Krenuvši od najviših vrhova koji okružuju Ramu, pa do onih mikrolokacija kakvih vjerojatno malo gdje ima.
Nakon planinskih vrhunaca koje smo „osvojili“ u posljednje vrijeme, napokon, na red je došao i istočni dio općine. Na prijedlog vrsnog poznavatelja Uzdola i uzdolskog kraja, don Željka Marića, organiziran je posjet prirodnom fenomenu – kanjonu Volujak koji se nalazi između sela Donje Vasti i Došćice. Osim razgledanja kanjona, cilj posjete bio je uvjeriti se u trenutačno stanje očuvanosti, odnosno uvjeriti se u čovjekov utjecaj i u skladu s tim poduzeti određene korake u zaštiti prirode na ovom dijelu općine.
Eko udruga „Kanjon Volujak – Dobro polje“ uskoro planira poduzeti konkretne korake u zaštiti kanjona i njegove šire okolice pa je njezin predsjednik don Željko želio sve snimiti i fotografirati, i u skladu sa zatečenim stanjem planirati buduće aktivnosti. Budući da su sudionici posjeta kanjonu Volujak došli s raznih strana (Mostar, Derventa, Zagreb) dogovoreno mjesto okupljanja bila je Donja Vast i kuća obitelji Pave Stojanovića. Kao što je uobičajeno u ovakvim situacijama, netko uvijek kasni, pa se planirani termin kretanja prema kanjonu malo oduljio. Dio ekipe iz Mostara, Zagreba i uredništva našeg portala prvi je stigao na startnu poziciju. Po dolasku kod našeg domaćina, obitelj Stojanović zatekli smo u obavljanju jutarnjih obveza. Rama je od davnina poznata po gostoljubivosti njenih stanovnika, a tu staru tradiciju nastavila je i obitelj Stojanović, koja nas je srdačno dočekala. Uz ranojutarnju kavu i nezaobilaznu ramsku rakiju čekamo ostatak ekipe, koji nam se ubrzo pridružio.
Pravilo je da se prije polaska na teren, bez obzira na njegovo poznavanje, ako je moguće potraži i mišljenje domaćih ljudi. Stojanovići nam objašnjavaju kuda je najbolje krenuti prema kanjonu i upozoravaju na opasnost od zmija, koje su u ovome periodu iznimno brojne. Nakon provjere opreme i kraćih konzultacija uz vodiče Slavka Stojanovića i don Željka, krećemo prema usjeku koji se između Donjevaške i Čeličke strane strmo spušta do korita kanjona. Staza koja se nekada koristila svakodnevno, na nekim dijelovima sada je poprilično zarasla i na nekoliko mjesta se „gubi“, ali budući da su naši vodiči bili domaći ljudi, većih problema nije bilo. Koliko se nekada cijenio i koristio svaki pedalj zemlje kazuje i činjenica da se ispod Donjevaške strane nekada uzgajala vinova loza, čiji ostaci se i sada mogu vidjeti, ali i ostaci kamenih kućica koje su služile kao sklonište od kiše i kao ostava za alat. Nakon sat vremena, uz stanke za snimanje i fotografiranje spuštamo se do samog dna kanjona i do vode, čija razina u ljetnom periodu znatno opadne što omogućava puno lakše kretanje.
Prvi dio toka Volujaka još uvijek ima dosta vode, a na pojedinim mjestima, zbog visokog vodostaja, tok se mora napuštati i tražiti zaobilazni put. Nakon dva sata pješačenja, dolazimo do kamene zaravni ispod koje se nalazi maleno jezerce. Kod jezerca pravimo stanku i doručkujemo. Nakon doručka, nastavljamo dalje u pravcu Banjalučice. Nakon pola sata hoda dolazimo do visokih stijena, ispod kojih je ostala veća količina vode u kojoj se može vidjeti poneka riba koju nisu uhvatili krivolovci, kojih je, čini se sve više i koji su svojim načinom „ribolova“ već odavno devastirali nekada jedino mrjestilište potočne pastrmke na terenu čitave općine. Budući da je razina vode bila prevelika, morali smo potražiti neki zaobilazni put. Zbog izuzetno strmih litica, jedina opcija kretanja dalje bilo je penjanje po stijeni visokoj petnaestak metara, i gdje smo morali upotrijebiti alpinističke vještine. Nakon prelaska ovoga dijela, došao je relativno lakši teren, na kojemu se, na pojedinim mjestima ostale relativno male lokve i u kojima se moglo vidjeti njihove „stanovnike“, nekoliko rakova, žaba i par zmija.
Nakon prolaska ovoga dijela, dolazimo do mjesta gdje je nekada bio napravljen betonski mostić koji je služio za prelazak djece koja su s Homatlija svakodnevno pješačila do škole na Uzdolu i nazad, ali i stada ovaca koja su prelazila s jedne na drugu stranu u potrazi za dobrim pašnjacima. Prije nekoliko godina, za vrijeme velikih kiša, nabujala rijeka, otrgnula je most s obje strane obale i unatoč njegovoj velikoj težini odnijela ga stotinjak metara nizvodno od mjesta na kojem se nalazio. Od mjesta gdje je bio most, prelazimo na desnu stranu i još uvijek dobrom stazom, krećemo prema zaseoku Marići. Nakon pola sata „ozbiljnog“ uspona došli smo do kuće don Željka gdje smo se osvježili hladnim pićem. Nakon osvježenja, gospođa Marić pripremila je ručak. Za vrijeme ručka razmjenjuju se dojmovi i dogovara slijedeća ruta. Ovom prigodom zahvaljujemo gospođi Marić na ljubaznom dočeku i ručku koji je pripremila za ekipu. Nakon odmora, don Željko kreće prema Derventi gdje su ga očekivale župničke obveze, a ostali su se zaputili na mjesto polaska, prema kući obitelji Stojanović, gdje smo našeg domaćina Pavu s gostima iz Zagreba zatekli u pečenju svima poznatog specijaliteta – janjetinu s ražnja. Budući da se poziv na janjetinu jednostavno ne može odbiti, pridružujemo se ekipi. Uz hladno piće i janjetinu druženje je potrajalo do kasno u noć. Još jednom koristimo priliku da zahvalimo Pavi i njegovoj obitelji na iskazanom gostoprimstvu!
Na kraju mora se spomenuti da je kanjon Volujak, što se tiče biljnog svijeta, još donekle očuvan, ali što se tiče životinjskog svijeta, ako se uskoro ne poduzmu konkretni potezi u njegovoj zaštiti, još jedan dio općine bit će nepovratno uništen. Hoće li se, kao i u većini dosadašnjih slučajeva ostati na priči ili će se konačno napraviti nešto što će spriječiti sve više nadolazeći ekocid?! Svi skupa, lokalna vlast i pojedinci moraju početi razmišljati prema poznatoj izreci indijanskog poglavice da „zemlju nismo naslijedili od svojih predaka, nego smo je posudili od potomaka“.
