Koordinacija Zavičajnih udruga Sveučilišta u Zagrebu čiji smo i mi, kao zajednica mladih i studenata Ramljaka član, organizirala je prvo studentsko zajedničko putovanje u Vukovar, i to baš na 20. obljetnicu stradanja Vukovara. Namjerno ne koristim onaj česti izraz „pad Vukovara“. Vukovar nije pao, on se jučer uzdignuo iznad mržnje i zločina, iznad očaja i tuge. Hrvatski narod je pokazao da je u njihovim srcima još toplo i da u toj krvi još uvijek ima one čežnje i poriva za vlastitom državom i identitetom koja se očitovala i prije 20 godina. Prije toliko godina borili su se protiv tenkova, onih oklopnih koje nazivamo naoružanjem, a danas se isto borimo sa tenkovima, ali onim duhovnim koje su srcu samo vidljive, očima nikako. I možda neki zato misle da nam je bolje?! Nisam sigurna, no svatko zna svoje…
Tako su i zagrebački studenti iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine pokazali svoju pripremu za borbu u zajedništvu i dostojanstvu kakva i priliči budućim mladim akademski obrazovanim osobama. Ujedinivši se jedni uz druge, promrzli do kostiju, u magli nas 300 koračali smo kroz kolonu sjećanja progovarajući koju šaljivu ili tužnu usput, s ponekim malim prigovorom kako nam se Bog danas i nije baš smilovao. Mlada čeljad, izdržali su oni to, položili vijence, zapalili svijeće, pomolili se i odlučno hrabro uzdignutih glava vratili se u Zagreb nagnuti svoje glave nad knjige kako bi stekli još više naoružanja za borbe protiv onih duhovnih tenkova koje malo prije spomenuh.
I upravo ta činjenica da je 300 studenata pješačilo sa mnom u koloni sjećanja, ta njihova neupitna težnja da tom gestom izraze svoje vlastite stavove i time pokažu svoju duboko ukorijenjenu žalost u kojoj je nastala zemlja u kojoj žive daje mi za pravo da izrazim svoje subjektivno mišljenje kako iskreno vjerujem u blagoslovljenu i sretnu budućnost Hrvatske, bez obzira na pomrčinu koja nam se nameće u medijima, te kukavnost i očaj u kojem ljudi danas često žive!
Ponos je ostao u srcima, ljubav se još više povećala, zaborav nikada doći neće, još samo da nam srca zahvati iskreni oprost i ljubav prema neprijateljima, koje sigurno imamo, ali ne znam koliko i kako ih prepoznajemo. To je glavno oružje ove nove duhovne borbe, borbe najnovijega vijeka u kojoj će nam trebati puno Božje snage i milosrđa. Jer kako smo onda kao nacija uzeli krunicu, trebamo i danas. Trag koji ostavlja suza novi život je, ona nas rađa i podsjeća da kao i suza, sve prolazi, ali jedno uvijek ostaje: most Ljubavi koja nas je sve stvorila… Bar na trenutak ostanite u njenoj prisutnosti…
Mir vam i dobro!
