Jednom su davno, polovicom pretprošlog stoljeća, ramski fratri zamolili poznatog i priznatog arheologa i povjesničara Ćiru Truhelku da istraži grob u planini. Ćiro je bio u nedoumici. Bojao se da fratri ne traže od njega da znanstveno i naučno potvrdi već mnoga bosonoga pješačenja tom grobu u bespućima Vrana na Kedžari. No, fratri su ga rasteretili:
- Stvar je ova. Tamo u planini mala je ravan, a sred nje samotan grob te djeve, za koju narod veli, da je tamo zaglavila.(…) Nama franjevcima dakako nije svejedno, kud ide katolički narod na molitvu … Pomislite sada, da mi to godinama mirno gledamo, a da onda od jednoč dođe arheolog kao vi te pretraži grob i nađe, da to nije ni kršćanski, nego prehistorička grobnica ili, što bi još gore bilo, da to uopće nije ni ljudski grob, nego grob uginula živinčeta ili čak paščeta.
Krenuli su put vranskih vrhova fra Luka s dvojicom momaka i Ćirom. Već su izdaleka ugledali Djevin grob, jednostavan s drvenim križem i ograđen drvenom ogradom, a oko njega kleči ili sjedi nekoliko žena i djevojaka. Ćiro je Ramljacima objasnio gdje i kako trebaju kopati. Prekrste se, zovnu Boga na pomoć i počnu odgrtati zemlju. Nakon malo vremena ukaza se lubanja. Ćiro je pomno izvadi i stane promatrati.
- Bila je nježna oblika, upravo idealne pravilnosti i simetrije, a površina joj glatka i sjajna, kao da ju je umjetnik najvećom pomnom iz slonove kosti izgradio. Čeona kost svedena u visoki svod, nadvisila duboke uske očne šupljine; jagodnjače, uske i nježne, davale su licu klasični oval, a njima su se prilagodile i vilice, na kojima nije bilo ništa, što bi poremetilo cjelokupnu sliku nježnosti … Zagledam se u to antropološko remek-djelo i u duši mi se ukaza krasni djevojački lik: duguljasto ovalno lice s velikim tamnomodrim očima gledalo u me djetinjom blagošću; pod pravilnim nosom smješkala se ispod punih rumenih usana dva niza biserasto sjajnih zubića; rumeni obrazi zaokruživali klasičnu oblinu lica, a vedro čelo zarubili svileni pramenovi zlatolike kose.
Ćiro je vratio s velikim strahopoštovanjem lubanju u grob te rekao:
- Ja držim, da nije nužno dalje dirati u ovaj grob. Mogu vam već sada ustanoviti, da su to smrtni ostaci djevojke od 16 do 17 godina, vanredne ljepote i nježnosti. Moja je zadaća završena …
Pitao je Ćiro djevojke koje su sve to gledale, zašto dolaze na grob. Rekle su mu da je ta planinska djevojka pomoćnica djevojaka koje drže do svog djevičanstva, da ih molitva na Djevinu grobu okrepljuje i u tuzi tješi, i da se vjera u tu zaštitnicu djevojaštva jako raširila. (Djevojački grob, Ćiro Truhelka 1. – 14.)
Evo te vjere do današnjeg dana. Uvijek na istom grobu, na Divinom grobu. U Vranu. Nema dana kroz cijelu godinu da netko nije na njenom grobu. A sveta misa na Divin dan pokrene Hercegovinu i Bosnu. Diva nas okuplja svake godine svojom ljepotom, nježnošću, svojom vjernošću i žrtvom. I kao da svaka jela na Kedžari šapće i šumi:
Na grob će padat snjegovi i zime
I pričat priču o mraku i sljepoći.
Vjetrovi će pjevat Divino ime,
I vječnoj svjetlosti što zasja u noći.
Vidim tisuće mladih djevojaka,
Iz svih sela kako grobu hrle.
I bezbroj dobrih, časnih momaka,
Za čast i čistoću Bogu se mole!
SVETU MISU 4. SRPNJA 2021. U 11 SATI PREDVODI BISKUP PERO SUDAR.
Fra Stjepan Pavličević, župnik i čuvar Divina groba
- Stvar je ova. Tamo u planini mala je ravan, a sred nje samotan grob te djeve, za koju narod veli, da je tamo zaglavila.(…) Nama franjevcima dakako nije svejedno, kud ide katolički narod na molitvu … Pomislite sada, da mi to godinama mirno gledamo, a da onda od jednoč dođe arheolog kao vi te pretraži grob i nađe, da to nije ni kršćanski, nego prehistorička grobnica ili, što bi još gore bilo, da to uopće nije ni ljudski grob, nego grob uginula živinčeta ili čak paščeta.
Krenuli su put vranskih vrhova fra Luka s dvojicom momaka i Ćirom. Već su izdaleka ugledali Djevin grob, jednostavan s drvenim križem i ograđen drvenom ogradom, a oko njega kleči ili sjedi nekoliko žena i djevojaka. Ćiro je Ramljacima objasnio gdje i kako trebaju kopati. Prekrste se, zovnu Boga na pomoć i počnu odgrtati zemlju. Nakon malo vremena ukaza se lubanja. Ćiro je pomno izvadi i stane promatrati.
- Bila je nježna oblika, upravo idealne pravilnosti i simetrije, a površina joj glatka i sjajna, kao da ju je umjetnik najvećom pomnom iz slonove kosti izgradio. Čeona kost svedena u visoki svod, nadvisila duboke uske očne šupljine; jagodnjače, uske i nježne, davale su licu klasični oval, a njima su se prilagodile i vilice, na kojima nije bilo ništa, što bi poremetilo cjelokupnu sliku nježnosti … Zagledam se u to antropološko remek-djelo i u duši mi se ukaza krasni djevojački lik: duguljasto ovalno lice s velikim tamnomodrim očima gledalo u me djetinjom blagošću; pod pravilnim nosom smješkala se ispod punih rumenih usana dva niza biserasto sjajnih zubića; rumeni obrazi zaokruživali klasičnu oblinu lica, a vedro čelo zarubili svileni pramenovi zlatolike kose.
Ćiro je vratio s velikim strahopoštovanjem lubanju u grob te rekao:
- Ja držim, da nije nužno dalje dirati u ovaj grob. Mogu vam već sada ustanoviti, da su to smrtni ostaci djevojke od 16 do 17 godina, vanredne ljepote i nježnosti. Moja je zadaća završena …
Pitao je Ćiro djevojke koje su sve to gledale, zašto dolaze na grob. Rekle su mu da je ta planinska djevojka pomoćnica djevojaka koje drže do svog djevičanstva, da ih molitva na Djevinu grobu okrepljuje i u tuzi tješi, i da se vjera u tu zaštitnicu djevojaštva jako raširila. (Djevojački grob, Ćiro Truhelka 1. – 14.)
Evo te vjere do današnjeg dana. Uvijek na istom grobu, na Divinom grobu. U Vranu. Nema dana kroz cijelu godinu da netko nije na njenom grobu. A sveta misa na Divin dan pokrene Hercegovinu i Bosnu. Diva nas okuplja svake godine svojom ljepotom, nježnošću, svojom vjernošću i žrtvom. I kao da svaka jela na Kedžari šapće i šumi:
Na grob će padat snjegovi i zime
I pričat priču o mraku i sljepoći.
Vjetrovi će pjevat Divino ime,
I vječnoj svjetlosti što zasja u noći.
Vidim tisuće mladih djevojaka,
Iz svih sela kako grobu hrle.
I bezbroj dobrih, časnih momaka,
Za čast i čistoću Bogu se mole!
SVETU MISU 4. SRPNJA 2021. U 11 SATI PREDVODI BISKUP PERO SUDAR.
Fra Stjepan Pavličević, župnik i čuvar Divina groba
