Massimo Savić bio je čarobna pojava ispod ovog neba, umjetnik kojeg su voljeli svi naraštaji, velikan koji je živio ljubav.

Iako se užasavao smrti, vjera je u njegovom životu igrala ključnu ulogu.

- Meni je crkva pružala puno više nego škola - govorio je pjevač koji je do sedamnaeste godine ministrirao, a u crkvi je prvi put došao u kontakt s glazbenim instrumentima pa to iskustvo smatra zaslužnim za svoje glazbene početke.

Posebno je cijenio svoju ženu i ostao joj je odan od prvog do posljednjeg dana. Bila mu je inspiracija i u pjesmama, a jednom je priznao da su iskušenja uvijek tu, međutim on je čvrsto stajao na jednoj strani. - Nitko nije slijep na ljepotu, na mladost. Međutim, nikad se nisam doživljavao takvim izvođačem koji bi vrlo lijep koncert uprljao nepoštovanjem žena, a pogotovo ne nepoštovanjem svoje žene.

Govorio je i o vremenu rata i otkrio razloge zašto je prestao svirati. - Zato što u vrijeme rata nisu u modi ljudi koji sviruckaju, nego oni koji su u stanju uzeti ljudski život, ali bome i dati svoj. Zato uvijek podignem čašu za naše branitelje jer je tada trebalo skupiti hrabrost i otići boriti se protiv znatno opremljenijeg neprijatelja, koji je došao pred naša vrata. U tom razdoblju mislio sam da nema smisla da se bavim glazbom, nego da pomognem koliko mogu u toj situaciji pa sam nabavljao lijekove iz Italije preko svojih teta, agregate za Zadar, tjesteninu, brašno, šećer...

Grude.com