Titanic je potonuo u ranim jutarnjim satima 15. travnja 1912. godine, a u brodolomu je živote izgubilo 1.517 osoba. Kapetan broda, Edward Smith, bio je jedan od najiskusnijih pomorskih kapetana toga vremena i plovio je Sjevernim Atlantikom i njegovim rutama velik broj puta.
Ledene sante, veličine kakve je jedna od njih potopila Titanic, u pravilu su ostale nasukane u plitkim vodama sjevernije od pomorskih ruta, odnosno pored obala Labradora i Newfoundlanda. tamo bi zapele sve dok se ne otope dovoljno da mogu nastaviti put južnije, ali bi bile kudikamo manje obimom, pojasnio je Olson.
Što se onda dogodilo? U siječnju 1912. godine, Mjesec je bio vrlo blizu Zemlje i njegovo djelovanje moglo je prouzrokovati plime dovoljno velike da oslobode navedene ogromne sante leda i omoguće im da otplutaju prema komercijalnim pomorskim rutama.
Olson je istaknuo kako je posrijedi bio događaj koji se javlja 'jednom u životu', a dogodio se 4. siječnja, kad su se Mjesec i Sunce tako poravnali, da su njihove kombinirane gravitacijske sile pojačale jedna drugu. U to vrijeme Mjesec je bio najbliži Zemlji u posljednjih dotad 1.400 godina, a zemlja je bila najbliža Suncu te godine samo dan prije.
'Takav razvoj situacije maksimalno je pojačao Mjesečevo djelovanje na plimu u svjetskim oceanima', rekao je Olson. 'To je nevjerojatno', dodao je. To je ujedno i razlog zašto su ledene sante u svojoj punoj veličini prepriječile put Titanicu, iznenadile iskusnog kapetana te jedna od njih i zapečatila sudbine 1.517 ljudi i dotad najvećeg broda u svijetu.
'Astronomski gledano, šanse da se sve te varijable dogode takvim slijedom, bile su, pa eto, astronomske', zaključio je Olson.
