Nakon 12 godina provedenih u medijima i rada na nekoliko banjalučkih radio postaja, Valentina Duvnjak shvatila je da nije zadovoljna načinom života koji vodi. Počela se osjećati zarobljeno, u poslu više nije uživala, plaća niti je bila dovoljna, niti na vrijeme, dok je stres i osjećaj ograničenosti bivao sve veći. Odlučila je da mora napraviti veliku životnu promjenu i to je učinila - spakirala je torbu i uputila se na djedovo imanje na obronke planine Malovan. Tamo živi već dvije godine u prostoriji koja je nekada njezinom djedu služila kao stolarska radionica, bez vode, a struju je dobila tek prošle godine 22. prosinca, na svoj rođendan.
“Osjećala sam da zapinjem i da mi sistem života u tom trenutku u gradu nije odgovarao. Poželjela sam, kao prvo, da negdje odem i dobro se odmorim, međutim, taj odmor se malo produžio, u potpunoj divljini mi je zaista prijalo, a prija mi i sada”, priča Valentina za Buku i dodaje što je to presudilo da njezin odmor potraje već pune dvije godine:
“Od kolege na fakultetu sam saznala da je nekoliko dana brao bobice smreke, odnosno kleke, po dobroj otkupnoj cijeni od oko 2 KM po kilogramu. Odmah sam se spakirala, sjela na autobus i otišla u selo. Zajedno s majkom sam par narednih dana svakodnevno išla i po nekoliko kilometara u planinu i brala bobice smreke. Dolazili su otkupljivači, koji su odmah nakon što izvažu davali novce. Nakon višemjesečnog čekanja plaće u Banja Luci, doživim da meni neko plaća odmah, što je bilo nešto nevjerojatno, bajka rekla bih. I dopalo mi se”. Toliko joj se svidjelo da je odlučila da se na više 1.200 metara nadmorske visine, na njivi koja nije obrađivana više od 30 godina, posveti uzgoju zdravih domaćih proizvoda.
Novi početak u divljini
Na samom početku nije bilo lako ni prespavati u divljini, gdje je većina kuća i imovine porušena i napuštena u proteklom ratu i gdje se prije može sresti medvjed ili vuk, nego čovjek. Ali, nakon nekoliko noći ispunjenih strahom, ohrabrila se ili, jednostavno, navikla.
“U selu koje u toku nesretnih ratnih dešavanja dosta stradalo i srušeno, malo je povratnika i tužno izgleda, minska polja su u blizini, ali čovjek se srodi i navikne živjeti. Prosto zaboravi da je to tako strašno. Posljednja dva mjeseca sam provela potpuno sama, a osam dana sam bila potpuno odsječena od svijeta, jer je snijeg zatrpao cijelo selo i prilazne puteve. Bilo je jako hladno, čak 30 stupnjeva ispod nule, voda u bunaru je bila zaleđena, ali to toliko osnaži čovjeka, vrati mu samopouzdanje, prosto shvatiš da se možeš odlično snaći u različitim životnim situacijama”, kaže nam Valentina, koja je vrativši se na djedovinu počela raditi i poslove o kojima prethodno ništa nije znala, naročito one „teške, muške“: pilanje drva, zidanje, postavljanje prozora…
"Muški" poslovi su svakodnevnica
“Sve poslove, i one koji se kod nas zovu muški, u jednoj takvoj sredini morate naučiti raditi. Dogodilo mi se, primjera radi, da zidam dimnjak, apsolutno ne znam kako će to ispasti na kraju, a kada sve završim i pogledam, ne mogu vjerovati da sam ja to sama uradila. Prosto ne možeš povjerovati odakle ti snaga i znanje za neke stvari i onda te ispuni takav ponos da je to teško za opisati”, naglašava naša sugovornica.
Dodaje i da se na selu mnogo radi, naravno, tko želi raditi i nešto ostvariti. Još jedna pozitivna stvar života u osami jeste to što ne viđate poštara i samim tim ne plaćate račune.
“Mobilni mi je na dopunu, struju sve do prosinca nisam imala, voda mi je u bunaru, tako da je za promjenu jako lijepo ne vidjeti poštara. Iako sam nabavila televizijski prijemnik, još uvijek ga nisam osposobila za rad, čak i radio rijetko slušam, nekako mi više prija da u slobodno vrijeme slikam ili nešto čitam. U ovoj divljini se izoštre čula, pa zvukovi tv-prijemnika ili radija nekako čovjeku ne pašu”, kaže nam Valetina.
Nekadašnja dedina stolarska radionica, danas je Valentinin kutak
Priča s vrtom krenula je sasvim spontano. Dok je s obitelji živjela u Banja Luci, obrađivali su malu parcelu za svoje potrebe, ali kako je odlučila početi život na selu, zasadila je više proizvoda.
“Priča o bašti uopće nije krenula s idejom da razvijem neki posao. Moj prvi i osnovni cilj je bio da imam zdravu hranu za svoju porodicu i sebe. Kada sam živjela u Banja Luci i išla kupiti povrće, znam da sam bila spremna platiti ga i po većoj cijeni samo da sam mogla biti sigurna da je u pitanju zdrav domaći proizvod. Moja logika je jednostavna - ako hrana koju unosimo u naš organizam nije zdrava, prirodna, ne možemo ni mi biti zdravi kroz neki duži period. Nakon prve berbe, ljudi su čuli za moje proizvode, zainteresirali se i počeli javljati. Tada sam shvatila da bi bilo dobro da nastavim tim putem, jer gore svakako moram imati neki posao i prihode i tako je krenula priča o mojoj bašti”, priča naša sagovornica.
Zdravi kutak na kupreškoj visoravni
Mrkva, kupus, cvekla, krompir, rotkvice, luk, pasulj, zelena salata… samo su dio ovog zdravog kutka na kupreškoj visoravni. Hranu kupuju uglavnom ljudi koji imaju malu djecu ili problema sa zdravljem, ali i svi oni koji žele konzumirati proizvode koji nisu tretirani pesticidima.
Ovih dana Valentina kreće i s registracijom obiteljskog gospodarstva, a prikuplja i svu potrebnu dokumentaciju koja će biti potvrda da je riječ o organskim ili, kako ona više voli reći, domaćim proizvodima. Za sada je već nekoliko banjalučkih trgovina izrazilo želju prodavati njezine proizvode. Također, planira omogućiti svim zainteresiranima da dođu posjetiti je i vidjeti što radi, posebno u vrijeme berbe ili sjetve.
Mrkva od kilogram
“Par puta sam imala problem s plodovima “kako mrkva da je tolika, kako je kupus toliki, to je nemoguće”. Uporno su nam pričali tu priču da domaći proizvodi, ako se ne koriste pesticidi, trebaju biti zakržaljali i maleni i da je samo tako dobro i zdravo. Ali nije tako i moji proizvodi su dokaz. Naravno da ta mrkva negdje drugo ne može imati toliki plod. Ali ovdje na Kupresu joj odgovara zemlja i klima i može dostići tu veličinu, ali zato paradajz, primjera radi, ovdje ne može biti ni približan onom u Hercegovini. Čak nisam stavljala ni organsko đubrivo, samo malo rastopljenog ovčijeg stajnjaka”, naglašava Valentina.
Otkriva nam i da je silno ljuti kada netko kaže da je naša država besperspektivna, da u njoj ništa ne valja. Smatra da to nije točno i da je ovo jedna od bogatijih zemalja u Europi, ako ne i u svijetu.
“Mi živimo u državi koja je prebogata! Imamo fantastične šumske resurse, vodne resurse, fantastičnu mogućnost za razvoj stočarstva i poljoprivrede, imamo kvalitetnu plodnu zemlju, imamo sve što bi jednom čovjeku moglo da čini život kvalitetnim i dobrim. Međutim, konstantna priča da živimo u lošoj državi stvara utisak da je ova država dno dna, gdje apsolutno ništa ne može funkcionirati. Ne, mi imamo fantastičnu državu, ali imamo loš upravljački aparat koji bi vodio državu onako kako bi trebalo, razvijao je u svakom pogledu. Uzet ću samo moj primjer, počeli smo obrađivati njive koje su oko 30 godina ležale neiskorištene, neko bi za njih rekao “ma to je ništa, zaraslo i neupotrebljivo”, a zemlja je zapravo samo odmorila. To je taj različit pogled na stvari u našoj zemlji, od te livade i njive koju bi netko nazvao otpadom, mi smo dobili jednu oranicu koja nam je dala fantastične plodove. Mrkvu od kilogram, bez upotrebe ikakvih pesticida, bez ikakvih kemijskih dodataka koji bi ubrzali njen rast, samo je posađena u tu odmornu kvalitetnu našu zemlju, u našoj državi i ima odličan ukus, rasla je zdravo i onako kako su je sadili naši preci”, kaže Valentina.
Vraćanje prirodi
Također, ističe i da bi država trebala sagledati stvari onakve kakve zaista jesu, bez ikakvih uljepšavanja i okrenuti se običnom čovjeku. Vjeruje da bi se tada mnogo mladih okrenuli prirodi i selu koje nudi puno mogućnosti.
Valentina je upravo život koji je ispunjava pronašla na selu. Hoće li ostati zauvijek ne zna, jer odabrala je živjeti dan za danom.
“Meni dan ujutro počinje s osmijehom, sedam je sati, ptice cvrkuću, ne gledam na sat, jer gore mi vrijeme ne znači ništa. Znači mi izlazak i zalazak sunca, oblak, te da li će biti kiše ili neće. Znači, to su neki orijentiri koji meni određuju dan. Jedan mnogo drukčiji i jednostavniji život od onoga koji sam vodila u i koji puno više prija čovjeku. Šta će biti kroz godinu ili više ne znam i ne želim znati. Kao što sam napravila preokret da odem na kupreške visoravni, tako mi se isto može dogoditi da odem na neko drugo mjesto i poručila bih uvijek ljudima - nemojte puno razmišljati o budućnosti u smislu šta će biti za godinu, dvije, pet. Trudite se živjeti život bukvalno dan za danom, a šta će donijeti sutra, to niko od nas ne zna”, zaključuje ova mlada djevojka.
Na samom kraju razgovora za naš portal, skrenula je pažnju svima onima koji odluče odabrati seosku sredinu da se tu puno računa vodi o tome s kim se družiš i piješ kavu. A njzezen savjet svima, a pogotovo mladima je:
”Nemojte obraćati pažnju na ljude koji se bave vašim životom umjesto svojim i one koji vas pokušavaju skrenuti s vašega puta i udaljiti od vašega cilja. Nasmiješite se i nastavite koračati, jer samo je jedan život i on je samo vaš, jedinstven i neponovljiv”.
Buka
“Osjećala sam da zapinjem i da mi sistem života u tom trenutku u gradu nije odgovarao. Poželjela sam, kao prvo, da negdje odem i dobro se odmorim, međutim, taj odmor se malo produžio, u potpunoj divljini mi je zaista prijalo, a prija mi i sada”, priča Valentina za Buku i dodaje što je to presudilo da njezin odmor potraje već pune dvije godine:
“Od kolege na fakultetu sam saznala da je nekoliko dana brao bobice smreke, odnosno kleke, po dobroj otkupnoj cijeni od oko 2 KM po kilogramu. Odmah sam se spakirala, sjela na autobus i otišla u selo. Zajedno s majkom sam par narednih dana svakodnevno išla i po nekoliko kilometara u planinu i brala bobice smreke. Dolazili su otkupljivači, koji su odmah nakon što izvažu davali novce. Nakon višemjesečnog čekanja plaće u Banja Luci, doživim da meni neko plaća odmah, što je bilo nešto nevjerojatno, bajka rekla bih. I dopalo mi se”. Toliko joj se svidjelo da je odlučila da se na više 1.200 metara nadmorske visine, na njivi koja nije obrađivana više od 30 godina, posveti uzgoju zdravih domaćih proizvoda.
Novi početak u divljini
Na samom početku nije bilo lako ni prespavati u divljini, gdje je većina kuća i imovine porušena i napuštena u proteklom ratu i gdje se prije može sresti medvjed ili vuk, nego čovjek. Ali, nakon nekoliko noći ispunjenih strahom, ohrabrila se ili, jednostavno, navikla.
“U selu koje u toku nesretnih ratnih dešavanja dosta stradalo i srušeno, malo je povratnika i tužno izgleda, minska polja su u blizini, ali čovjek se srodi i navikne živjeti. Prosto zaboravi da je to tako strašno. Posljednja dva mjeseca sam provela potpuno sama, a osam dana sam bila potpuno odsječena od svijeta, jer je snijeg zatrpao cijelo selo i prilazne puteve. Bilo je jako hladno, čak 30 stupnjeva ispod nule, voda u bunaru je bila zaleđena, ali to toliko osnaži čovjeka, vrati mu samopouzdanje, prosto shvatiš da se možeš odlično snaći u različitim životnim situacijama”, kaže nam Valentina, koja je vrativši se na djedovinu počela raditi i poslove o kojima prethodno ništa nije znala, naročito one „teške, muške“: pilanje drva, zidanje, postavljanje prozora…
"Muški" poslovi su svakodnevnica
“Sve poslove, i one koji se kod nas zovu muški, u jednoj takvoj sredini morate naučiti raditi. Dogodilo mi se, primjera radi, da zidam dimnjak, apsolutno ne znam kako će to ispasti na kraju, a kada sve završim i pogledam, ne mogu vjerovati da sam ja to sama uradila. Prosto ne možeš povjerovati odakle ti snaga i znanje za neke stvari i onda te ispuni takav ponos da je to teško za opisati”, naglašava naša sugovornica.
Dodaje i da se na selu mnogo radi, naravno, tko želi raditi i nešto ostvariti. Još jedna pozitivna stvar života u osami jeste to što ne viđate poštara i samim tim ne plaćate račune.
“Mobilni mi je na dopunu, struju sve do prosinca nisam imala, voda mi je u bunaru, tako da je za promjenu jako lijepo ne vidjeti poštara. Iako sam nabavila televizijski prijemnik, još uvijek ga nisam osposobila za rad, čak i radio rijetko slušam, nekako mi više prija da u slobodno vrijeme slikam ili nešto čitam. U ovoj divljini se izoštre čula, pa zvukovi tv-prijemnika ili radija nekako čovjeku ne pašu”, kaže nam Valetina.
Nekadašnja dedina stolarska radionica, danas je Valentinin kutak
Priča s vrtom krenula je sasvim spontano. Dok je s obitelji živjela u Banja Luci, obrađivali su malu parcelu za svoje potrebe, ali kako je odlučila početi život na selu, zasadila je više proizvoda.
“Priča o bašti uopće nije krenula s idejom da razvijem neki posao. Moj prvi i osnovni cilj je bio da imam zdravu hranu za svoju porodicu i sebe. Kada sam živjela u Banja Luci i išla kupiti povrće, znam da sam bila spremna platiti ga i po većoj cijeni samo da sam mogla biti sigurna da je u pitanju zdrav domaći proizvod. Moja logika je jednostavna - ako hrana koju unosimo u naš organizam nije zdrava, prirodna, ne možemo ni mi biti zdravi kroz neki duži period. Nakon prve berbe, ljudi su čuli za moje proizvode, zainteresirali se i počeli javljati. Tada sam shvatila da bi bilo dobro da nastavim tim putem, jer gore svakako moram imati neki posao i prihode i tako je krenula priča o mojoj bašti”, priča naša sagovornica.
Zdravi kutak na kupreškoj visoravni
Mrkva, kupus, cvekla, krompir, rotkvice, luk, pasulj, zelena salata… samo su dio ovog zdravog kutka na kupreškoj visoravni. Hranu kupuju uglavnom ljudi koji imaju malu djecu ili problema sa zdravljem, ali i svi oni koji žele konzumirati proizvode koji nisu tretirani pesticidima.
Ovih dana Valentina kreće i s registracijom obiteljskog gospodarstva, a prikuplja i svu potrebnu dokumentaciju koja će biti potvrda da je riječ o organskim ili, kako ona više voli reći, domaćim proizvodima. Za sada je već nekoliko banjalučkih trgovina izrazilo želju prodavati njezine proizvode. Također, planira omogućiti svim zainteresiranima da dođu posjetiti je i vidjeti što radi, posebno u vrijeme berbe ili sjetve.
Mrkva od kilogram
“Par puta sam imala problem s plodovima “kako mrkva da je tolika, kako je kupus toliki, to je nemoguće”. Uporno su nam pričali tu priču da domaći proizvodi, ako se ne koriste pesticidi, trebaju biti zakržaljali i maleni i da je samo tako dobro i zdravo. Ali nije tako i moji proizvodi su dokaz. Naravno da ta mrkva negdje drugo ne može imati toliki plod. Ali ovdje na Kupresu joj odgovara zemlja i klima i može dostići tu veličinu, ali zato paradajz, primjera radi, ovdje ne može biti ni približan onom u Hercegovini. Čak nisam stavljala ni organsko đubrivo, samo malo rastopljenog ovčijeg stajnjaka”, naglašava Valentina.
Otkriva nam i da je silno ljuti kada netko kaže da je naša država besperspektivna, da u njoj ništa ne valja. Smatra da to nije točno i da je ovo jedna od bogatijih zemalja u Europi, ako ne i u svijetu.
“Mi živimo u državi koja je prebogata! Imamo fantastične šumske resurse, vodne resurse, fantastičnu mogućnost za razvoj stočarstva i poljoprivrede, imamo kvalitetnu plodnu zemlju, imamo sve što bi jednom čovjeku moglo da čini život kvalitetnim i dobrim. Međutim, konstantna priča da živimo u lošoj državi stvara utisak da je ova država dno dna, gdje apsolutno ništa ne može funkcionirati. Ne, mi imamo fantastičnu državu, ali imamo loš upravljački aparat koji bi vodio državu onako kako bi trebalo, razvijao je u svakom pogledu. Uzet ću samo moj primjer, počeli smo obrađivati njive koje su oko 30 godina ležale neiskorištene, neko bi za njih rekao “ma to je ništa, zaraslo i neupotrebljivo”, a zemlja je zapravo samo odmorila. To je taj različit pogled na stvari u našoj zemlji, od te livade i njive koju bi netko nazvao otpadom, mi smo dobili jednu oranicu koja nam je dala fantastične plodove. Mrkvu od kilogram, bez upotrebe ikakvih pesticida, bez ikakvih kemijskih dodataka koji bi ubrzali njen rast, samo je posađena u tu odmornu kvalitetnu našu zemlju, u našoj državi i ima odličan ukus, rasla je zdravo i onako kako su je sadili naši preci”, kaže Valentina.
Vraćanje prirodi
Također, ističe i da bi država trebala sagledati stvari onakve kakve zaista jesu, bez ikakvih uljepšavanja i okrenuti se običnom čovjeku. Vjeruje da bi se tada mnogo mladih okrenuli prirodi i selu koje nudi puno mogućnosti.
Valentina je upravo život koji je ispunjava pronašla na selu. Hoće li ostati zauvijek ne zna, jer odabrala je živjeti dan za danom.
“Meni dan ujutro počinje s osmijehom, sedam je sati, ptice cvrkuću, ne gledam na sat, jer gore mi vrijeme ne znači ništa. Znači mi izlazak i zalazak sunca, oblak, te da li će biti kiše ili neće. Znači, to su neki orijentiri koji meni određuju dan. Jedan mnogo drukčiji i jednostavniji život od onoga koji sam vodila u i koji puno više prija čovjeku. Šta će biti kroz godinu ili više ne znam i ne želim znati. Kao što sam napravila preokret da odem na kupreške visoravni, tako mi se isto može dogoditi da odem na neko drugo mjesto i poručila bih uvijek ljudima - nemojte puno razmišljati o budućnosti u smislu šta će biti za godinu, dvije, pet. Trudite se živjeti život bukvalno dan za danom, a šta će donijeti sutra, to niko od nas ne zna”, zaključuje ova mlada djevojka.
Na samom kraju razgovora za naš portal, skrenula je pažnju svima onima koji odluče odabrati seosku sredinu da se tu puno računa vodi o tome s kim se družiš i piješ kavu. A njzezen savjet svima, a pogotovo mladima je:
”Nemojte obraćati pažnju na ljude koji se bave vašim životom umjesto svojim i one koji vas pokušavaju skrenuti s vašega puta i udaljiti od vašega cilja. Nasmiješite se i nastavite koračati, jer samo je jedan život i on je samo vaš, jedinstven i neponovljiv”.
Buka
