Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu (SAD) 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.
To, 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
Dana 1. svibnja 1886. u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U sjećanje na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije.
Ubrzo je, kao dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.
Radnici u Sarajevu su 1905. godine od austrougarske vlasti tražili dozvolu za obilježavanje 1. svibnja. Zahtjev je odbijen, ali uporni radnici su se izborili za prvi radni ugovor u Sarajevu koji je podrazumijevao desetosatno radno vrijeme (do tada je radno vrijeme bilo 12 do 14 sati) i povišicu nadnice.
U Sarajevu su u svibnju 1906. godine radnici stupili u generalni štrajk, koji je zatvorio čaršiju, predstavljajući najsnažniju i najmasovniju radničku akciju pod austrougarskom upravom. Od prvog svibnja 1907. godine, radnici u Sarajevu i ostatku zemlje su slavili 1. svibnja – Međunarodni praznik rada.
Danas se Prvi svibnja obilježava kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika ili u slobodnom prijevodu dan borbe prava na život dostojan čovjeka. Borba za radnička i ljudska prava traje još i danas i vrlo je izgledno da će i naša djeca i djeca njihove djece na svoj način voditi borbu za svoja prava.
Na našim prostorima obilježavanje Prvog svibnja više se veže uz obiteljske izlete, roštilje i slavlje u prirodi, a manje se sjećamo povijesti i borbe za radnička prava, pa je zbog toga važno podsjetiti se zašto je ovaj dan bitan…
Katolici na današnji dan obilježavaju i svetkovinu sv. Josipa Radnika.
To, 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
Dana 1. svibnja 1886. u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U sjećanje na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije.
Ubrzo je, kao dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.
Radnici u Sarajevu su 1905. godine od austrougarske vlasti tražili dozvolu za obilježavanje 1. svibnja. Zahtjev je odbijen, ali uporni radnici su se izborili za prvi radni ugovor u Sarajevu koji je podrazumijevao desetosatno radno vrijeme (do tada je radno vrijeme bilo 12 do 14 sati) i povišicu nadnice.
U Sarajevu su u svibnju 1906. godine radnici stupili u generalni štrajk, koji je zatvorio čaršiju, predstavljajući najsnažniju i najmasovniju radničku akciju pod austrougarskom upravom. Od prvog svibnja 1907. godine, radnici u Sarajevu i ostatku zemlje su slavili 1. svibnja – Međunarodni praznik rada.
Danas se Prvi svibnja obilježava kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika ili u slobodnom prijevodu dan borbe prava na život dostojan čovjeka. Borba za radnička i ljudska prava traje još i danas i vrlo je izgledno da će i naša djeca i djeca njihove djece na svoj način voditi borbu za svoja prava.
Na našim prostorima obilježavanje Prvog svibnja više se veže uz obiteljske izlete, roštilje i slavlje u prirodi, a manje se sjećamo povijesti i borbe za radnička prava, pa je zbog toga važno podsjetiti se zašto je ovaj dan bitan…
Katolici na današnji dan obilježavaju i svetkovinu sv. Josipa Radnika.
