Fra Renato Galić poručuje kako igranje kladionice iz zabave i s malim iznosima ne predstavlja težak grijeh, ali upozorava na opasnost navike, loš primjer djeci i pitanje zašto se uopće upuštati u igre na sreću.
Je li grijeh igrati kladionicu ako je to samo zabava s nekoliko maraka dnevno ili tjedno, te ako time nije narušena obitelj ili funkcioniranje osobe koja igra? Ako jest, radi li se o teškom grijehu zbog kojeg se ne može pristupiti svetoj pričesti, pitanje je jednog od slušatelja Radio Međugorja upućeno rubrici Pitajte svećenika.
Odgovor je dao fra Renato Galić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, trenutno na službi u Zagrebu kao pomoćni odgojitelj bogoslova. Fra Renato je najprije citirao Katekizam, koji u broju 2413 navodi: Igre na sreću (kartanje itd.) i oklade nisu same po sebi protivne pravednosti.
One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba. Igračka strast može postati teškim robovanjem. Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena ne može razumno smatrati važnom.
“Ne radi se o teškom grijehu, ali…”
Polazeći od ovoga teksta i uspoređujući ga sa situacijom koju je opisao slušatelj, možemo reći da on ne čini težak grijeh ako bi jednom tjedno odigrao kladionicu, pojašnjava fra Renato. Prema opisu slušatelja, zaključuje da: ne stavlja svoju obitelj u financijsku opasnost, igra iz zabave, a ne iz ovisnosti, može kontrolirati svoje postupke i iznose koje ulaže.
Fra Renato pritom naglašava razliku između igranja “jednom tjedno” i “jednom dnevno”, te podsjeća da Katekizam daje opće smjernice, a ne detaljan popis svake vrste igre na sreću.
Osoba koja igra ne smije lišiti obitelj potrebnih sredstava za život, ne smije upasti u robovanje i ne smije varati, ističe.
Zašto se uopće upuštati u klađenje?
Fra Renato upozorava da je ključno pitanje puno šire od pukog “je li grijeh”.
Čitatelj ne upada u težak grijeh jer ne ide protiv navedenog u KKC-u, ali se pitam: zašto se uopće upuštati u takvu vrstu zabave? U nešto nesigurno, nekontrolirano, vođeno kompjuterskim programima i sklono tome da nas, poznajući našu narav, prije ili kasnije odvede u krivom smjeru?
Podsjeća i na sve širu pojavu ovisnosti o kockanju i klađenju. Danas više ni ne treba otići u kladionicu. Dovoljno je nekoliko klikova na internetu. Ta stvarnost mora nam biti pred očima.
Uz to, upozorava i na loš primjer djeci, koja lako mogu steći naviku oponašanja takvog ponašanja.
Jedan od uvjeta dopuštenosti igara na sreću jest da osoba ne uskraćuje svojoj obitelji nužna sredstva.
No zašto umjesto bacanja nekoliko maraka dnevno ili tjedno u vjetar igrajući kladionicu, pita fra Renato, ne bismo taj isti novac stavili sa strane, pa ga na kraju godine darovali nekome tko je u potrebi? Takav čin, dodaje, donosi istinsku radost i blagoslov.
jabuka.tv
Je li grijeh igrati kladionicu ako je to samo zabava s nekoliko maraka dnevno ili tjedno, te ako time nije narušena obitelj ili funkcioniranje osobe koja igra? Ako jest, radi li se o teškom grijehu zbog kojeg se ne može pristupiti svetoj pričesti, pitanje je jednog od slušatelja Radio Međugorja upućeno rubrici Pitajte svećenika.
Odgovor je dao fra Renato Galić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, trenutno na službi u Zagrebu kao pomoćni odgojitelj bogoslova. Fra Renato je najprije citirao Katekizam, koji u broju 2413 navodi: Igre na sreću (kartanje itd.) i oklade nisu same po sebi protivne pravednosti.
One postaju moralno neprihvatljivima kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za namirenje vlastitih i tuđih potreba. Igračka strast može postati teškim robovanjem. Nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh, osim ako je nanesena šteta tako laka da je onaj kome je učinjena ne može razumno smatrati važnom.
“Ne radi se o teškom grijehu, ali…”
Polazeći od ovoga teksta i uspoređujući ga sa situacijom koju je opisao slušatelj, možemo reći da on ne čini težak grijeh ako bi jednom tjedno odigrao kladionicu, pojašnjava fra Renato. Prema opisu slušatelja, zaključuje da: ne stavlja svoju obitelj u financijsku opasnost, igra iz zabave, a ne iz ovisnosti, može kontrolirati svoje postupke i iznose koje ulaže.
Fra Renato pritom naglašava razliku između igranja “jednom tjedno” i “jednom dnevno”, te podsjeća da Katekizam daje opće smjernice, a ne detaljan popis svake vrste igre na sreću.
Osoba koja igra ne smije lišiti obitelj potrebnih sredstava za život, ne smije upasti u robovanje i ne smije varati, ističe.
Zašto se uopće upuštati u klađenje?
Fra Renato upozorava da je ključno pitanje puno šire od pukog “je li grijeh”.
Čitatelj ne upada u težak grijeh jer ne ide protiv navedenog u KKC-u, ali se pitam: zašto se uopće upuštati u takvu vrstu zabave? U nešto nesigurno, nekontrolirano, vođeno kompjuterskim programima i sklono tome da nas, poznajući našu narav, prije ili kasnije odvede u krivom smjeru?
Podsjeća i na sve širu pojavu ovisnosti o kockanju i klađenju. Danas više ni ne treba otići u kladionicu. Dovoljno je nekoliko klikova na internetu. Ta stvarnost mora nam biti pred očima.
Uz to, upozorava i na loš primjer djeci, koja lako mogu steći naviku oponašanja takvog ponašanja.
Jedan od uvjeta dopuštenosti igara na sreću jest da osoba ne uskraćuje svojoj obitelji nužna sredstva.
No zašto umjesto bacanja nekoliko maraka dnevno ili tjedno u vjetar igrajući kladionicu, pita fra Renato, ne bismo taj isti novac stavili sa strane, pa ga na kraju godine darovali nekome tko je u potrebi? Takav čin, dodaje, donosi istinsku radost i blagoslov.
jabuka.tv
