„Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom...“ Dobri Pastir ne sjedi na nekom uzvišenom prijestolju daleko od nas. On je tu, pokraj nas, u svima umornima i opterećenima, u svima koji žeđaju za objavom njegove ljubavi. On za svoje ovce visi na križu, izdan i napušten od svojih, prepušten tjeskobi, patnji i smrti. Jednom na Golgoti On je sa svoga križa svojim raširenim rukama obuhvatio sve zlo što ga je čovjek počinio, svu zlu kob koja se na čovjeka okomila, svu patnju, tamu, beznađe kojima je pritisnuta jadna ljudska sudbina – sve je to On privinuo k svom otvorenom srcu, da izliječi, otkupi, preobrazi. Na Golgoti, na kojoj visi danas, njegove raširene ruke ponovno žele obuhvatiti i naš prostor, i naše vrijeme, i naš svijet, ali preko nas, odnosno, preko onih koji su spremni velikodušno mu ponuditi svoj život, svoju sudbinu i svoje snage.
„Ovce moje slušaju glas moj...“ Glas Dobrog Pastira i danas odzvanja svijetom, i danas on poziva velikodušne duše da ga slijede. To su duše koje zanosi istina o čistoj ljubavi, ljubavi bez računice bez uvjeta. Takva bića su, na žalost, danas rijetka u svijetu, a potrebna su kao nikad do sada. Osvježavaju već svojom pojavom, obogaćuju svojim poslanjem. Već pojava jedne istinski skromne i ponizne Bogu posvećene osobe, čak i kada je pritisnuta teškim, a danas vrlo aktualnim, teretom krize identiteta, u ljudima još uvijek budi uspomene na dobra, stara, časna vremena. A kada krene na izvršenje svoga poslanja, u ljudima nanovo oživljava možda već davno zamrla slutnja blaženog svijeta u kojemu vlada blagost, mir, dobrota, čistoća i nesebičnost. Navjestitelji Blage vijesti jesu poput korita kojim prema današnjim ljudima teče Božja ljubav. Oni su poput rijeke Jordana koja Genezaretskom jezeru donosi uvijek novu bistru vodu te omogućava da u njemu i oko njega neprestano vrvi radosni život.
„Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom...“ U sliku Pastira uključen je sav jad čovječanstva, sva nerješivost raznih kriza, sva tjeskoba, sva krivnja, sva ostavljenost i osamljenost, sva materijalna i duhovna bijeda svih vremena i prostora, i našeg vremena i prostora. Sve se to utapa, sve nestaje, sve prestaje u zagrljaju s Onim koji je za nas bio raspet i proboden, sve se to preobražava i nezadrživo putuje prema uskrsnom jutru – upravo po poslanju onih koji su spremni objavljivati svijetu Radosnu vijest o njegovoj ljubavi.
rv
