Ako sudimo prema vijestima iz mainstream medija, logično je zaključiti kako je narod ustao protiv dugogodišnjeg tiranina koji je 2000 godine naslijedio još većeg diktatora, oca Hafesa al Assada koji je pak Sirijom vladao punih 30 godina. Druga pak verzija kaže da je priča o borbi za demokraciju u Siriji samo loša šala, već da je zemlja postala ‘eldorado’ za islamiste koji u Siriju dolaze iz više od 50 zemalja, naoružani vjerskim fanatizmom i željom da sruše Assada i upostave šerijatski zakon. Jihad ratnike plaćaju neke arapske zemlje a Zapad im prodaje oružje… No kako je sve počelo?
Na valu takozvanog Arapskog proljeća, u Siriji su počeli mirni prosvjedi, najprije u gradu Daraai blizu granice s Jordanom, kada su tajne službe uhitile klince koji su po zidovima pisali antirežimske grafite. Mučili su ih, a kad se doznalo, građani su počeli prosvjedovati. Kad je doznao, Assad je kaznio počinitelje, ali prekasno. Mirni prosvjedi pojavili su se i u Homsu i u drugim gradovima. Snage sigurnosti sve su mirno promatrale. A onda su se među mirni prosvjednicima pojavili naoružani ljudi koji su počeli ubijati vojnike i policajce. Počela je medijska ofenziva. Aktivisti su snimali kako vojska uzvraća, a to su svjetski mediji predstavljali kao napad režima na mirne prosvjednike.
Poznavatelj bliskoistočnih pitanja Zlatko Dizdarević tvrdi kako su prosvjednici dobivali 50 dolara za izlazak na prosvjed. Mnogi su čak napustili loše plaćene poslove i počeli zarađivati prosvjedujući. Strane obavještajne službe djelovale su nezamjetno, ali učinkovito. Novac je stizao iz Saudijske Arabije i drugih arapskih monarhija, koliko je trebalo. Bilo je i sve više oružja, a dio je stigao i iz Hrvatske koja je prodavala oružje Jordanu, a nije teško pretpostaviti gdje je iz Jordana, na čijem području djeluju američki obavještajci, završilo. Neosporno kako je postojala kritična masa koja je tražila reforme i demokratizaciju korumpiranog režima kojeg su predstavljali manjinski alaviti kojih je u Siriji svega 10 posto. Većinski narod čine suniti kojih je čak 70 posto.
Zapad je očekivao da će se režim raspasti, da će doći do njegovog osipanja, da će se raspasti i vojska, a posebice da će se suniti okrenuti protiv Assada. Prošlo je već više od dvije i pol godine, a ništa se od toga nije dogodilo. Došlo je doduše do značajnog osipanja vojske, ali onda je danas jača nego ikada. Bilo je osipanja i u režimu. U atentatu je poginuo obavještajni vrh i ministar obrane, premijer je prebjegao u Jordan, ali generalno, režim je i dalje ostao kompaktan.
U početku oružane pobune pobunjenici koji su formirali Slobodnu sirijsku vojsku postajali su sve jači i zauzimali su cijele kvartove u Homsu i Alepu, a vojska se nije snalazila. Gubila je područja, cijele gradove, a krajem 2012. činilo se kako se režimu nazire kraj. Pobunjenici su krenuli na Damask. Blokirali su međunarodni aerodrom i pokušali napraviti poluprsten oko Damaska. Bili su blizu centra grada. A onda je vojska, očito uz obavještajne podatke ruskih i iranskih tajni službi, napravila zasjedu i napad na glavni grad je zaustavljen uz goleme gubitke na strani pobunjenika.
Vojska se transformirala iz tromog sustava u praktički fleksibilne postrojbe koje se prilagođavaju neprijateljskoj taktici. Smijenjen je veliki broj kadrova i na njihovo mjesto postavljeni su sposobni časnici koji su se dokazali u borbi. Također su formirane nove postrojbe, Nacionalne obrambene snage, nešto poput teritorijalne obrane kojima su se priključili deseci tisuća običnih građana, i sunita i šijita i kršćana, i vojska je napokon počela preuzimati inicijativu.
Damask je dobrim dijelom očišćen, Homs, simbol pobune, praktički je očišćen, a najveća ofenziva bila je u Al Quseiru, gradu uz granicu s Libanonom, gdje je vojska uz potporu libanonskog Hesbolaha oslobodila taj strateški važan grad. Režim je izgubio velik dio teritorija, praktički cijelu sjeverrnu Siriju, gradove na istoku kao što su Al Raqqa i Deir ez-Zur kojeg pokušava ponono osvojiti. I Kurdi igraju važnu ulogu. Na sjeveroistoku zemlje s pripadnicima Al Nusra Fronta vode krvavu borbu za goli život.
Teško je procijeniti koliko je stranih islamističkih boraca u Siriji, a mnogi pretpostavljaju kako ih ima 100 000 i kako čine više od 50 posto pobunjeničkih boraca. Islamističke brigade su i najjače među pobunjeničkim postrojbama, a nedavno je 13 velikih brigada formiralo savez koji neće biti pod kontrolom Sirijskog nacionalnog vijeća, opozicijske vlade. Mnogi umjereni pobunjenici prešli su na stranu Al Nusra Fronta nad kojim sirijska opozicija nema kontrolu, kao ni nad drugim islamističkim brigadama. Zlatko Dizdarević tvrdi kako je Assad sada duplo popularniji nego prije pobune. Kada su ljudi shvatili što im donosi „revolucija“, islamističku državu, odlučili su podprijeti sekularni režim. Čak i istraživanja NATO-a pokazuju da većina stanovništva podupire Assada.
No zašto onda Zapad pod svaku cijenu želi svrgnuti sirijskog predsjednika? Stručnjak za Bliski istok Boško Picula kaže da je Zapad uvijek podržavao oporbu koja se borila protiv režima koji nije bio njemu naklonjen, a Assad to svakako nije. Tu je i priča o Siriji kao iranskoj saveznici koja podupire i libanonski Hesbolah, a koji pak trn u oku Izraelu.
Tomislav Jakić kaže da rat u Siriji nema nikakve veze s borbom za demokraciju, već da je riječ o pokušaju da se osiguraju naftni resursi za generacije koje dolaze. Saudijska Arabija i Katar pokušali su izgraditi plinovod koji bi išao preko Sirije i izalazio na Mediteran, ali Sirija se odlučila za plinovod iz Irana preko Iraka. I to je jedan od razloga zašto te dvije zemlje podupiru svrgavanje režima. Taj plinovod ugrozio bi ruski Južni tok. A Rusija koja ima svoju bazu u sirijskoj luci Tartus vjerni je saveznik Sirije i, bez njezine pomoći, Assad ne bi uspio opstati.
I u konačnici, priča o napadu kemijskim oružjem u predgrađu Damaska dala je priliku Rusiji da spriječi vojni napad SAD-a, ali da istina o Siriji i uplitanju u sirijski sukob izađe na vidjelo. Ishod rata još je neizvjestan, ali Sirija je uništena, razrušeni su drevni gradovi poput Homsa i Alepa, ekonomija je na koljenima, preko 100 000 žrtava je u Siriji, a sukobu se još ne nazire kraj jer mnogima izvan Sirije nije opcija.
za photodox napisao / Miro Aščić
