U Bosni i Hercegovini, u zemlji gladi, siromaštva i nezaposlenosti, u kojoj su radnici postali strojevi za izrabljivanje, cinično je govoriti o 1. svibnju kao prazniku rada. Prazniku kojeg su prije nekoliko desetljeća svi slavili, danas se rijetko tko veseli. I dok je nekada ovaj praznik mirisao na janjetinu i ćevape, danas miriše na propalu ekonomiju. Nije ljudima više ni do kakvog slavlja kada se prisjete da žive u zemlji u kojoj socijalna i ekonomska situacija za 50 posto radno sposobnih nije ništa bolja od one čikaških radnika prije 130 godina.
Socijalni slučajevi
Upitamo li se postoje li u BiH uopće oni koji sebe mogu smatrati običnim radnicima čiji je život dostojan čovjeka, shvatit ćemo da skoro pa i ne postoji. Osmosatno radno vrijeme danas više nije dostatno radnom čovjeku da bi normalno preživio, već je primoran raditi ili prekovremeno ili još koji posao sa strane, jer rad u BiH ne vrijedi 'ni pišljiva boba'. Današnji je radnik socijalni slučaj. Postavlja se pitanje u ovakvoj situaciji, što bi tek bilo da ne radi?
Žalosno je što je došlo takvo vrijeme da sebe smatraju sretnicima oni koji zarađuju oko 400 maraka mjesečno, jer ipak rade, zarađuju i osjećaju se korisnima. Nikada kao danas radnici nisu bili ovako poniženi.
“Bolje išta nego ništa”, postala je parola bh. građana koji shvaćaju kako je nezaposlenost u BiH jedna od najviših u svijetu te kako više od pola milijuna ljudi mjesecima, pa čak i godinama ne prima plaće niti im se uplaćuju doprinosi. Daleko najsloženija situacija postala je s mladim ljudima kojih je sve više na burzi rada. Čak polovica mladih od 18 do 35 godina je nezaposlena što je četiri puta više nego u zemljama EU-a. I sami se možemo uvjeriti kako je onih koji svoje obroke traže po kontejnerima svakim danom sve više. Poražavajući je podatak da svaki peti građanin u BiH živi od tri marke dnevno, a s jednim obrokom dnevno iz narodnih kuhinja preživljava oko 20.000 građana. Za to vrijeme, plaće zastupnika Parlamenta BiH su i do osam puta veće od prosječnih primanja 70 posto građana. Statističari koji izračunavaju prosječan osobni dohodak zbrajaju primanja jednih i drugih, pa međusobno dijele. Naravno da će prosječna plaća biti 830 maraka, ali opet što to znači u zemlji u kojoj košarica osnovnih prehrambenih namirnica za četveročlanu obitelj iznosi 845 maraka, a ukupna osnovna potrošačka košarica prelazi 1600 maraka. U odnosu na prethodnu godinu povećana je za 6,5 posto.
Iz ovog je očito da, kako bi financirali minimum minimuma, u obitelji s dvoje djece moraju raditi i muž i žena, te uz vrlo oskudna izdavanja, zaraditi bar dvije prosječne plaće.
Je li potreban još jedan Chicago?
Zbog ovakvog stanja prosvjedi, štrajkovi, pa i oni najekstremniji - štrajkovi glađu postali su neizbježni. Traži se izlaz iz, u ovom trenutku slobodno se može kazati, bezizlazne situacije.
Policajci, zdravstveni djelatnici, prosvjetari, demobilizirani branitelji, obični radnici, nemaju više ni volje ni snage, poručuju kako će se boriti svim raspoloživim sredstvima za svoja prava, a protiv rasipničke vlasti koja stalno čini nekakve uštede, pri tome izbjegavajući svoj novčanik. Ipak, malo tko od njih vjeruje da se blokadama i štrajkovima može nešto bitnije popraviti. Možda kad bi se dogodio još jedan “Chicago 1886.”.
Svaki peti građanin u BiH živi od 3 marke dnevno
Oko 20 posto stanovništva živi u dubokom siromaštvu
Oko 50 posto stanovništva živi na rubu siromaštva s primanjima od 84 KM
U BiH je nezaposleno 541.360 osoba (43,8 posto)
Košarica osnovnih prehrambenih proizvoda iznosi 845 KM
Prosječna neto plaća u BiH iznosi 830 KM
Piše: Mirela Tučić / Dnevni list
