Zanati u BiH su pali na leđa starih zanatlija, nerijetko i onih u mirovini, dok se mladi ako se i odluče za neki od njih većinom otisnu u strane zemlje. Remenara, vunovlačara, stolara je sve manje.
Trenutno je najveća potražnja za keramičarima, a kovača je najteže naći. Poznati mrkonjićki kovač Đuro Milanović kaže da mu se i otac bavio ovim poslom, a on je nakon njegove smrti, 1994. godine nastavio tradiciju.
Ostavio je dnevnik u školi i uzeo čekić u ruke. Pravi sve za poljoprivredu i šumarstvo, jer selo ne može bez kovača, piše Glas Srpske.
''Pravim kose, sjekire, kramp, motike i lopate. Sve popularniji su i ugostiteljski programi, ražanj, roštilj, sačevi'', rekao je Milanović.
Prema njegovim riječima, mladi se rijetko odlučuju za zanatstvo.
''Mladi nauče raditi i odoše. Već sam takvih 35 obučio. Budu po godinu i odoše nakon toga, najčešće u Njemačku'', dodaje Milanović.
Iako su posebno cijenjeni u europskim zemljama zanatlije i kod nas mogu lijepo živjeti, prenosi Večernji list.
''Vjerujem da sada najbolje keramičari prolaze, čak mislim i bolje od liječnika. Po kvadratu naplaćuju 22, 23 marke, a danas urade bez problema 15 kvadrata'', kazao je Milanović.
Da bi netko bio dobar zanatlija mora usvajati znanje, ali i imati malo dara i veliku želju.
''Ako ima volju mlad čovjek može naučiti brzo, ali kovački zanat je najteži, zato što moraš imati dar, kao i umjetnici. Od 56 mrkonjićkih vatri koje su kovale ostale su samo dvije aktivne'', rekao je Milanović.
Slično je i kada su stolari u pitanju. Da su ove zanatlije tražene potvrdio je i Zoran Grbić koji je zahvaljujući svom znanju radio na više kontinenata.
''U mirovini sam, ali i sada me stalno netko kontaktira da radim, prihvatim nešto minimalno, dosta sam radio'', pojasnio je.
''Nema mladih stolara, a oni što nauče brzo odu u strane zemlje. Ovdje je važna točnost, ali se sve stiče radom i željom da naučite. Na kraju, od ovoga se može lijepo živjeti, tako je bilo uvijek, ali mora se raditi'', rekao je Grbić.
Trenutno je najveća potražnja za keramičarima, a kovača je najteže naći. Poznati mrkonjićki kovač Đuro Milanović kaže da mu se i otac bavio ovim poslom, a on je nakon njegove smrti, 1994. godine nastavio tradiciju.
Ostavio je dnevnik u školi i uzeo čekić u ruke. Pravi sve za poljoprivredu i šumarstvo, jer selo ne može bez kovača, piše Glas Srpske.
''Pravim kose, sjekire, kramp, motike i lopate. Sve popularniji su i ugostiteljski programi, ražanj, roštilj, sačevi'', rekao je Milanović.
Prema njegovim riječima, mladi se rijetko odlučuju za zanatstvo.
''Mladi nauče raditi i odoše. Već sam takvih 35 obučio. Budu po godinu i odoše nakon toga, najčešće u Njemačku'', dodaje Milanović.
Iako su posebno cijenjeni u europskim zemljama zanatlije i kod nas mogu lijepo živjeti, prenosi Večernji list.
''Vjerujem da sada najbolje keramičari prolaze, čak mislim i bolje od liječnika. Po kvadratu naplaćuju 22, 23 marke, a danas urade bez problema 15 kvadrata'', kazao je Milanović.
Da bi netko bio dobar zanatlija mora usvajati znanje, ali i imati malo dara i veliku želju.
''Ako ima volju mlad čovjek može naučiti brzo, ali kovački zanat je najteži, zato što moraš imati dar, kao i umjetnici. Od 56 mrkonjićkih vatri koje su kovale ostale su samo dvije aktivne'', rekao je Milanović.
Slično je i kada su stolari u pitanju. Da su ove zanatlije tražene potvrdio je i Zoran Grbić koji je zahvaljujući svom znanju radio na više kontinenata.
''U mirovini sam, ali i sada me stalno netko kontaktira da radim, prihvatim nešto minimalno, dosta sam radio'', pojasnio je.
''Nema mladih stolara, a oni što nauče brzo odu u strane zemlje. Ovdje je važna točnost, ali se sve stiče radom i željom da naučite. Na kraju, od ovoga se može lijepo živjeti, tako je bilo uvijek, ali mora se raditi'', rekao je Grbić.
