Znamo sigurno Jakov je rođen 1727. godine, u Čačvini kod Trilja i umro je kao svećenik 7. rujna 1807. g (Interesantan je broj sedam za ovu župu - 1927. gradi se crkva u Rastičevu).
U Čotino vrijeme kupreško područje spada pod upravu Splitske, odnosno Makarske biskupije. Apostolski administrator Augustin Valier 1579. godine bilježi kako se 13 župa Splitske nadbiskupije nalazi pod Turcima u Dalmaciji i Bosni.
Spominje livanjski kraj, jer bosanski administratori nisu mogli obilaziti ove krajeve, zbog toga su često ovo područje obilazili splitski, a posebno makarski biskupi. S njima dolaze i svećenici glagoljaši.
Tako dolazi i don Jakov Čota. Nadbiskup Antun Kačić, Makaranin, izvrstan propovjednik, piše teološke knjige i priručnike za glagoljaše. Pacifik Bizza, rabljanin, jedan je od pomoćnika Riceputijevih prizamisli Illyricum Sacrum, i osniva sjemenište u Priku.
U vrijeme osnutka sjemeništa Jakov Čota je imao 23 godine.
On u svom sjemeništu završava svoje školovanje za svećenika glagoljaša, a otpočeo je osnovne priprave kod svog župnika. Zaređen je za svećenika u 33 godini života. Bio je običaj kod glagoljaša da se rede za svećenika u onoj godini života koliko je Isus bio tjelesno prisutan na zemlji.
Štovanje Blaženog Čote
Još za života don Jake mnogi su dolazili kod njega zbog različitih potreba. On bi umjesto njih molio i bili bi uslišavani u svojim potrebama. Posebno je to došlo do izražaja nakon njegove smrti.
Kupreški, duvanjski i livanjski kraj kad su čuli da je don Jakov umro, počeli su mu dolaziti na grob. Blizu "Čotinog groblja" nalazi se Rastičevsko jezero. Cijela kupreška visoravan bila je izrazito stočarski kraj. Gonili su svoje blago do Čotinog groblja, na dan njegove smrti i do jezera.
Ono što je bio sv. Klement, zaštitnik blaga, sada to preuzima blaženi don Jakov Čota. Od njegove smrti, mještani oko njegova groba sahranjuju svoju djecu, koja su umirala od različitih bolesti. Slično prvim kršćanskim vremenima, kada je svatko želio biti pokopan što bliže svečevu grobu. Svi koji su imali bilo kakvu vrstu glavobolje, dolazili su na Čotin grob. Malo zadrijemaju kraj groba i glavobolja bi nestala kao rukom odnešena.
Svijet iz velike pobožnosti nosio je i danas nosi s njegova groba zemlju, a posebno je interesantno s križem, (križevima) na njegovu grobu. Hodočasnici su redovito na hodočašće sa sobom nosili nožić ili čakiju, da bi od drvenog križa koji je bio od luča, odrezali malo drveta i sa sobom ponijeli kući kao moći.
Radi toga se morao često stavljati novi križ. Nikada se nije pokušalo staviti kameni križ, kao što je to običaj po ostalim grobovima, piše Dnevnik.ba
U svako doba godine roditelji su boležljivu djecu donosili na Čotin grob i molili za ozdravljenje. Isti slučaj je i s trudnicama, za sretan porod. Sve ovo upućuje da je ovaj svećenik bio uzoran života i vrijedan poštovanja naroda kupreške visoravni.
Još jedan zanimljiv događaj iz 1942 g.
Dragun Lovrić iz Blagaja, bez dozvole župnika, otkopavao je po noći blaženog Čotu.
Kad je došao do njega našao ga je potpuno čitavoga kao da je zaspao.Uzeo je od njega glagoljski Brevijar i donio ga župniku Serafinu Tvrtkoviću.
Župnik mu je naredio da vrati brevijar i zemlju na Čotinom grobu kako je bila.Zakopavajući Čotu odrezao je dio paramente, koja su kasnije Rastičevske žene nosile u marami na glavi kao moći.Poslije drugog svjetskog rata taj Dragun Lovrić je odselio u Slavoniju.Umirao je tako da mu je meso otpadalo od kostiju.
Narod to tumači zato što je dirao Čotu bez ičije dozvole.
Za vrijeme ovog domovinskog rata Božji puk počeo se Čoti utjecati u zagovor kao zaštitniku beskućnika.Čitav život je bio podstanar.
Cijela Kupreška visoravan bila mu je i dom i crkva. Godine 1966 narod župe Rastičevo zajedno sa župnikom Marijanom Kopićem podigao je nad Čotinim grobom kapelu u obliku mosta. Razlog takve gradnje je ekumenski, zato što su Čotu jednako poštivali i katolici i pravoslavni.
U Čotino vrijeme kupreško područje spada pod upravu Splitske, odnosno Makarske biskupije. Apostolski administrator Augustin Valier 1579. godine bilježi kako se 13 župa Splitske nadbiskupije nalazi pod Turcima u Dalmaciji i Bosni.
Spominje livanjski kraj, jer bosanski administratori nisu mogli obilaziti ove krajeve, zbog toga su često ovo područje obilazili splitski, a posebno makarski biskupi. S njima dolaze i svećenici glagoljaši.
Tako dolazi i don Jakov Čota. Nadbiskup Antun Kačić, Makaranin, izvrstan propovjednik, piše teološke knjige i priručnike za glagoljaše. Pacifik Bizza, rabljanin, jedan je od pomoćnika Riceputijevih prizamisli Illyricum Sacrum, i osniva sjemenište u Priku.
U vrijeme osnutka sjemeništa Jakov Čota je imao 23 godine.
On u svom sjemeništu završava svoje školovanje za svećenika glagoljaša, a otpočeo je osnovne priprave kod svog župnika. Zaređen je za svećenika u 33 godini života. Bio je običaj kod glagoljaša da se rede za svećenika u onoj godini života koliko je Isus bio tjelesno prisutan na zemlji.
Štovanje Blaženog Čote
Još za života don Jake mnogi su dolazili kod njega zbog različitih potreba. On bi umjesto njih molio i bili bi uslišavani u svojim potrebama. Posebno je to došlo do izražaja nakon njegove smrti.
Kupreški, duvanjski i livanjski kraj kad su čuli da je don Jakov umro, počeli su mu dolaziti na grob. Blizu "Čotinog groblja" nalazi se Rastičevsko jezero. Cijela kupreška visoravan bila je izrazito stočarski kraj. Gonili su svoje blago do Čotinog groblja, na dan njegove smrti i do jezera.
Ono što je bio sv. Klement, zaštitnik blaga, sada to preuzima blaženi don Jakov Čota. Od njegove smrti, mještani oko njegova groba sahranjuju svoju djecu, koja su umirala od različitih bolesti. Slično prvim kršćanskim vremenima, kada je svatko želio biti pokopan što bliže svečevu grobu. Svi koji su imali bilo kakvu vrstu glavobolje, dolazili su na Čotin grob. Malo zadrijemaju kraj groba i glavobolja bi nestala kao rukom odnešena.
Svijet iz velike pobožnosti nosio je i danas nosi s njegova groba zemlju, a posebno je interesantno s križem, (križevima) na njegovu grobu. Hodočasnici su redovito na hodočašće sa sobom nosili nožić ili čakiju, da bi od drvenog križa koji je bio od luča, odrezali malo drveta i sa sobom ponijeli kući kao moći.
Radi toga se morao često stavljati novi križ. Nikada se nije pokušalo staviti kameni križ, kao što je to običaj po ostalim grobovima, piše Dnevnik.ba
U svako doba godine roditelji su boležljivu djecu donosili na Čotin grob i molili za ozdravljenje. Isti slučaj je i s trudnicama, za sretan porod. Sve ovo upućuje da je ovaj svećenik bio uzoran života i vrijedan poštovanja naroda kupreške visoravni.
Još jedan zanimljiv događaj iz 1942 g.
Dragun Lovrić iz Blagaja, bez dozvole župnika, otkopavao je po noći blaženog Čotu.
Kad je došao do njega našao ga je potpuno čitavoga kao da je zaspao.Uzeo je od njega glagoljski Brevijar i donio ga župniku Serafinu Tvrtkoviću.
Župnik mu je naredio da vrati brevijar i zemlju na Čotinom grobu kako je bila.Zakopavajući Čotu odrezao je dio paramente, koja su kasnije Rastičevske žene nosile u marami na glavi kao moći.Poslije drugog svjetskog rata taj Dragun Lovrić je odselio u Slavoniju.Umirao je tako da mu je meso otpadalo od kostiju.
Narod to tumači zato što je dirao Čotu bez ičije dozvole.
Za vrijeme ovog domovinskog rata Božji puk počeo se Čoti utjecati u zagovor kao zaštitniku beskućnika.Čitav život je bio podstanar.
Cijela Kupreška visoravan bila mu je i dom i crkva. Godine 1966 narod župe Rastičevo zajedno sa župnikom Marijanom Kopićem podigao je nad Čotinim grobom kapelu u obliku mosta. Razlog takve gradnje je ekumenski, zato što su Čotu jednako poštivali i katolici i pravoslavni.
