžahid počinjene nad Srbima na planini Ozren. Dizala je srpska strana glas, ukazivali su na strašne zločine počinjene nad zarobljenim pripadnicima srpskih postrojbi i srpskih civila, za čije se odrubljene glave plaćalo u kešu 50, a dvostruko više, 100 njemačkih maraka, za doneseni kalašnjikov.
Vapaji Hrvata i Srba ostali su nečujni, a zločini nevidljivi, iako bi svaka žrtva morala imati isti tretman, a svaki zločin istu osudu. Nažalost, onima “gluhim i slijepim” sada se sve to, na neki način, vraća i kao bumerang. I osuda stravičnog zločina nad američkim novinarom sada se, s pravom, diže do neba.
vecernji.ba
Teški zločini nad Hrvatima
Jer, kada su oni, Hrvati s područja srednje Bosne, bili žrtve pomahnitalih islamista pristiglih iz arapskih zemalja i u međuvremenu novoregrutiranih i za zločin obučavanih mladića islamske vjeroispovijesti s ovih prostora i na to upozoravali, ukazivali, pokazivali, dokumentirali…, baš nitko od onih koji su mogli i morali, oni koji sada počinitelje zločina nad nedužnim novinarom dižu na najvišu potenciju, uopće, ni na koji način, nisu reagirali. Pred očima cijeloga svijeta formirana je postrojba El-mudžahid i priključena 7. muslimanskoj brigadi u sastavu 3. korpusa Armije BiH pod neposrednim zapovijedanjem Alije Izetbegovića. Počinili su pripadnici 7. muslimanske brigade i postrojbe El-mudžahid stravične i brojne zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni, ali i nad Srbima, među kojima su i ritualna klanja i odsijecanje glava svojim nemoćnim i nevinim žrtvama.
Pljačke, palež, rušenje...
Prvi takav zločin počinjen je 8. lipnja 1993. godine u travničkom selu Čukle. O tomu nam je, a povodom strašnog zločina nad američkim novinarom, govorio Tomislav Rajić, u ratu član Zapovjedništva i načelnik Stožera brigade HVO-a “Travnička”, u poratnom vremenu povjerenik HR HB za ratne zločine počinjene nad Hrvatima za područje srednje Bosne, predsjednik Poglavarstva Travnika sa sjedištem u Novoj Biloj, pravnik, istaknuti društveno-politički djelatnik. Rajić ističe kako je 8. lipnja 1993. godine bio najtragičniji dan u povijesti Hrvata Travnika. Tada je, naime, prognano dvadesetak tisuća Hrvata s područja ove općine, uz pljačku, palež, rušenje…, počinjeni su i brojni zločini nad zarobljenim pripadnicima HVO-a i hrvatskim civilima. Već tih dana, oni koji su uspjeli pobjeći iz zarobljeništva govorili su o mučenjima i ritualnim klanjima, konkretno u selu Čukle u travničkoj župi Brajkovići. Sredinom 1995. godine, 9. i 12. srpnja, u Čuklama, Brajkovićima i Podovima, pod njegovim (Tomislav Rajić) vodstvom vršena je ekshumacija i ekshumirano je 15 tijela ubijenih Hrvata. Među njima bilo je i tijelo Pere Matkovića, ali bez odsječene glave, te tijelo šesnaestogodišnjeg Sreće Marijanovića čija je odrubljena glava, valjda uz velikodušnost zločinaca, bila pokopana s njegovim tijelom na njegovim prsima.
Drugi zločin ritualnog klanja dogodio se početkom jeseni 1993. godine u mudžahedinskom kampu u travničkom prognanom hrvatskom selu Orašac gdje su mudžahedini, ali i drugi pripadnici Armije BiH, zatočili i petoricu uglednih Travničana hrvatske nacionalnosti koji su i nakon najezde postrojbi Armije BiH i progona Hrvata ipak ostali u svojim domovima u svom Travniku.
Strahote ritualnih ubijanja
Jednoga od njih, Dragana Popovića, u Orašcu su ubili ritualnim odsijecanjem glave. To je pokušao uraditi domaći mladi mudžahedin koji se pri tom pokušaju onesvijestio, a drugi, također, domaći mudžahedin, uspješno je položio mudžahedinski ispit zrelosti. Zločin su morali gledati, a kasnije i ljubiti odsječenu glavu prijatelja Popovića, stavljenu na veliki pladanj, o čemu su pred nadležnim tijelima svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i ugledni gospodarstvenik Ivo Fišić. Iako su obojica umrla, ostalo je njihovo svjedočanstvo na koje se nikada i nitko nije ni na koji način zainteresirao.
Posmrtni ostaci Dragana Popovića nikada nisu pronađeni, a na mjestu ukopa u Orašcu kojemu su prisustvovali i pokazali ga Rajković i Fišić prilikom službene ekshumacije, pronađen je kostur konja. Treba li tomu što dodati, ili je i naivnima sve jasno? Jer, kako su tada rekli Rajković i Fišić, mjesto ukopa kojemu su prisustvovali nikako nisu mogli pogriješiti.
Zločina koje su počinili mudžahedini i njihovi bosanskohercegovački pripadnici i sljedbenici koji stečeno znanje sada primjenjuju u Iraku, Siriji…, nad Hrvatima u srednjoj Bosni je na desetke, na stotine, no ovaj put smo se osvrnuli na one koji “slikom i prilikom” podsjećaju na zločin počinjen nad američkim novinarom. A ne treba zaboraviti ni zločin pripadnika zloglasne 7. muslimanske brigade i postrojbe Elćmudžahid počinjene nad Srbima na planini Ozren. Dizala je srpska strana glas, ukazivali su na strašne zločine počinjene nad zarobljenim pripadnicima srpskih postrojbi i srpskih civila, za čije se odrubljene glave plaćalo u kešu 50, a dvostruko više, 100 njemačkih maraka, za doneseni kalašnjikov.
Vapaji Hrvata i Srba ostali su nečujni, a zločini nevidljivi, iako bi svaka žrtva morala imati isti tretman, a svaki zločin istu osudu. Nažalost, onima “gluhim i slijepim” sada se sve to, na neki način, vraća i kao bumerang. I osuda stravičnog zločina nad američkim novinarom sada se, s pravom, diže do neba.
vecernji.ba
