Prije više od 560 godina, 5. lipnja 1463., u Ključu, u zapadnoj Bosni, pogubljen je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.
Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) bio je prvi bosanski kralj koji se okrunio papinskom krunom. To je značilo puninu suvereniteta države ondašnje Europe. Bosanski kraljevi prije njega također su bili suvereni na području svoje domene, ali u međunarodnim odnosima su, barem formalno, ovisili o ugarskoj kruni.
Kraljevstvo, razdirano unutarnjim previranjima i vjerskim napetostima, naslijedio je od oca Stjepana Tomaša (1443. – 1461.).Kad je Tomaš završavao svoj ovozemaljski život, na pomolu je bila očita propast Bosne. Bili su teški unutarnji sukobi i izdaje velikaša. Osim toga, na sjeveru je prijetio hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin (1458. – 1490.); na zapadu vrebao hrvatsko-dalmatinski ban Pavao Špirančić (1458. – 1463.); a na istoku sultan Mehmed Osvajač (1451. – 1481.) koji je samo čekao pogodan trenutak kako bi od Bosne napravio još jedan osmanski pašaluk.
Bitno je napomenuti kako se osvajači nisu „iznenada“ pojavili u Bosni. Oni su na prostoru današnje BiH i u njezinu istočnom susjedstvu bili već skoro 70 godina, prvo kao trgovci, a onda i kao vojnici u pratnji karavana. (Dovoljno se sjetiti da je famozni Boj na Kosovu bio 15. lipnja 1389.)
Nadalje, desetljećima su po već oprobanu receptu bunili podanike protiv vlasti, zavađali velikaše, sinove plemića protiv njihovih očeva, sudjelovali u previranjima sukobljenih strana bosanske vlastele, protukraljeva, jednom riječju postajali bitan subjekt političkog i vojnog života srednjovjekovne Bosne.
Izdvojimo samo dva podatka: tvrđava Hodidjed kod Sarajeva i područje oko Sarajevskog polja, zapravo prostor srednjovjekovne župe Vrhbosna, bio je u osmanskim rukama još od 1448.; Padom Smedereva 1459. put za osvajanje Bosne bio je otvoren i pripreme su počele sljedeće 1460.
Tako su već 1462. u rukama osvajača bili predjeli oko srednjeg toka rijeke Drine s gradovima Srebrenicom i Zvornikom. Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II. okupila se u proljeće 1463. u Adriano-polu (Edirnu) i krenula na Bosnu.
Kralj je pobjegao iz kraljevskoga grada Bobovca, koji je bez otpora predao zapovjednik Radak 20. svibnja 1463. Kralj Stjepan Tomašević dao se u bijeg prema Dalmaciji. Jedan dio osmanske vojske sustigao ga je kod Ključa i nagovorio na predaju. Tu se Mehmet-paša Anđelković pisanim putem i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima za predaju Jajca i ostalih gadova bez borbe. Nakon toga ga je pogubio jer je našao opravdanje u islamskim zakonima da podčinjeni ne može odlučivati umjesto vladara te ga pogubio, što je značilo i kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.
Zemni ostatci kralja Stjepana nalaze se u samostanu u Jajcu, a uspomena na njega i danas je u narodu živa.
Izvor: Nedjelja.ba
Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) bio je prvi bosanski kralj koji se okrunio papinskom krunom. To je značilo puninu suvereniteta države ondašnje Europe. Bosanski kraljevi prije njega također su bili suvereni na području svoje domene, ali u međunarodnim odnosima su, barem formalno, ovisili o ugarskoj kruni.
Kraljevstvo, razdirano unutarnjim previranjima i vjerskim napetostima, naslijedio je od oca Stjepana Tomaša (1443. – 1461.).Kad je Tomaš završavao svoj ovozemaljski život, na pomolu je bila očita propast Bosne. Bili su teški unutarnji sukobi i izdaje velikaša. Osim toga, na sjeveru je prijetio hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin (1458. – 1490.); na zapadu vrebao hrvatsko-dalmatinski ban Pavao Špirančić (1458. – 1463.); a na istoku sultan Mehmed Osvajač (1451. – 1481.) koji je samo čekao pogodan trenutak kako bi od Bosne napravio još jedan osmanski pašaluk.
Bitno je napomenuti kako se osvajači nisu „iznenada“ pojavili u Bosni. Oni su na prostoru današnje BiH i u njezinu istočnom susjedstvu bili već skoro 70 godina, prvo kao trgovci, a onda i kao vojnici u pratnji karavana. (Dovoljno se sjetiti da je famozni Boj na Kosovu bio 15. lipnja 1389.)
Nadalje, desetljećima su po već oprobanu receptu bunili podanike protiv vlasti, zavađali velikaše, sinove plemića protiv njihovih očeva, sudjelovali u previranjima sukobljenih strana bosanske vlastele, protukraljeva, jednom riječju postajali bitan subjekt političkog i vojnog života srednjovjekovne Bosne.
Izdvojimo samo dva podatka: tvrđava Hodidjed kod Sarajeva i područje oko Sarajevskog polja, zapravo prostor srednjovjekovne župe Vrhbosna, bio je u osmanskim rukama još od 1448.; Padom Smedereva 1459. put za osvajanje Bosne bio je otvoren i pripreme su počele sljedeće 1460.
Tako su već 1462. u rukama osvajača bili predjeli oko srednjeg toka rijeke Drine s gradovima Srebrenicom i Zvornikom. Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II. okupila se u proljeće 1463. u Adriano-polu (Edirnu) i krenula na Bosnu.
Kralj je pobjegao iz kraljevskoga grada Bobovca, koji je bez otpora predao zapovjednik Radak 20. svibnja 1463. Kralj Stjepan Tomašević dao se u bijeg prema Dalmaciji. Jedan dio osmanske vojske sustigao ga je kod Ključa i nagovorio na predaju. Tu se Mehmet-paša Anđelković pisanim putem i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima za predaju Jajca i ostalih gadova bez borbe. Nakon toga ga je pogubio jer je našao opravdanje u islamskim zakonima da podčinjeni ne može odlučivati umjesto vladara te ga pogubio, što je značilo i kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.
Zemni ostatci kralja Stjepana nalaze se u samostanu u Jajcu, a uspomena na njega i danas je u narodu živa.
Izvor: Nedjelja.ba
