Hercegovka Ljubica Ljuba Slišković prisjetila se nekadašnjih svatova u zapadnoj Hercegovini, vremena kada su svadbe bile skromnije, ali pune pjesme, običaja i zajedništva.
Nekada se u svatove nije išlo zbog raskošnih zabava, velikih sala i skupih jelovnika, nego zbog ljudi, pjesme i običaja. Kako su izgledale svadbe u zapadnoj Hercegovini šezdesetih godina prošlog stoljeća, prisjetila se Ljubica Ljuba Slišković, udova Ivanova iz Sovića, zvana Ugarava.
Kroz sjećanja na vlastito vjenčanje vratila je priču u vrijeme kada su svatovi bili manji, ali, kako kaže, iskreniji. Na njezino vjenčanje stiglo je 25 svatova, a cijelo selo došlo je vidjeti mladu, piše Agroklub.ba.
Na stolovima se našla domaća hrana: juha od kokoši, sarma, dinstana janjetina i teletina, dok su se od pića najviše posluživali vino, loza, kruškovac i pelinkovac.
Ćaća ima vina, bilo puno loze i u nas je vino i rakija bilo glavno, prisjetila se Ljubica.
Odlazak iz roditeljskog doma
Nije bilo pečenjara ni moderne opreme, nego se sve pripremalo na štednjaku na drva. Ipak, Ljubi je najviše u sjećanju ostao trenutak odlaska iz roditeljskog doma.
Najteže mi je bilo ostaviti dvorište i roditelje. Ali ljubav čini svoje. Bilo je pomalo suza, ali nije baš, jer ideš za onoga koga voliš. Ostavljaš mater i ćaću nek se bore, kako znaju, a ti odeš pjevajući, prisjetila se kći Nikole i Mile Šimić iz Drinovaca.
Svadbeni dan imao je svoj red. Nakon okupljanja kod mlade odlazilo se u crkvu na vjenčanje, potom na kratko druženje, a zatim u kuću mladoženje. Ondje je čekala svekrva za štednjakom, a nakon toga počinjali su pjesma, kolo i slavlje.
Mještani i susjedi dolazili su gledati mladu, pjevala se ganga, a svatovi su bili događaj za cijelo selo.
Prije se, kaže Ljuba, nije toliko zamjeralo
Uspoređujući nekadašnje i današnje svatove, Ljuba kaže kako joj je žao što se dio običaja izgubio i što se, prema njezinim riječima, danas više gleda tko se kako odjenuo, što je pojeo i kako je nešto izgledalo.
Žao mi je toga što omladina, čak i moji sinovi, to ne prakticiraju, ne slušaju. Nego se sad svak svakomu zamjeri, kako se tko spremio, kako se obukao, što je tko pojeo. Pa Bože moj, prije toga nije bilo, nije nitko nikomu ništa zamjerio, navodi Ljuba.
Pranje ruku u lavoru i krađa cipele
Jedan od posebnih običaja bilo je pranje ruku svatovima nakon večere. Mlada bi, uz pomoć djeveruše, donosila lavor s vodom i ručnik, a gosti bi je potom darivali novcem.
No, prava zabava nastajala bi kada bi netko krišom ukrao mladenkinu cipelu. Tada bi počinjala šaljiva prodaja cipele, uz dosjetke, zadirkivanja i smijeh.
Ta cipela kad bi se izula, to je bilo najžešće. Najzabavnije, jer se otkrivala neka mana, netko ti u rodu ovakav ili si ti nešto skrivio nekomu, pa se to otkrivalo. Smiješno bilo, ali je bilo lijepo i zabavno, prepričala je Ljuba, dodajući kako se zbog takvih šala nitko nije ljutio.
Manje raskoši, više zajedništva
Iako su se vremena promijenila, Ljuba ne krije žal što su brojni običaji nestali. Smatra kako je nekada bilo manje materijalnog bogatstva, ali više zajedništva, gange, druženja i spontanosti.
Neke narodne izreke ipak su ostale živjeti među ljudima. Jedna od njih kaže: Tko nije kuću gradio i kćer udavao, ne zna što je trošak.
Razgovor s Ljubicom Slišković donosi sjećanje na vrijeme kada su svatovi bili mnogo više od svečanosti, bili su događaj za obitelj, susjede i cijelo selo.
Ljuba o nekadašnjim svatovima: Bude žao, ali ostaviš ćaću i mater i ode ti pivajući
(www.jabuka.tv | Foto: Vlado Bogut)
Nekada se u svatove nije išlo zbog raskošnih zabava, velikih sala i skupih jelovnika, nego zbog ljudi, pjesme i običaja. Kako su izgledale svadbe u zapadnoj Hercegovini šezdesetih godina prošlog stoljeća, prisjetila se Ljubica Ljuba Slišković, udova Ivanova iz Sovića, zvana Ugarava.
Kroz sjećanja na vlastito vjenčanje vratila je priču u vrijeme kada su svatovi bili manji, ali, kako kaže, iskreniji. Na njezino vjenčanje stiglo je 25 svatova, a cijelo selo došlo je vidjeti mladu, piše Agroklub.ba.
Na stolovima se našla domaća hrana: juha od kokoši, sarma, dinstana janjetina i teletina, dok su se od pića najviše posluživali vino, loza, kruškovac i pelinkovac.
Ćaća ima vina, bilo puno loze i u nas je vino i rakija bilo glavno, prisjetila se Ljubica.
Odlazak iz roditeljskog doma
Nije bilo pečenjara ni moderne opreme, nego se sve pripremalo na štednjaku na drva. Ipak, Ljubi je najviše u sjećanju ostao trenutak odlaska iz roditeljskog doma.
Najteže mi je bilo ostaviti dvorište i roditelje. Ali ljubav čini svoje. Bilo je pomalo suza, ali nije baš, jer ideš za onoga koga voliš. Ostavljaš mater i ćaću nek se bore, kako znaju, a ti odeš pjevajući, prisjetila se kći Nikole i Mile Šimić iz Drinovaca.
Svadbeni dan imao je svoj red. Nakon okupljanja kod mlade odlazilo se u crkvu na vjenčanje, potom na kratko druženje, a zatim u kuću mladoženje. Ondje je čekala svekrva za štednjakom, a nakon toga počinjali su pjesma, kolo i slavlje.
Mještani i susjedi dolazili su gledati mladu, pjevala se ganga, a svatovi su bili događaj za cijelo selo.
Prije se, kaže Ljuba, nije toliko zamjeralo
Uspoređujući nekadašnje i današnje svatove, Ljuba kaže kako joj je žao što se dio običaja izgubio i što se, prema njezinim riječima, danas više gleda tko se kako odjenuo, što je pojeo i kako je nešto izgledalo.
Žao mi je toga što omladina, čak i moji sinovi, to ne prakticiraju, ne slušaju. Nego se sad svak svakomu zamjeri, kako se tko spremio, kako se obukao, što je tko pojeo. Pa Bože moj, prije toga nije bilo, nije nitko nikomu ništa zamjerio, navodi Ljuba.
Pranje ruku u lavoru i krađa cipele
Jedan od posebnih običaja bilo je pranje ruku svatovima nakon večere. Mlada bi, uz pomoć djeveruše, donosila lavor s vodom i ručnik, a gosti bi je potom darivali novcem.
No, prava zabava nastajala bi kada bi netko krišom ukrao mladenkinu cipelu. Tada bi počinjala šaljiva prodaja cipele, uz dosjetke, zadirkivanja i smijeh.
Ta cipela kad bi se izula, to je bilo najžešće. Najzabavnije, jer se otkrivala neka mana, netko ti u rodu ovakav ili si ti nešto skrivio nekomu, pa se to otkrivalo. Smiješno bilo, ali je bilo lijepo i zabavno, prepričala je Ljuba, dodajući kako se zbog takvih šala nitko nije ljutio.
Manje raskoši, više zajedništva
Iako su se vremena promijenila, Ljuba ne krije žal što su brojni običaji nestali. Smatra kako je nekada bilo manje materijalnog bogatstva, ali više zajedništva, gange, druženja i spontanosti.
Neke narodne izreke ipak su ostale živjeti među ljudima. Jedna od njih kaže: Tko nije kuću gradio i kćer udavao, ne zna što je trošak.
Razgovor s Ljubicom Slišković donosi sjećanje na vrijeme kada su svatovi bili mnogo više od svečanosti, bili su događaj za obitelj, susjede i cijelo selo.
Ljuba o nekadašnjim svatovima: Bude žao, ali ostaviš ćaću i mater i ode ti pivajući
(www.jabuka.tv | Foto: Vlado Bogut)
