Crkveno zvono se oglasi za podnevni Angelus. U vožnji sam pa se ovaj put samo skrušeno prekrižih i pomolih da stignem najboljim putem do odredišta, jer njih je više… Od onih potpuno asfaltiranih, makadamskih ili u kombinaciji.
Iako je moje rodno selo, veliko i s brojnim zaseocima, u nekima od njih, nažalost, nikada nisam kročila. Prisoje je, čini mi se jedno od duvanjskih sela u kojemu ćete naći ne samo najviše zaseoka već i prezimena – od Dučića do Vrila: Kutleše, Šole, Ivančići, Ćosići, Ljubičići, Drmići, Ivande, Sučići, Beljani, Sabljići, Boščići, Ćurići, Perkovići, Pavići, Ćurkovići, Šarići, Kapulice… i na koncu Krište kod kojih želim stići. Zapravo, po prvi put idem u zaselak Crljenice i moga domaćina nikada ranije nisam srela. Pa vrijeme je…
Ivan je ranoranilac, na nogama je već od pet sati. Od 2000. godine vlasnik je farme goveda „Crljenice“ i njegov posao ne može čekati, a u vrijeme kosidbe radi se do kasnih sati.
– Blago bi svaki dan trebalo krenuti u ispašu, no za sada je u štali. Imam dvadesetak odraslih grla, uglavnom pasmine Monteflonac i Holstein, govori domaćin koji nas upoznaje da se stočarstvom počeo baviti na nagovor zeta Stipe Sučića.
– On je uvijek, kad bi dolazio ovamo iz Zagreba, govorio kako su ovdje idealni uvjeti za poljoprivredu i stočarstvo. Često mi je predlagao da se bavim upravo ovim poslom, i evo – uspio me je nagovoriti, kazuje Ivica.
Razgovor nastavljamo u kući. Upoznajem i Ivičine tri kćeri, studenticu Mateu i pučkoškolke Leonardu i Jozefinu. Sve tri su zauzete školskim i fakultetskim obvezama koje izvršavaju online. Potonja marljivo odrađuje i zadane vježbe iz tjelesnoga i to joj ne predstavlja nikakav problem budući da je uspješna članica TKD Bušo blato.
Ivica je najmlađe dijete u svojih roditelja. Sve ostale njegove sestre i brat su razasuti po svijetu. Osim u Hrvatskoj, neki od njih žive u Njemačkoj te u Kanadi. Netko je ipak morao ostati kući pa i slušati, ali i čuvati svoje Crljenice, iako su u njemu danas tek dvije obitelji – Ivičina i njegovoga susjeda Pile. Sveukupno osam duša.
Prije no što se upustio u stočarstvo, naš domaćin je radio građevinske poslove kod duvanjskoga gospodarstvenika Šekija i Ćerdića te u Njemačkoj. Od početka do kraja Domovinskoga rata bio je pripadnik inženjerije i kao miner obišao sve od kupreške bojišnice do Gračaca i Slatine.
Budući da je u zimskim mjesecima „mrtva“ građevinska sezona, Ivica je shvatio da zetov prijedlog o podizanju farme nije nimalo neozbiljan. Stoga je naš sugovornik 2000. godine odlučio nabaviti pet grla goveda.
– Za to sam od druge sestre posudio novac, a od 2004. godine podigao kredit za štalu. U međuvremenu se matično grlo razvilo, a uzeo sam i nešto telaca na Farmi Šišović. Mlijeko predajem Mljekari Livno, u prosjeku 200 l dnevno, govori Ivica.
Priznaje da je ovo posao u koji treba puno investirati.
– Sve poslove obavljam sam, nemam radne snage pa je time ulaganje u poljoprivrednu mehanizaciju zahtjevnije. Nemam ni puno svoje zemlje i zato sijeno u zadnjih nekoliko godina kosim od Prisoja do livanjskih Miša. Nekada sam sijeno plaćao, a danas kompenziram za stajsko gnojivo.
Ivica je zadovoljan i suradnjom s otkupljivačem iako se, kaže, otkupna cijena mlijeka u zadnjih 20 godina nije promijenila.
– Valjalo bi kad bi ta cijena bila viša jer poskupjela je hrana za blago. Otkupna cijena mlijeka (od 50 do 65 F) je u zadnjih dvadeset godina gotovo ista. S druge strane, prije dvadeset godina hrana za blago bila je 30 F, a danas je 65 F. Dobro je da federalno ministarstvo redovito isplaćuje poticaje, ali isto nije slučaj sa županijskim ministarstvom – napominje naš sugovornik, navodeći da prvih pet godina nije primao nikakav poticaj. Nada se da zbog aktualne pandemije izvoz mlijeka neće stati.
– Ako do toga dođe – onda smo u problemima, a to se može preko noći promijeniti – dodaje.
– Stočarstvo je jedno fino zanimanje od kojeg se može živjeti, ali treba doći do ove razine, nadomeće na kraju Ivica Krišto.
S tom nadom i željom da Ivica što duže uživa u plodovima svoga rada, napuštam m prisojačke Crljenice podno Tušnice. Odlučujem se vratiti istim putem. Katkatda zaustavim vozilo i snimim koji motiv i uputim još koji pogled k Tušnici, Kolinu i Buškom jezeru…
A Dragica?
Obitelji Krišto zahvaljujem na ovomu susretu. Kavu ćemo popiti nekom drugom prigodom i kad mama Dragica, koja radi u Livnu do kasnih poslijepodnevnih sati, bude kod kuće.
Više fotografija ovdje
Zora Stanić/Tomislavcity
Iako je moje rodno selo, veliko i s brojnim zaseocima, u nekima od njih, nažalost, nikada nisam kročila. Prisoje je, čini mi se jedno od duvanjskih sela u kojemu ćete naći ne samo najviše zaseoka već i prezimena – od Dučića do Vrila: Kutleše, Šole, Ivančići, Ćosići, Ljubičići, Drmići, Ivande, Sučići, Beljani, Sabljići, Boščići, Ćurići, Perkovići, Pavići, Ćurkovići, Šarići, Kapulice… i na koncu Krište kod kojih želim stići. Zapravo, po prvi put idem u zaselak Crljenice i moga domaćina nikada ranije nisam srela. Pa vrijeme je…
Ivan je ranoranilac, na nogama je već od pet sati. Od 2000. godine vlasnik je farme goveda „Crljenice“ i njegov posao ne može čekati, a u vrijeme kosidbe radi se do kasnih sati.
– Blago bi svaki dan trebalo krenuti u ispašu, no za sada je u štali. Imam dvadesetak odraslih grla, uglavnom pasmine Monteflonac i Holstein, govori domaćin koji nas upoznaje da se stočarstvom počeo baviti na nagovor zeta Stipe Sučića.
– On je uvijek, kad bi dolazio ovamo iz Zagreba, govorio kako su ovdje idealni uvjeti za poljoprivredu i stočarstvo. Često mi je predlagao da se bavim upravo ovim poslom, i evo – uspio me je nagovoriti, kazuje Ivica.
Razgovor nastavljamo u kući. Upoznajem i Ivičine tri kćeri, studenticu Mateu i pučkoškolke Leonardu i Jozefinu. Sve tri su zauzete školskim i fakultetskim obvezama koje izvršavaju online. Potonja marljivo odrađuje i zadane vježbe iz tjelesnoga i to joj ne predstavlja nikakav problem budući da je uspješna članica TKD Bušo blato.
Ivica je najmlađe dijete u svojih roditelja. Sve ostale njegove sestre i brat su razasuti po svijetu. Osim u Hrvatskoj, neki od njih žive u Njemačkoj te u Kanadi. Netko je ipak morao ostati kući pa i slušati, ali i čuvati svoje Crljenice, iako su u njemu danas tek dvije obitelji – Ivičina i njegovoga susjeda Pile. Sveukupno osam duša.
Prije no što se upustio u stočarstvo, naš domaćin je radio građevinske poslove kod duvanjskoga gospodarstvenika Šekija i Ćerdića te u Njemačkoj. Od početka do kraja Domovinskoga rata bio je pripadnik inženjerije i kao miner obišao sve od kupreške bojišnice do Gračaca i Slatine.
Budući da je u zimskim mjesecima „mrtva“ građevinska sezona, Ivica je shvatio da zetov prijedlog o podizanju farme nije nimalo neozbiljan. Stoga je naš sugovornik 2000. godine odlučio nabaviti pet grla goveda.
– Za to sam od druge sestre posudio novac, a od 2004. godine podigao kredit za štalu. U međuvremenu se matično grlo razvilo, a uzeo sam i nešto telaca na Farmi Šišović. Mlijeko predajem Mljekari Livno, u prosjeku 200 l dnevno, govori Ivica.
Priznaje da je ovo posao u koji treba puno investirati.
– Sve poslove obavljam sam, nemam radne snage pa je time ulaganje u poljoprivrednu mehanizaciju zahtjevnije. Nemam ni puno svoje zemlje i zato sijeno u zadnjih nekoliko godina kosim od Prisoja do livanjskih Miša. Nekada sam sijeno plaćao, a danas kompenziram za stajsko gnojivo.
Ivica je zadovoljan i suradnjom s otkupljivačem iako se, kaže, otkupna cijena mlijeka u zadnjih 20 godina nije promijenila.
– Valjalo bi kad bi ta cijena bila viša jer poskupjela je hrana za blago. Otkupna cijena mlijeka (od 50 do 65 F) je u zadnjih dvadeset godina gotovo ista. S druge strane, prije dvadeset godina hrana za blago bila je 30 F, a danas je 65 F. Dobro je da federalno ministarstvo redovito isplaćuje poticaje, ali isto nije slučaj sa županijskim ministarstvom – napominje naš sugovornik, navodeći da prvih pet godina nije primao nikakav poticaj. Nada se da zbog aktualne pandemije izvoz mlijeka neće stati.
– Ako do toga dođe – onda smo u problemima, a to se može preko noći promijeniti – dodaje.
– Stočarstvo je jedno fino zanimanje od kojeg se može živjeti, ali treba doći do ove razine, nadomeće na kraju Ivica Krišto.
S tom nadom i željom da Ivica što duže uživa u plodovima svoga rada, napuštam m prisojačke Crljenice podno Tušnice. Odlučujem se vratiti istim putem. Katkatda zaustavim vozilo i snimim koji motiv i uputim još koji pogled k Tušnici, Kolinu i Buškom jezeru…
A Dragica?
Obitelji Krišto zahvaljujem na ovomu susretu. Kavu ćemo popiti nekom drugom prigodom i kad mama Dragica, koja radi u Livnu do kasnih poslijepodnevnih sati, bude kod kuće.
Više fotografija ovdje
Zora Stanić/Tomislavcity
