Kad se prošetate glavnom gradskom ulicom oni koji vas ne viđaju tu svaki dan pitati će tko ste i što radite u gradu, a ako se ne daj Bože prošetate, kojim poslom kroz grad nekoliko puta pazite da vas ne proglase neuračunljivim. Lažne veličine i uzori postali su svjetska klasa i ima ih svugdje, a njihovi primjerci najvidljiviji su u manjim sredinama. Kao eto, znamo kako ovaj grad diše, pa ako netko se duhom izdigne iznad učmale situacije mi smo tu kao dežurni da taj isti duh dovučemo na svoje visine (čitaj nizine).
Ima tu sijaset malograđanskih poštapalica i stanja umova o kojima bi se dalo naveliko i naširoko pisati, ali neću. Neka ovi prvi primjeri budu samo kratki poticaji na razmišljanje.
A sada o ljepšim stranama naše drage i jedine Rame. Mogu reći da mi je drago doći zadnjih nekoliko godina kući i to pred Božić, premda me neke stvari i doma ljute, ali eto gdje „niko tu i obiko“! Ono dođeš u grad, a za Božić došli oni samo kojima je zaista stalo da dođu kući! Prva kava u gradu s bilo kim ili na koga naiđem i naravno neizbježni komentari minulih događaja i ljudi koji su vrijedni spomena i komentara. Otimam se tomu da ne nastupam kritizerski, nego kritički i da korektno ocijenim ono što se dogodilo. Ostatak vremena uz prvu kavu ostavim čuđenju i smijehu, jer sve ono što se događa u zadnje vrijeme svuda oko nas je tragikomedija nadahnuta nesposobnošću i bahatošću.
Da bih ozdravio sve poslove ostavljam tamo gdje sam ih započeo i kažem sebi nastaviti ćeš kada dođeš, a sad si kući i odmori kao čovjek. I tako uvijek je veselo tu kod nas u Rami, a ako i nije nađe se netko u društvu da sve one naše šale skupi u jedno i uz piće ispriča smiješnu stranu Rame koja je uvijek tu i na kraju kave ili kakvog drugog pića zaključak je: “A jesmo se izcirkuzili!“ Cirkus Kolorado u našem grad viđen je jako rado. Sad vjerojatno ljudi očekivanju koga ću prozvat, e pa neću nikoga, jer za ovakvo stanje svatko ima svoju odgovornost! Gdje je svatko odgovoran krivaca nema, aha… Nego evo jedne Araličine misli o tome koliko čovjeku kuća znači za one koji s nama neće ovaj Božić biti u Rami:
„Primijetio sam da zrenje i starenje, koje u stopu slijedi zrenje, suzuju beskrajne obzore mladosti, da zrelost ta neuračunljiva prostranstva svodi na ljudsku mjeru. U mladosti je svaki čovjek brat, a veći brat je onaj što je udaljeniji od tebe, kuća ti je cijeli svijet, krov nad glavom nebeski svod, hraniš se gdje dođeš i čime stigneš. I onda, kad se malo prošetaš svijetom i skupiš nešto iskustva, vidiš da se braća kod kuće ostavljaju, a ne nalaze u svijetu jer ih tamo nitko ne gubi, vidiš da je svijet kuća prostrana s propuhom odsvukuda, a nebo krov dalek, i sva je nevolja što ispod tog krova, a ne iznad njega vjetar vije, pada kiša, pršti snijeg, i vidiš da hrane zbilja ima posvuda, ali je vlasnici ljubomorno čuvaju, a kad dijele znaju zašto ti dijele. Tada se čovjek stisne i ojad: i kuća mu je samo njegova kuća, krov samo onaj što mu ga je otac ili on sam složio, prostrani svijet sveo se na tvoje dvorište, a sva braća postala samo onaj koji je po krvi brat ili vas je braćom učinila njiva do njive; hrana koje ima posvuda i kojom se hrane ptice nebeske, hrana je samo ona što klija u tvom vrtu, što je u tvom hambaru i u tvojoj zdjeli.“ - Ivan Aralica, Duše robova, Znanje, Zagreb, 1986., str. 212.
Toliko od mene i mojih nabacanih misli za ovu kolumnu. Sretan Božić !!!
#Tekst nije lektoriran!
Dražen Stojanović
