Oumuamua je prvi međuzvjezdani objekt koji je čovječanstvo otkrilo unutar Sunčevog sustava. Otkrili smo ga 2017., nakon što je već prošao pored Sunca i jureći se zaputio natrag u smjeru međuzvjezdanog svemira, a brojni su se astronomi pitali što je to zapravo doletjelo iz dalekih prostranstava kako bi nakratko proletjelo pored nas. Dvojica znanstvenika sa Sveučilišta u Arizoni vjeruju kako imaju odgovor na to pitanje.
Kada je otkriven, bio je oko 33 milijuna kilometara daleko od Zemlje, vidljiv kao samo jedan piksel čak i na najmoćnijim teleskopima, no svaka nova činjenica koju bi uspjeli otkriti o njemu dodatno je zbunjivala astronome. Proučavajući oscilacije u količini sunčeve svjetlosti koju je odbijao prema Zemlji, znanstvenici su ustvrdili kako se vrlo vjerojatno vrti oko svoje osi, te kako je nepravilnog oblika - ili plosnat, ili oblika cigare.
Nije se ponašao ni poput kojeg poznatog svemirskog objekta - naizgled je ličio na asteroid, no kada je prošao pored Sunca, ubrzao je poput komete. No, za razliku od kometa, nije imao vidljiv rep, koji bi se trebao vidjeti ako je za njegovo ubrzavanje bilo odgovorno isparavanje leda.
Sonda iz dubokog svemira
Neki znanstvenici, poput astrofizičara Avija Loeba sa Sveučilišta Harvard, povjerovali su kako je čak moguće da je riječ o sondi koju su poslali vanzemaljci, ili barem o “poruci u boci”. “I mi smo poslali razno smeće u svemir, a poslali smo i Voyager 1 i Voyager 2 i New Horizons,” kazao je Loeb za New Scientist u veljači ove godine. “Moguće je i da su druge inteligentne civilizacije učinile isto to.”
Čovječanstvo je do danas na putanju izvan Sunčevog sustava poslalo točno jedanaest predmeta - uz tri navedene sonde još i Pioneer 10 i 11, ukupno četiri treća stadija raketa koje su poslale te sonde na put prema zvijezdama, te dva mala jo-jo utega koji su usporili rotaciju sonde New Horizons nakon gašenja trećeg stadija njene rakete.
Sonde Pioneer na sebi nose plaketu s porukom vanzemaljcima, ukoliko postoje i nađu jednu od te dvije sonde. Sonde Voyager imaju poruku u obliku zlatne ploče, s digitalnim fotografijama i audio snimkama sa Zemlje, dok bi New Horizons mogao pohraniti digitalnu poruku u svoju dugoročnu memoriju. No, niti jedan od predmeta koje smo poslali u međuzvjezdani svemir nije ni izbliza velik kao Oumuamua, čije su dimenzije između 100 i 1000 metara.
Alan Jackson i Steven Desch sa Sveučilišta u Arizoni objavili su jučer novo istraživanje pod nazivom “Vidjeti svijet u krhotini leda”, u kojem tvrde kako većina neobičnih svojstava Oumuamuae ima, nažalost, prozaično objašnjenje.
“Svi su zainteresirani za izvanzemaljce, i bilo je neizbježno da će kod prvog predmeta pristiglog izvan Sunčevog sustava ljudi pomisliti na izvanzemaljce,” kazao je Desch. “No, u znanosti je bitno ne žuriti s pretpostavkama.”
Krohotina zalađenog dušika
Oumuamua je, tvrde Jackson i Desch, velika krhotina zaleđenog dušika koja polagano isparava pod udarom Sunčevog vjetra i kozmičkog zračenja. Dvojac je razvio računalne modele u kojima su isprobavali razne hipoteze i tražili koja se najbolje poklapa s opažanjima neobičnog predmeta.
Otkrili su kako dušikov led najbolje ispunjava sve potrebne kriterije - njegovo isparavanje ubrzalo bi objekt nakon prolaska pored Sunca, no ne bi ostavljalo vidljiv trag. Analiza njegovog okretanja i refleksije svjetla pokazala je da je najvjerojatnije bio oblika keksa - disk koji je šest puta dulji od svoje debljine.
Do trenutka kada će izaći iz Sunčevog sustava, vjerojatno oko 2040., dvojac predviđa da će se dodatno stanjiti, te će njegova debljina biti tek desetina njegove duljine. “Možda je Oumuamua nalikovao keksu kada smo ga vidjeli, no uskoro će doslovni biti plosnat poput palačinke,” kazao je Desch za AP.
Desch i Jackson vjeruju kako je Oumuamua započeo svoje međuzvjezdano putovanje kao znatno veća krhotina nastala pri udaru asteroida ili kometa u ledeni planet prekriven dušikom - poput patuljastog planeta Plutona u Sunčevom sustavu. Kroz milijune godina koji su uslijedili, Oumuamua je polagano izgubio većinu svoje prvotne mase.
No, suočen s novim istraživanjem, Loeb se ne predaje, i dalje tvrdi kako je možda riječ o izvanzemaljcima. Njegova omiljena teorija je da je riječ o “svjetlosnom jedru”, koje hvata Sunčev vjetar kako bi ubrzalo slično kao što jedra na brodovima hvataju vjetar na Zemlji. “Ako razmatramo nešto ‘što nismo nikad prije vidjeli’, moramo hipotezu o umjetnom porijeklu ostaviti na stolu i prikupiti više dokaza o predmetima iste vrste,” kazao je Loeb, koji je, igrom slučaja, prošli mjesec objavio i knjigu o prvim znakovima izvanzemaljskog života.
Kada je otkriven, bio je oko 33 milijuna kilometara daleko od Zemlje, vidljiv kao samo jedan piksel čak i na najmoćnijim teleskopima, no svaka nova činjenica koju bi uspjeli otkriti o njemu dodatno je zbunjivala astronome. Proučavajući oscilacije u količini sunčeve svjetlosti koju je odbijao prema Zemlji, znanstvenici su ustvrdili kako se vrlo vjerojatno vrti oko svoje osi, te kako je nepravilnog oblika - ili plosnat, ili oblika cigare.
Nije se ponašao ni poput kojeg poznatog svemirskog objekta - naizgled je ličio na asteroid, no kada je prošao pored Sunca, ubrzao je poput komete. No, za razliku od kometa, nije imao vidljiv rep, koji bi se trebao vidjeti ako je za njegovo ubrzavanje bilo odgovorno isparavanje leda.
Sonda iz dubokog svemira
Neki znanstvenici, poput astrofizičara Avija Loeba sa Sveučilišta Harvard, povjerovali su kako je čak moguće da je riječ o sondi koju su poslali vanzemaljci, ili barem o “poruci u boci”. “I mi smo poslali razno smeće u svemir, a poslali smo i Voyager 1 i Voyager 2 i New Horizons,” kazao je Loeb za New Scientist u veljači ove godine. “Moguće je i da su druge inteligentne civilizacije učinile isto to.”
Čovječanstvo je do danas na putanju izvan Sunčevog sustava poslalo točno jedanaest predmeta - uz tri navedene sonde još i Pioneer 10 i 11, ukupno četiri treća stadija raketa koje su poslale te sonde na put prema zvijezdama, te dva mala jo-jo utega koji su usporili rotaciju sonde New Horizons nakon gašenja trećeg stadija njene rakete.
Sonde Pioneer na sebi nose plaketu s porukom vanzemaljcima, ukoliko postoje i nađu jednu od te dvije sonde. Sonde Voyager imaju poruku u obliku zlatne ploče, s digitalnim fotografijama i audio snimkama sa Zemlje, dok bi New Horizons mogao pohraniti digitalnu poruku u svoju dugoročnu memoriju. No, niti jedan od predmeta koje smo poslali u međuzvjezdani svemir nije ni izbliza velik kao Oumuamua, čije su dimenzije između 100 i 1000 metara.
Alan Jackson i Steven Desch sa Sveučilišta u Arizoni objavili su jučer novo istraživanje pod nazivom “Vidjeti svijet u krhotini leda”, u kojem tvrde kako većina neobičnih svojstava Oumuamuae ima, nažalost, prozaično objašnjenje.
“Svi su zainteresirani za izvanzemaljce, i bilo je neizbježno da će kod prvog predmeta pristiglog izvan Sunčevog sustava ljudi pomisliti na izvanzemaljce,” kazao je Desch. “No, u znanosti je bitno ne žuriti s pretpostavkama.”
Krohotina zalađenog dušika
Oumuamua je, tvrde Jackson i Desch, velika krhotina zaleđenog dušika koja polagano isparava pod udarom Sunčevog vjetra i kozmičkog zračenja. Dvojac je razvio računalne modele u kojima su isprobavali razne hipoteze i tražili koja se najbolje poklapa s opažanjima neobičnog predmeta.
Otkrili su kako dušikov led najbolje ispunjava sve potrebne kriterije - njegovo isparavanje ubrzalo bi objekt nakon prolaska pored Sunca, no ne bi ostavljalo vidljiv trag. Analiza njegovog okretanja i refleksije svjetla pokazala je da je najvjerojatnije bio oblika keksa - disk koji je šest puta dulji od svoje debljine.
Do trenutka kada će izaći iz Sunčevog sustava, vjerojatno oko 2040., dvojac predviđa da će se dodatno stanjiti, te će njegova debljina biti tek desetina njegove duljine. “Možda je Oumuamua nalikovao keksu kada smo ga vidjeli, no uskoro će doslovni biti plosnat poput palačinke,” kazao je Desch za AP.
Desch i Jackson vjeruju kako je Oumuamua započeo svoje međuzvjezdano putovanje kao znatno veća krhotina nastala pri udaru asteroida ili kometa u ledeni planet prekriven dušikom - poput patuljastog planeta Plutona u Sunčevom sustavu. Kroz milijune godina koji su uslijedili, Oumuamua je polagano izgubio većinu svoje prvotne mase.
No, suočen s novim istraživanjem, Loeb se ne predaje, i dalje tvrdi kako je možda riječ o izvanzemaljcima. Njegova omiljena teorija je da je riječ o “svjetlosnom jedru”, koje hvata Sunčev vjetar kako bi ubrzalo slično kao što jedra na brodovima hvataju vjetar na Zemlji. “Ako razmatramo nešto ‘što nismo nikad prije vidjeli’, moramo hipotezu o umjetnom porijeklu ostaviti na stolu i prikupiti više dokaza o predmetima iste vrste,” kazao je Loeb, koji je, igrom slučaja, prošli mjesec objavio i knjigu o prvim znakovima izvanzemaljskog života.
