Bio je kraj lipnja 1991. kada se pukovnija Legije stranaca, u kojoj je bio i kanadski legionar hrvatskog podrijetla Željko Glasnović, vratila iz Zaljevskog rata. Bivši profesionalni vojnik kanadske vojske, pravosudni policajac i godinu dana star legionar namjeravao se odmoriti od sedmomjesečnog rata prije nego ga pošalju u neku drugu vojnu misiju. Dok je razmišljao kako će provesti slobodne dane, na vijestima je ugledao gorući tenk u Sloveniji i istog trenutka odlučio da napušta Legiju stranaca i odlazi u Domovinu iz koje je otišao kao dvogodišnjak.
Za njim stigao i brat
- Znao sam da će poslije Slovenjje napasti Hrvatsku i da će to biti puno žešće i jače. Borbu za samostalnost Hrvatske nisam mogao gledati preko televizije, želio sam u njoj sudjelovati i istog trenutka zaputio se u Hrvatsku - priča nam Željko Glasnović bivši legionar, general Hrvatske vojske, zapovjednik elitnih postrojbi HVO-a; brigade Kralja Tomislava, 1. gardijske brigade HVO-a i zapovjednik cijelog HVO-a u posljednjim oslobodilačkim akcijama u Bosni i Hercegovini. Dok se legionar Željko Glasnović nakon dolaska s bojnom Zrinski pripremao u Kumrovcu za prve ratne operacije u Hrvatskoj, koja je bila napadnuta od JNA i pobunjenih Srba, njegov brat blizanac Davor ostavio je dobro plaćen posao u Kanadi i stigao za bratom u hrvatske dragovoljce.
- Ne mogu ja sjediti u Kanadi i sve to gledati kao konjske utrke - bile su Davorove riječi kojima je bratu Željku objasnio zašto je došao za njim. Majka Rozalija i baka Ana Živković, koje su u dalekoj Kanadi od malih nogu dvojicu sinova i unuka odgajale tako da uvijek znaju tko su i što su, nisu prozborile ni riječi nego su im dale blagoslov, sretne što su Željko i Davor tako odlučni da se idu boriti za Hrvatsku. Znale su da to, kao i u svakom drugom ratu, može biti put bez povratka, ali bile su ponosne na njih jer ta njihova odlučnost i hrabrost bila je dokaz da u odgoju nisu pogriješile. Kada je spaljeno hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini, braća Glasnović, koja su rođena u Zagrebu i uz janjevačke korijene imaju i bosanskohercegovačke jer su im baka i djed bill ugledni i bogati Hrvati u Bosanskoj Posavini, nisu dvojili ni trenutka nego su se prijavili kao dobrovoljci za taj najžešći rat u BiH. Željko Glasnović već je obučavao hrvatske dobrovoljce u Hercegovini, a pridružio mu se i brat Davor te su zajedno u prvoj najvećoj bitci na Kupresu bill teško ranjeni. Brat Davor s prostrijeljenim kukom pao je u četnicke ruke, odsjekli su mu uho i pokušali ga zaklati. Željko se iz neprijateljskog okruženja uspio izvući. Dobio je metak pored srca.
Prepričava se kako je suborcima tada rekao „ostavite mi jednu bombu za mene i četnike a vi se izvlačite“. Izvukli su ga preko snijegom zametenih planina preko Bugojna do franjevačkog samostana na Šćitu u Rami. Odatle je prebačen u Split. Dva mjeseca bio je izvan stroja. Pobjegao je iz bolnice u Splitu i ponovno se vratio na kupreško ratište. U listopadu 1992. preuzima brigadu Kralj Tomislav.
Velika uloga HVO-a
Ratnici HVO-a, koji su prošli najteže bitke u ratu, umirovljenog generala Hrvatske vojske Željka Glasnovića, koji im je kao zapovjednik HVO-a vodio do posljednjih operacija u kojima su stigli dvadesetak kilometara nadomak Banja Luke, smatraju legendarnim zapovjednikom te po časti, hrabrosti, herojstvu i zaslugama u ratu stavljaju uz bok legendarnog generala Gotovine.
- Nisam ja ništa zaslužniji od zadnje poginulog vojnika iz 2. gardijske brigade HVO-a, koji je poginuo dva mjeseca poslije "Oluje" 19. listopada 1995. prilikom zauzimanja kote 348., sjeverno od brane Bočac kod Banja Luke - kaže na to general Željko Glasnović koji je i danas najglasniji i najžešći borac za prava diskriminiranili pripadnika HVO-a.
- Mi zapovjednici imamo moralnu obvezu prema Ijudima koje smo vodili u bitke da se i u miru borimo za njihova prava koja im vlast uskraćuje – jasan je general Glasnović. A kada s njim pričate o ratu, ulozi HVO-a u obrani Hrvatske, registru branitelja, o novijoj i starijoj povijesti naše države i naroda, politici i svemu ostalom, on svaku svoju tezu potkrijepit će brdom egzaktnih podataka i ponuditi logično i jednostavno rješenje za svaki problem.
- Prema Hrvatima iz BiH u hrvatskim medijima vodi se crna propaganda. Neki bi najradije da se ne zna za podatak da je od svih poginulih pri-padnika Hrvatske vojske, njih 63 posto podrijetlom iz BiH. Činjenice su neumoljive, a one kažu da je zadnju godinu rata, u ratnim operacijama od Cincara u studenom 1994. do Juznog poteza u listopadu 1995. godine, kada su združene hrvatske snage došle nadomak Banja Luke, od 23 tisuće vojnika združenih snaga HV-a i HVO-a bilo čak 11 tisuća pripadnika HVO-a. Hrvatska se branila u dolini Neretve, na Kupreškom i Livanjskom polju, Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini. U Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni poginulo je više ljudi nego u Vukovaru. Moralni je zločin da se Ijudima koji su se borili za Hrvatsku ukidaju mirovine i uskraćuju druga prava koja im pripadaju. Žalosno je da se Hrvatska tako odnosi prema Ijudima koji su dali veliki obol u njezinoj obrani – jasan je general Željko Glasnović.
Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je završio rat u BiH, postaje programski menager za program vojne stabilizacije u Sarajevu. Potom je godinu dana bio zapovjednik Hrvatskog gardijskog zbora. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić umirovio ga je 2000. godine nakon pisma dvanaestorice generala koji su tražili prestanak blaćenja Domovinskog rata. Ne može mu se prigovoriti niti sudjelovanje u korupciji. Ima karizmu i uživa veliki ugled pogotovo među svojim bivšim vojnicima. Oni svjedoče kako je kao zapovjednik išao u izviđanja, u diverzantske akcije, drže ga „živom legendom“.
Željko Glasnović nikada se nije politički angažirao, no na nagovor prijatelja i suboraca upustio se i u tu borbu.
Za njim stigao i brat
- Znao sam da će poslije Slovenjje napasti Hrvatsku i da će to biti puno žešće i jače. Borbu za samostalnost Hrvatske nisam mogao gledati preko televizije, želio sam u njoj sudjelovati i istog trenutka zaputio se u Hrvatsku - priča nam Željko Glasnović bivši legionar, general Hrvatske vojske, zapovjednik elitnih postrojbi HVO-a; brigade Kralja Tomislava, 1. gardijske brigade HVO-a i zapovjednik cijelog HVO-a u posljednjim oslobodilačkim akcijama u Bosni i Hercegovini. Dok se legionar Željko Glasnović nakon dolaska s bojnom Zrinski pripremao u Kumrovcu za prve ratne operacije u Hrvatskoj, koja je bila napadnuta od JNA i pobunjenih Srba, njegov brat blizanac Davor ostavio je dobro plaćen posao u Kanadi i stigao za bratom u hrvatske dragovoljce.
- Ne mogu ja sjediti u Kanadi i sve to gledati kao konjske utrke - bile su Davorove riječi kojima je bratu Željku objasnio zašto je došao za njim. Majka Rozalija i baka Ana Živković, koje su u dalekoj Kanadi od malih nogu dvojicu sinova i unuka odgajale tako da uvijek znaju tko su i što su, nisu prozborile ni riječi nego su im dale blagoslov, sretne što su Željko i Davor tako odlučni da se idu boriti za Hrvatsku. Znale su da to, kao i u svakom drugom ratu, može biti put bez povratka, ali bile su ponosne na njih jer ta njihova odlučnost i hrabrost bila je dokaz da u odgoju nisu pogriješile. Kada je spaljeno hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini, braća Glasnović, koja su rođena u Zagrebu i uz janjevačke korijene imaju i bosanskohercegovačke jer su im baka i djed bill ugledni i bogati Hrvati u Bosanskoj Posavini, nisu dvojili ni trenutka nego su se prijavili kao dobrovoljci za taj najžešći rat u BiH. Željko Glasnović već je obučavao hrvatske dobrovoljce u Hercegovini, a pridružio mu se i brat Davor te su zajedno u prvoj najvećoj bitci na Kupresu bill teško ranjeni. Brat Davor s prostrijeljenim kukom pao je u četnicke ruke, odsjekli su mu uho i pokušali ga zaklati. Željko se iz neprijateljskog okruženja uspio izvući. Dobio je metak pored srca.
Prepričava se kako je suborcima tada rekao „ostavite mi jednu bombu za mene i četnike a vi se izvlačite“. Izvukli su ga preko snijegom zametenih planina preko Bugojna do franjevačkog samostana na Šćitu u Rami. Odatle je prebačen u Split. Dva mjeseca bio je izvan stroja. Pobjegao je iz bolnice u Splitu i ponovno se vratio na kupreško ratište. U listopadu 1992. preuzima brigadu Kralj Tomislav.
Velika uloga HVO-a
Ratnici HVO-a, koji su prošli najteže bitke u ratu, umirovljenog generala Hrvatske vojske Željka Glasnovića, koji im je kao zapovjednik HVO-a vodio do posljednjih operacija u kojima su stigli dvadesetak kilometara nadomak Banja Luke, smatraju legendarnim zapovjednikom te po časti, hrabrosti, herojstvu i zaslugama u ratu stavljaju uz bok legendarnog generala Gotovine.
- Nisam ja ništa zaslužniji od zadnje poginulog vojnika iz 2. gardijske brigade HVO-a, koji je poginuo dva mjeseca poslije "Oluje" 19. listopada 1995. prilikom zauzimanja kote 348., sjeverno od brane Bočac kod Banja Luke - kaže na to general Željko Glasnović koji je i danas najglasniji i najžešći borac za prava diskriminiranili pripadnika HVO-a.
- Mi zapovjednici imamo moralnu obvezu prema Ijudima koje smo vodili u bitke da se i u miru borimo za njihova prava koja im vlast uskraćuje – jasan je general Glasnović. A kada s njim pričate o ratu, ulozi HVO-a u obrani Hrvatske, registru branitelja, o novijoj i starijoj povijesti naše države i naroda, politici i svemu ostalom, on svaku svoju tezu potkrijepit će brdom egzaktnih podataka i ponuditi logično i jednostavno rješenje za svaki problem.
- Prema Hrvatima iz BiH u hrvatskim medijima vodi se crna propaganda. Neki bi najradije da se ne zna za podatak da je od svih poginulih pri-padnika Hrvatske vojske, njih 63 posto podrijetlom iz BiH. Činjenice su neumoljive, a one kažu da je zadnju godinu rata, u ratnim operacijama od Cincara u studenom 1994. do Juznog poteza u listopadu 1995. godine, kada su združene hrvatske snage došle nadomak Banja Luke, od 23 tisuće vojnika združenih snaga HV-a i HVO-a bilo čak 11 tisuća pripadnika HVO-a. Hrvatska se branila u dolini Neretve, na Kupreškom i Livanjskom polju, Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini. U Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni poginulo je više ljudi nego u Vukovaru. Moralni je zločin da se Ijudima koji su se borili za Hrvatsku ukidaju mirovine i uskraćuju druga prava koja im pripadaju. Žalosno je da se Hrvatska tako odnosi prema Ijudima koji su dali veliki obol u njezinoj obrani – jasan je general Željko Glasnović.
Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je završio rat u BiH, postaje programski menager za program vojne stabilizacije u Sarajevu. Potom je godinu dana bio zapovjednik Hrvatskog gardijskog zbora. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić umirovio ga je 2000. godine nakon pisma dvanaestorice generala koji su tražili prestanak blaćenja Domovinskog rata. Ne može mu se prigovoriti niti sudjelovanje u korupciji. Ima karizmu i uživa veliki ugled pogotovo među svojim bivšim vojnicima. Oni svjedoče kako je kao zapovjednik išao u izviđanja, u diverzantske akcije, drže ga „živom legendom“.
Željko Glasnović nikada se nije politički angažirao, no na nagovor prijatelja i suboraca upustio se i u tu borbu.
Sada je prijelomni trenutak, nema povratka na staro u SR Hrvatsku!Za ove na vlasti Hrvatska je poduzeće koje se sastoji...
Posted by Željko Glasnović on 30. listopad 2015
