Prošlo je gotovo 13 godina od razornog potresa i tsunamija koji su izazvali havariju u nuklearnoj elektrani u Fukushimi, ali sjećanja u Japanu još su svježa. Jučer je sve to vraćeno u fokus jer je počelo podrhtavanje u Ishikawi i oglasili su se alarmi za tsunami.
Ovakva upozorenja u Japanu nisu ništa neobično. Nakon što sam se doselio u Japan, skakao sam iz kreveta i na najmanje podrhtavanje naše zgrade. Ali u roku od nekoliko mjeseci prespavao bih lagano podrhtavanje. U Japanu potresi brzo postaju dio života. Donekle se navikneš se na njih, za BBC piše dopisnik iz Tokija Rupert Wingfield-Hayes.
U pozadini uma uvijek postoji onaj mučni osjećaj. Kada će se dogoditi sljedeći veliki potres? Je li naša zgrada dovoljno dobra? Za ovu generaciju svi ti strahovi postali su realnost 11. ožujka 2011. Dvije minute zemlja se tresla kao nikad. Svatko tko je to proživio može točno ispričati gdje je bio i koliko je bio prestravljen. Ali ono najgore tek je dolazilo.
Kolektivna trauma
U roku od 40 minuta prvi tsunamiji došli su do kopna razbijajući se o obalne zidove i odnoseći gradove i sela stotinama kilometara duž japanske sjeveroistočne obale, a sve ih je uživo prenosio televizijski helikopter koji je nadlijetao grad Sendai.
Sljedeći dan donio je još strašniju vijest - nuklearna elektrana je u problemu. Počelo je otapanje jezgre reaktora u Fukushimi. Stotinama tisuća ljudi naređeno je da napuste svoje domove. Čak se ni Tokio nije doimao sigurnim.
Događaji tog dana ostavili su duboku kolektivnu traumu. U mjesecima koji su uslijedili tražio sam novo mjesto za život u Tokiju. Moja supriga je proučavala geološke karte da vidi gdje je najčvršća podloga. Bilo je to na uzvišenju daleko od rijeka. Opsjednuta je starošću zgrada.
Bila je jasna: "Ne dolazi u obzir ništa izgrađeno prije 1981. godine." Kad smo se 1985. uselili u svoju zgradu, počeli smo gomilati hranu i vodu, nastavlja dopisnik BBC-ja. Ispod umivaonika u kupaonici bile su nagurane kutije hrane s rokom trajanja od pet godina.
"Stvarno zastrašujuće"
Strava i užas iz 2011. godine oživjeli su u ponedjeljak.
Pa ipak, ovaj posljednji potres također je izvanredna priča o uspjehu Japana. Japan ne izvještava o potresima prema magnitudi, nego koliko se tlo trese. Ljestvica ide od 1 do 7. A u ponedjeljak je u Ishikawi podrhtavanje dosegnulo maksimimalnih 7.
Došlo je do sveobuhvatnog uništavanja cesta i mostova. Oslobodila su se ogromna klizišta, ali velika većina zgrada još uvijek stoji. U velikim gradovima Toyami i Kanazawi život se već vraća u neku vrstu normale.
Razgovarao sam s prijateljem u obližnjem gradu Kashiwazaki: "Bilo je stvarno zastrašujuće. Daleko najveći potres koji sam doživio ovdje. I morali smo se evakuirati dalje od obale. Ali sad smo se vratili kući i sve je u redu."
Priča o inženjerskom trijumfu
To je izvanredna priča o inženjerskom trijumfu koji je započeo prije jednog stoljeća, 1923. godine, kada je snažan potres pogodio Tokio. Veliki Kanto potres, kao što je poznato, sravnio je ogromne dijelove grada. Moderne zgrade od opeke izgrađene po europskom uzoru su se raspale.
Posljedice su dovele do stvaranja prvog japanskog građevinskog kodeksa otpornog na potres. Od tada su nove zgrade morale biti ojačane čelikom i betonom. Drvene zgrade imat će deblje grede.
Svaki put kad je zemlju pogodio jak potres, šteta je proučavana i propisi ažurirani. Najveći skok dogodio se 1981. godine, nakon čega su sve nove zgrade morale imati mjere seizmičke izolacije. Nakon potresa u Kobeu 1995. godine izvučeno je više novih lekcija.
Kada je 2011. zemlju pogodio snažan potres magnitude 9, razina podrhtavanja u Tokiju dosegnula je 5. To je bilo isto kao i u potresu koji je glavni grad Japana pogodio 1923. godine.
Grad sravnjen sa zemljom
Godine 1923. grad je sravnjen s zemljom - poginulo je 140.000 ljudi. U 2011. golemi neboderi su se zaljuljali, prozori razbili, ali nijedna veća zgrada nije se srušila. Tisuće ljudi usmrtio je tsunami, a ne podrhtavanje tla.
Postoje slike starih drvenih kuća iz Ishikawe koje je srušio potresom. Jedna moderna zgrada se srušila, iako su mediji brzo istaknuli da je izgrađena 1971. godine. Nekoliko ljudi je smrtno stradalo. Mnogi su ozlijeđeni. Ali teško je zamisliti bilo koju drugu zemlju koja bi bez strašnijih razaranja prošla kroz takav potres, zaključuje Rupert Wingfield-Hayes za BBC.
Ovakva upozorenja u Japanu nisu ništa neobično. Nakon što sam se doselio u Japan, skakao sam iz kreveta i na najmanje podrhtavanje naše zgrade. Ali u roku od nekoliko mjeseci prespavao bih lagano podrhtavanje. U Japanu potresi brzo postaju dio života. Donekle se navikneš se na njih, za BBC piše dopisnik iz Tokija Rupert Wingfield-Hayes.
U pozadini uma uvijek postoji onaj mučni osjećaj. Kada će se dogoditi sljedeći veliki potres? Je li naša zgrada dovoljno dobra? Za ovu generaciju svi ti strahovi postali su realnost 11. ožujka 2011. Dvije minute zemlja se tresla kao nikad. Svatko tko je to proživio može točno ispričati gdje je bio i koliko je bio prestravljen. Ali ono najgore tek je dolazilo.
Kolektivna trauma
U roku od 40 minuta prvi tsunamiji došli su do kopna razbijajući se o obalne zidove i odnoseći gradove i sela stotinama kilometara duž japanske sjeveroistočne obale, a sve ih je uživo prenosio televizijski helikopter koji je nadlijetao grad Sendai.
Sljedeći dan donio je još strašniju vijest - nuklearna elektrana je u problemu. Počelo je otapanje jezgre reaktora u Fukushimi. Stotinama tisuća ljudi naređeno je da napuste svoje domove. Čak se ni Tokio nije doimao sigurnim.
Događaji tog dana ostavili su duboku kolektivnu traumu. U mjesecima koji su uslijedili tražio sam novo mjesto za život u Tokiju. Moja supriga je proučavala geološke karte da vidi gdje je najčvršća podloga. Bilo je to na uzvišenju daleko od rijeka. Opsjednuta je starošću zgrada.
Bila je jasna: "Ne dolazi u obzir ništa izgrađeno prije 1981. godine." Kad smo se 1985. uselili u svoju zgradu, počeli smo gomilati hranu i vodu, nastavlja dopisnik BBC-ja. Ispod umivaonika u kupaonici bile su nagurane kutije hrane s rokom trajanja od pet godina.
"Stvarno zastrašujuće"
Strava i užas iz 2011. godine oživjeli su u ponedjeljak.
Pa ipak, ovaj posljednji potres također je izvanredna priča o uspjehu Japana. Japan ne izvještava o potresima prema magnitudi, nego koliko se tlo trese. Ljestvica ide od 1 do 7. A u ponedjeljak je u Ishikawi podrhtavanje dosegnulo maksimimalnih 7.
Došlo je do sveobuhvatnog uništavanja cesta i mostova. Oslobodila su se ogromna klizišta, ali velika većina zgrada još uvijek stoji. U velikim gradovima Toyami i Kanazawi život se već vraća u neku vrstu normale.
Razgovarao sam s prijateljem u obližnjem gradu Kashiwazaki: "Bilo je stvarno zastrašujuće. Daleko najveći potres koji sam doživio ovdje. I morali smo se evakuirati dalje od obale. Ali sad smo se vratili kući i sve je u redu."
Priča o inženjerskom trijumfu
To je izvanredna priča o inženjerskom trijumfu koji je započeo prije jednog stoljeća, 1923. godine, kada je snažan potres pogodio Tokio. Veliki Kanto potres, kao što je poznato, sravnio je ogromne dijelove grada. Moderne zgrade od opeke izgrađene po europskom uzoru su se raspale.
Posljedice su dovele do stvaranja prvog japanskog građevinskog kodeksa otpornog na potres. Od tada su nove zgrade morale biti ojačane čelikom i betonom. Drvene zgrade imat će deblje grede.
Svaki put kad je zemlju pogodio jak potres, šteta je proučavana i propisi ažurirani. Najveći skok dogodio se 1981. godine, nakon čega su sve nove zgrade morale imati mjere seizmičke izolacije. Nakon potresa u Kobeu 1995. godine izvučeno je više novih lekcija.
Kada je 2011. zemlju pogodio snažan potres magnitude 9, razina podrhtavanja u Tokiju dosegnula je 5. To je bilo isto kao i u potresu koji je glavni grad Japana pogodio 1923. godine.
Grad sravnjen sa zemljom
Godine 1923. grad je sravnjen s zemljom - poginulo je 140.000 ljudi. U 2011. golemi neboderi su se zaljuljali, prozori razbili, ali nijedna veća zgrada nije se srušila. Tisuće ljudi usmrtio je tsunami, a ne podrhtavanje tla.
Postoje slike starih drvenih kuća iz Ishikawe koje je srušio potresom. Jedna moderna zgrada se srušila, iako su mediji brzo istaknuli da je izgrađena 1971. godine. Nekoliko ljudi je smrtno stradalo. Mnogi su ozlijeđeni. Ali teško je zamisliti bilo koju drugu zemlju koja bi bez strašnijih razaranja prošla kroz takav potres, zaključuje Rupert Wingfield-Hayes za BBC.
