Već odavno su uvidjeli da lokalna zajednica nema niti sluha niti želje pomoći u sličnim primjerima pa su stvar preuzeli u svoje ruke. Kao prvi zadatak odredili su uspeti se na najviši vrh svake od planina koje okružuju Ramu i odrediti prioritete u izradi i markaciji planinarskih staza, izradi potrebnih karata, a kasnije u skladu s financijskom situacijom pokrenuti i izgradnju planinarskih kuća.
Nakon uspinjanja na najviši vrh u našoj općini, Veliki Vran (2074. mnv) skupina je organizirala uspon na najviši vrh planine Ljubuše – Crnovrh (1797 mnv).
Uz Ekipu koja se uspela na Veliki Vran (Ivan, Marko i Jerko Pavličević, Mato Filipović, Ante Šimunović i članovi uredništva www.rama-prozor.info) ovaj put nam se pridružila ekipa iz susjednog Tomislavgrada (Antonija, Petar i Zdenko Baković) te naši: Šimo Beljo i Miro Pavličević, profesor zemljopisa u Srednjoj školi u Prozoru.
Ovaj put, „baza“ za uspon na Ljubušu bila je konoba „Proslapska planina“ gdje se ekipa okupila i uz ranojutarnju kavu dogovorila pravac uspona. Budući da je rođen i odrastao na Proslapskoj planini za vođu ovoga uspona određen je umirovljeni časnik HV-a, Mato Filipović. Nakon kraće pripreme i provjere opreme ekipa se uputila putom koji je nekada bio „žila kucavica“ na Proslapskoj planini i kojega su stanovnici koristili svakodnevno za prijevoz sijena, drva, balvana za građenje kuća ili gospodarskih objekata. Na mjestu gdje se stari kolski put sječe s makadamskim, izgrađenim na početku Domovinskog rata koji je služio za dostavu svega potrebnog za obranu Zvirnjače, prelazimo na ovaj put i uspinjemo se u pravcu Mrkodola i Dašnika.
Nakon sat „ozbiljnog“ pješačenja i bez zastajanja, dolazimo do Pave Pavličevića koji uzgaja ovce i tu s obitelji živi od proljeća do prvih snjegova. Pavo i njegov sin dočekuju nas ljubazno, i kao svaki pravi Ramci, pozivaju na kavu i doručak. Budući da smo kavu već bili popili, a hranu ponijeli sa sobom, odbijamo ljubazan poziv, ali rado uzimamo hladnu vodu i nadopunjujemo rezerve. U kraćem zadržavanju dio ekipe odmara u hladovini, drugi dio se daje na fotografiranje i razgovor s domaćinom koji nam priča o uvjetima života i rada u planini. Također, pokazuje nam plodove svoga rada. Uz uzgoj ovaca, bavi se i proizvodnjom poznatog sira iz mijeha (mišine).
Nakon dopune zaliha vode, krećemo dalje prema Crnovrhu čiji se obrisi naziru u daljini. Nakon sat i pol „ozbiljnog“ pješačenja dolazimo do Kuće Ivana i Veselke Bošnjak, koji se također bave uzgojem ovaca i pravljenjem mliječnih proizvoda. Pozdravljamo domaćine, koji se pomalo čude da je netko „zalutao“ na Ljubušu, posebno pješke i po ovako vrućem vremenu. Nakon kraćeg zadržavanja, domaćini nam pokazuju najlakši put za uspon i ponovno krećemo.
Kod kuće Bošnjakovih, napuštamo makadamski put i prelazimo na teren koji najviše podsjeća na teren na Kornatima i koji iz relativne uzbrdice prelazi u onu „pravu“. Nakon uspona iznad zadnjih kuća, ekipa se okuplja i pravi se prva ozbiljnija stanka. Uz nezaobilaznu zezanciju, osvježavamo se hladnim pićem i ponekim zalogajom hrane. Poslije odmora, ponovno se pakiramo i krećemo na najteži dio uspona. Sunčano i vruće vrijeme poprilično otežava uspon pa se rade češće i kraće stanke. Nakon prijeđenog kamenitog dijela, dolazimo ispod Crnovrha i na pašnjake na kojima su nekada pasle tisuće ovaca, a sada taj teren velikim dijelom prekrivaju stabljike vrlo ukusne borovnice.
Stotinjak metara ispod vrha nailazimo na vrlo zanimljiv kameniti teren, koji izgledom uvelike podsjeća na priče o Mayma, njihovom životu i civilizaciji. Neobičan izgled kamenih gromada i njihov položaj i materijal od kojega su građene sa stručne strane objašnjava nam profesor Miro. Uz tu zanimljivu priču stižemo do vrha, gdje se već jedan dio ekipe nalazio.
S Crnovrha pruža se pogled na sve strane. Prema istoku, preko Proslapske planine, pogled daleko seže, ali najviše dominira Klečka stijena. Kao na „dlanu“ su Draševo, Makljen i Kolivret. Sjeverno se uzdiže Raduša i Idovac, a na južnoj strani dominira Vran. Prema zapadu, pruža se pogled na Tomislavgrad i veliko Duvanjsko polje. S Crnovrha gdje god pogledali jednostavno ne možete „promašiti“.
Nakon odmora, uslijedio je pravi planinarski ručak i neizostavno fotografiranje i snimanje, nakon čega smo se uputili nazad.
Zbog specifičnosti terena, Ljubuša je jedna od rijetkih visokih planina na kojoj spuštanje traje koliko i uspon. Nakon sat spuštanja, ponovno dolazimo do obitelji Bošnjak gdje smo uz hladnu vodu napravili kraći predah i ponovno obnovili zalihe hladne vode.
Od Bošnjaka krećemo starim putom kroz šumu, koji je sada poprilično zarastao i na nekim dijelovima se „gubi“. Po izlasku iz šumovitog dijela dolazimo do razrušene planinske kuće u kojoj se do prije dvadesetak godina živjelo. Od kuće do Proslapske planine vodi stari put kojim smo se, nakon četrdesetak prijeđenih kilometara vratili do startne pozicije – konobe „Proslapska planina“ gdje su se uz hladno piće i odličnu večeru razmjenjivali dojmovi. Nakon večere, pozdravljamo se s ekipom iz Tomislavgrada koju je očekivao povratak kući.
Na kraju, svim ljubiteljima planina, visina, prirode i planinarenja možemo dati preporuku da krenu našim putom i vide i osjete ono što jedino Bog može stvoriti!
