Na današnji dan 1991. godine u borbama za Kruševo u zadarskom zaleđu stradao je Nikola Džalto, prvi poginuli pripadnik 4. gardijske brigade ZNG. Ovaj mladić porijeklom iz Rame u obranu Hrvatske uključio se još u studenom 1990. kroz posebne jedinice MUP-a.
Sudjelovao je u prvim sukobima sa srpskim pobunjenicima u Pakracu i Plitvicama, a 4. gardijskoj priključuje se odmah po njezinu osnivanju. S njom u srpnju 1991. odlazi u Kruševo koje se nalazilo na prvoj crti, u vrlo neugodnom položaju. Na današnji dan Džalto i njegovi suborci krenuli su u akciju kojoj je cilj bio osloboditi brdo Kosmač s kojega je Kruševo bilo svakodnevno granatirano. Prišavši im s leđa izazvali su paniku u srpskim redovima koji su se nakon kraćeg sukoba povukli s vrha brda.
Ubrzo nakon toga dolazi do Nikoline pogibije koje se za Slobodnu Dalmaciju prisjetio njegov suborac Ante Čokolić: „U tom trenutku začulo se jaukanje i zapomaganje iz jedne škrape, dolje je na jedno metar i po u škripu ležao pogođeni četnik.
Gledao sam kako Nikola prilazi, bio je dva koraka ispred mene, Ćužić desetak metara dalje, prilazio mu je spuštene puške, bez agresivne namjere, očito je da mu je namjeravao pomoći. Četnik je ležao na leđima, a na prsima je držao puškomitraljez PM-72. Kad se Nikola nagnuo nad škrapu, četnik mu je pucao u vrat, jednim metkom ga je pokosio. Nikola pada, a ja oprezno prilazim škripu i gledamo se oči u oči, pokušao je opet podignuti pušku, ali mu je klonula na prsi i izdahnuo je.“
Slobodna Dalmacija je donijela 2016. godine priču o Nikoli Džalti koju prenosimo.
Ovo je priča nikad dovršena. Ovo je priča o prvim danima Domovinskog rata. Priča o Četvrtoj gardijskoj brigadi, koja baš danas obilježava dvedeset i pet godina stvaranja, ne zaboravljajući 194 poginula i pet nestalih svojih pripadnika. I priča o prvom poginulom gardistu Četvrte, tijekom akcije u Kruševu, dvadesetšestogodišnjem Nikoli Džalti. A ova pogibija utoliko je više tragična što Nikola nije ustrijeljen jer je strijeljao, nego jer je pokušao pomoći ranjenom neprijatelju.
U splitskoj Udruzi veterana Četvrte našli smo se s dva svjedoka Džaltina ratnog puta i neposrednim svjedocima pogibije o kojoj su se kasnije plele različite priče i verzije. No, bilo je ovako. Dva "četvrtaša" i još uvijek djelatna hrvatska vojnika, časnički namjesnik Tomislav Ćužić (51), pripadnik Vojne policije, i bojnik Ante Čokolić (44) iz Gardijske motorizirane brigade HV-a, svjedočili su nam o prvim danima brigade, Džaltinom kratkom, ali dojmljivom ratnom putu i onom danu kad je pao u obrani Kruševa.
Stigao iz Ustirame
- Džaltu i mene vezao je pozitivan odgovor na poziv predsjednika Franje Tuđmana o formiranju redarstvenih snaga, našli smo se 21. studenoga 1990. u posebnoj jedinici MUP-a, bilo nas je 330 mladića u dobi od 19 do 25 godina. Prošli smo šest mjeseci obuke u Kumrovcu, ali smo za to vrijeme obavljali i različite zadaće: osiguranje Sabora i Hrvatske radiotelevizije, čuvali smo generala Špegelja na Tuškancu, a onda smo išli i u prve akcije, Pakrac i Plitvice krajem trećeg mjeseca 1991. godine.
Slijedilo je raspoređivanje i nas 130 je polovicom svibnja potpisalo za Split. A 28. svibnja na postrojavanju na stadionu u Kranjčevićevoj naš Boris Dolić je iz ruku predsjednika primio zastavu Četvrte brigade, naše prve vojne postrojbe – prisjeća se Ćužić, dodajući kako su nakon dva dana krenuli za Split, a većina momaka u ovoj skupini bila je iz srednje Bosne i Hercegovine.
Nikola Džalto bio je iz Ustirame, sela uz Ustiramski potok koji se ulijeva u Jablaničko jezero, blizu Rame.
U hotelu "Split" dočekao ih je prvi zapovjednik Četvrte Ivo Jelić i zamjenik Mirko Šundov, nakon nekoliko dana krenuli su na Resnik, gdje ih je postrojio neposredni zapovjednik Gento Međugorac. Dvadesetog srpnja 1991. idu za Vrliku, za njima polazi zapovjedništvo brigade s 1. bojnom i 3. imotskom bojnom, a zapovjednik Jelić bira trideset i šest vojnika za Kruševo, odnosno za razbijanje uporišta srpskih rezervista i lokalnih četnika iz Obrovca i okolice, koji su s brda Veliki Kosmač minobacačkom paljbom i snajperima tukli po mjestu.
Zašli su im s leđa
Uoči akcije priključuje im se i devetnaestogodišnji Ante Čokolić, koji je nekoliko tjedana ranije prebjegao iz zadarske kasarne JNA, gdje je bio na služenju vojnog roka. Kaže, čekao je da počne Dnevnik u 19.30, koji se tada gledao po zapovijedi, i u civilnoj odjeći šmugnuo u grad. Nije smio kući jer su pripadnici "službe vojne bezbednosti" tražili prebjegle ročnike, pa je krenuo u Resnik, u Četvrtu. Tako se našao i među desetoricom koji su iz sela Vrkići krenuli prema Kosmaču.
- Bilo je pet momaka iz Prve bojne i isto toliko iz Treće imotske bojne, a akciju je vodio Jozo Andrešić, nevjerojatno odvažan tip, koji je nakon te akcije teško nastradao u prometnoj nesreći. Ja prvi, ali i ostali, bili smo još dica, zamislite ovo; dok smo se vozili prema mjestu s kojeg ćemo krenuti na Komaču, primijetio sam da oko nas nešto zuji. Sve se okrećem, ali ništa, mislio sam da su neki kukci, neki vrag. Kad, to su nas gađali iz snajpera, ali s velike udaljenosti! A ja mislio bube!
Kad bi nas gađali iz minobacača, mi bismo zalijegali kad bismo čuli opaljenje i zvižduk granate, ali tek poslije smo naučili da se zvuk granate čuje kad je daleko. Onda kad je ne čuješ tada si u opasnosti...
Uglavnom, plan je bio da zaobiđemo Kosmač i četnicima priđemo s leđa, a za to vrijeme su ih na sebe "vukli" Marinko Knezović Jubilarni i još jedan gardist snajperskom paljbom na njihove položaje – priča Čokolić i nastavlja:
- Nakon skoro pet sati opreznog prikradanja zaobišli smo četnike i prišli iza leđa vrhu na kojem su bili, na nekih stotinjak metara. Bilo je oko pet popodne, velika ljetna vrućina. Između vrha i nas bila je čistina, raširili smo se, rasporedili i u jednom trenutku Andrešić je povikao: "Juriš!" I prvi se zaletio prema njima, mi svi za njim.
Svi su pobjegli
Tromblone, koji su nama tada bili vrijedni kao avioni, ispaljivao je jedan Imoćanin, duge ricaste kose, zaboravio sam mu ime nažalost, on nas je pokrivao. Četnici su uzvratili paljbom, mi smo pucali po njima u trku i potisnuli ih, počeli su bježati, brzo smo zauzeli vrh, nitko od naših nije nastradao – kaže Čokolić i dolazi do trenutka Džaltine pogibije:
- Bio sam uz njega i rekao mi je niti pola minuta ranije: "Mali, čuvaj se: ako naiđeš na ranjenog četnika, budi posebno oprezan!"
U tom trenutku začulo se jaukanje i zapomaganje iz jedne škrape, dolje je na jedno metar i po u škripu ležao pogođeni četnik. Gledao sam kako Nikola prilazi, bio je dva koraka ispred mene, Ćužić desetak metara dalje, prilazio mu je spuštene puške, bez agresivne namjere, očito je da mu je namjeravao pomoći.
Četnik je ležao na leđima, a na prsima je držao puškomitraljez PM-72.
Kad se Nikola nagnuo nad škrapu, četnik mu je pucao u vrat, jednim metkom ga je pokosio. Nikola pada, a ja oprezno prilazim škripu i gledamo se oči u oči, pokušao je opet podignuti pušku, ali mu je klonula na prsi i izdahnuo je.
Vjerujte, u tom trenutku ni ja ni ostali momci nismo ni bili svjesni da smo izgubili Nikolu, prijatelja i suborca, i to na ovakav način. Bol je došla tek kasnije, nakon dan, dva došlo nam je do glave što se zbilo – svjedoči Čokolić.
Oslonac mlađima
Poslije je s Četvrtom prošao kroz sve ratne akcije, a Oluju završio s tek 23 godine života. Prošao je bitke i bitke neozlijeđen, na čemu je zahvalan Božjoj pomoći i zavjetu Gospi Sinjskoj. Žao mu je što je mnoga imena suboraca, posebno iz ove prve akcije 1. i 3. bojne zaboravio, ali se sjeća lica garantirano, opisuje nam ih i nekoliko puta napominje da ih pozdravimo barem ovim putem.
A Ćužić dodaje:
- I način na koji je poginuo Nikola pokazuje kolika je ljudina bio, nekoliko godina stariji od nas, bio nam je oslonac, ulijevao nam je povjerenje, pružao nam zaštitu i savjetovao nas. Nažalost, svoj savjet da se čuvamo i ne vjerujemo četniku sam nije poslušao – kaže Džaltin suborac.
Sudjelovao je u prvim sukobima sa srpskim pobunjenicima u Pakracu i Plitvicama, a 4. gardijskoj priključuje se odmah po njezinu osnivanju. S njom u srpnju 1991. odlazi u Kruševo koje se nalazilo na prvoj crti, u vrlo neugodnom položaju. Na današnji dan Džalto i njegovi suborci krenuli su u akciju kojoj je cilj bio osloboditi brdo Kosmač s kojega je Kruševo bilo svakodnevno granatirano. Prišavši im s leđa izazvali su paniku u srpskim redovima koji su se nakon kraćeg sukoba povukli s vrha brda.
Ubrzo nakon toga dolazi do Nikoline pogibije koje se za Slobodnu Dalmaciju prisjetio njegov suborac Ante Čokolić: „U tom trenutku začulo se jaukanje i zapomaganje iz jedne škrape, dolje je na jedno metar i po u škripu ležao pogođeni četnik.
Gledao sam kako Nikola prilazi, bio je dva koraka ispred mene, Ćužić desetak metara dalje, prilazio mu je spuštene puške, bez agresivne namjere, očito je da mu je namjeravao pomoći. Četnik je ležao na leđima, a na prsima je držao puškomitraljez PM-72. Kad se Nikola nagnuo nad škrapu, četnik mu je pucao u vrat, jednim metkom ga je pokosio. Nikola pada, a ja oprezno prilazim škripu i gledamo se oči u oči, pokušao je opet podignuti pušku, ali mu je klonula na prsi i izdahnuo je.“
Slobodna Dalmacija je donijela 2016. godine priču o Nikoli Džalti koju prenosimo.
Ovo je priča nikad dovršena. Ovo je priča o prvim danima Domovinskog rata. Priča o Četvrtoj gardijskoj brigadi, koja baš danas obilježava dvedeset i pet godina stvaranja, ne zaboravljajući 194 poginula i pet nestalih svojih pripadnika. I priča o prvom poginulom gardistu Četvrte, tijekom akcije u Kruševu, dvadesetšestogodišnjem Nikoli Džalti. A ova pogibija utoliko je više tragična što Nikola nije ustrijeljen jer je strijeljao, nego jer je pokušao pomoći ranjenom neprijatelju.
U splitskoj Udruzi veterana Četvrte našli smo se s dva svjedoka Džaltina ratnog puta i neposrednim svjedocima pogibije o kojoj su se kasnije plele različite priče i verzije. No, bilo je ovako. Dva "četvrtaša" i još uvijek djelatna hrvatska vojnika, časnički namjesnik Tomislav Ćužić (51), pripadnik Vojne policije, i bojnik Ante Čokolić (44) iz Gardijske motorizirane brigade HV-a, svjedočili su nam o prvim danima brigade, Džaltinom kratkom, ali dojmljivom ratnom putu i onom danu kad je pao u obrani Kruševa.
Stigao iz Ustirame
- Džaltu i mene vezao je pozitivan odgovor na poziv predsjednika Franje Tuđmana o formiranju redarstvenih snaga, našli smo se 21. studenoga 1990. u posebnoj jedinici MUP-a, bilo nas je 330 mladića u dobi od 19 do 25 godina. Prošli smo šest mjeseci obuke u Kumrovcu, ali smo za to vrijeme obavljali i različite zadaće: osiguranje Sabora i Hrvatske radiotelevizije, čuvali smo generala Špegelja na Tuškancu, a onda smo išli i u prve akcije, Pakrac i Plitvice krajem trećeg mjeseca 1991. godine.
Slijedilo je raspoređivanje i nas 130 je polovicom svibnja potpisalo za Split. A 28. svibnja na postrojavanju na stadionu u Kranjčevićevoj naš Boris Dolić je iz ruku predsjednika primio zastavu Četvrte brigade, naše prve vojne postrojbe – prisjeća se Ćužić, dodajući kako su nakon dva dana krenuli za Split, a većina momaka u ovoj skupini bila je iz srednje Bosne i Hercegovine.
Nikola Džalto bio je iz Ustirame, sela uz Ustiramski potok koji se ulijeva u Jablaničko jezero, blizu Rame.
U hotelu "Split" dočekao ih je prvi zapovjednik Četvrte Ivo Jelić i zamjenik Mirko Šundov, nakon nekoliko dana krenuli su na Resnik, gdje ih je postrojio neposredni zapovjednik Gento Međugorac. Dvadesetog srpnja 1991. idu za Vrliku, za njima polazi zapovjedništvo brigade s 1. bojnom i 3. imotskom bojnom, a zapovjednik Jelić bira trideset i šest vojnika za Kruševo, odnosno za razbijanje uporišta srpskih rezervista i lokalnih četnika iz Obrovca i okolice, koji su s brda Veliki Kosmač minobacačkom paljbom i snajperima tukli po mjestu.
Zašli su im s leđa
Uoči akcije priključuje im se i devetnaestogodišnji Ante Čokolić, koji je nekoliko tjedana ranije prebjegao iz zadarske kasarne JNA, gdje je bio na služenju vojnog roka. Kaže, čekao je da počne Dnevnik u 19.30, koji se tada gledao po zapovijedi, i u civilnoj odjeći šmugnuo u grad. Nije smio kući jer su pripadnici "službe vojne bezbednosti" tražili prebjegle ročnike, pa je krenuo u Resnik, u Četvrtu. Tako se našao i među desetoricom koji su iz sela Vrkići krenuli prema Kosmaču.
- Bilo je pet momaka iz Prve bojne i isto toliko iz Treće imotske bojne, a akciju je vodio Jozo Andrešić, nevjerojatno odvažan tip, koji je nakon te akcije teško nastradao u prometnoj nesreći. Ja prvi, ali i ostali, bili smo još dica, zamislite ovo; dok smo se vozili prema mjestu s kojeg ćemo krenuti na Komaču, primijetio sam da oko nas nešto zuji. Sve se okrećem, ali ništa, mislio sam da su neki kukci, neki vrag. Kad, to su nas gađali iz snajpera, ali s velike udaljenosti! A ja mislio bube!
Kad bi nas gađali iz minobacača, mi bismo zalijegali kad bismo čuli opaljenje i zvižduk granate, ali tek poslije smo naučili da se zvuk granate čuje kad je daleko. Onda kad je ne čuješ tada si u opasnosti...
Uglavnom, plan je bio da zaobiđemo Kosmač i četnicima priđemo s leđa, a za to vrijeme su ih na sebe "vukli" Marinko Knezović Jubilarni i još jedan gardist snajperskom paljbom na njihove položaje – priča Čokolić i nastavlja:
- Nakon skoro pet sati opreznog prikradanja zaobišli smo četnike i prišli iza leđa vrhu na kojem su bili, na nekih stotinjak metara. Bilo je oko pet popodne, velika ljetna vrućina. Između vrha i nas bila je čistina, raširili smo se, rasporedili i u jednom trenutku Andrešić je povikao: "Juriš!" I prvi se zaletio prema njima, mi svi za njim.
Svi su pobjegli
Tromblone, koji su nama tada bili vrijedni kao avioni, ispaljivao je jedan Imoćanin, duge ricaste kose, zaboravio sam mu ime nažalost, on nas je pokrivao. Četnici su uzvratili paljbom, mi smo pucali po njima u trku i potisnuli ih, počeli su bježati, brzo smo zauzeli vrh, nitko od naših nije nastradao – kaže Čokolić i dolazi do trenutka Džaltine pogibije:
- Bio sam uz njega i rekao mi je niti pola minuta ranije: "Mali, čuvaj se: ako naiđeš na ranjenog četnika, budi posebno oprezan!"
U tom trenutku začulo se jaukanje i zapomaganje iz jedne škrape, dolje je na jedno metar i po u škripu ležao pogođeni četnik. Gledao sam kako Nikola prilazi, bio je dva koraka ispred mene, Ćužić desetak metara dalje, prilazio mu je spuštene puške, bez agresivne namjere, očito je da mu je namjeravao pomoći.
Četnik je ležao na leđima, a na prsima je držao puškomitraljez PM-72.
Kad se Nikola nagnuo nad škrapu, četnik mu je pucao u vrat, jednim metkom ga je pokosio. Nikola pada, a ja oprezno prilazim škripu i gledamo se oči u oči, pokušao je opet podignuti pušku, ali mu je klonula na prsi i izdahnuo je.
Vjerujte, u tom trenutku ni ja ni ostali momci nismo ni bili svjesni da smo izgubili Nikolu, prijatelja i suborca, i to na ovakav način. Bol je došla tek kasnije, nakon dan, dva došlo nam je do glave što se zbilo – svjedoči Čokolić.
Oslonac mlađima
Poslije je s Četvrtom prošao kroz sve ratne akcije, a Oluju završio s tek 23 godine života. Prošao je bitke i bitke neozlijeđen, na čemu je zahvalan Božjoj pomoći i zavjetu Gospi Sinjskoj. Žao mu je što je mnoga imena suboraca, posebno iz ove prve akcije 1. i 3. bojne zaboravio, ali se sjeća lica garantirano, opisuje nam ih i nekoliko puta napominje da ih pozdravimo barem ovim putem.
A Ćužić dodaje:
- I način na koji je poginuo Nikola pokazuje kolika je ljudina bio, nekoliko godina stariji od nas, bio nam je oslonac, ulijevao nam je povjerenje, pružao nam zaštitu i savjetovao nas. Nažalost, svoj savjet da se čuvamo i ne vjerujemo četniku sam nije poslušao – kaže Džaltin suborac.
