Još jedan 16. prosinca… Prošlo je 29 godina a kao da je juče bilo, dan koji Šuičani pamte, dan koji branitelji pamte, dan koji nas podsjeti kako je teško biti čovjek, kako je teško gubiti…
Izgubili smo toga dana svoju sestru, prijateljicu, izgubili smo jednu mladu ženu punu života, izgubili smo svoju Šuičanku svoju LjILjU ZRNO.
Dan koji nas podsjeti kako je čovjek čovjeku vuk, kakvo je veliko zlo rat, kako okrutno i besćutno može biti ljudsko biće.
To je dan kada osjećamo i veliku zahvalnost za hrabrost, za ljubav i žrtvu, zahvalnost što smo Te poznavali, što smo te imali, što si bila dio nas… HVALA TI.
Toga tužnog 16. prosinca, tutnjali su topovi, a planinama su odjekivali bolni krici stotinu srdaca, dok je u naručju branitelja ležalo mlado djevojačko tijelo otrgnuto od života. Prestalo je kucati jedno veliko srce. Pustila je snježna Vran planina glas preko Duvanjskog polja do rodnog Galečića, kako snježne pahulje ljube mrtvo nježno lice. Zaustavile su je zvijeri jer, kako drugačije nazvati one koji su pucali na djevojku koja je u rukama nosila infuzije. Koje li su samo to kukavice, pucati mučki u nekoga tko spašava živote. Među krošnjama grana na Oklajnici iz poljskog cvijeća iznikao je križ. Na njemu iste one dvije infuzije, koje su držale nježne tople ruke. Cvijeće nikad uvenuti ne može, jer za svakog onoga tko je prošao strahote rata, taj križ je vječni zavjet djevojci koja je ljubila druge kao samu sebe. Taj 16. prosinac 1993. jedan je od najtežih i najtragičnijih dana brigade Kralj Tomislav. Taj dan zajedno s Ljiljom Zrno poginuli su Ivan Radoš iz Omolja i Ivan Petrović – Džaja iz Studenih Vrila. Neka im je laka hrvatska zemlja koju su toliko voljeli i za koju su život dali! Počivali u miru Božjem.
Šujica – Šuica/tc
Izgubili smo toga dana svoju sestru, prijateljicu, izgubili smo jednu mladu ženu punu života, izgubili smo svoju Šuičanku svoju LjILjU ZRNO.
Dan koji nas podsjeti kako je čovjek čovjeku vuk, kakvo je veliko zlo rat, kako okrutno i besćutno može biti ljudsko biće.
To je dan kada osjećamo i veliku zahvalnost za hrabrost, za ljubav i žrtvu, zahvalnost što smo Te poznavali, što smo te imali, što si bila dio nas… HVALA TI.
Toga tužnog 16. prosinca, tutnjali su topovi, a planinama su odjekivali bolni krici stotinu srdaca, dok je u naručju branitelja ležalo mlado djevojačko tijelo otrgnuto od života. Prestalo je kucati jedno veliko srce. Pustila je snježna Vran planina glas preko Duvanjskog polja do rodnog Galečića, kako snježne pahulje ljube mrtvo nježno lice. Zaustavile su je zvijeri jer, kako drugačije nazvati one koji su pucali na djevojku koja je u rukama nosila infuzije. Koje li su samo to kukavice, pucati mučki u nekoga tko spašava živote. Među krošnjama grana na Oklajnici iz poljskog cvijeća iznikao je križ. Na njemu iste one dvije infuzije, koje su držale nježne tople ruke. Cvijeće nikad uvenuti ne može, jer za svakog onoga tko je prošao strahote rata, taj križ je vječni zavjet djevojci koja je ljubila druge kao samu sebe. Taj 16. prosinac 1993. jedan je od najtežih i najtragičnijih dana brigade Kralj Tomislav. Taj dan zajedno s Ljiljom Zrno poginuli su Ivan Radoš iz Omolja i Ivan Petrović – Džaja iz Studenih Vrila. Neka im je laka hrvatska zemlja koju su toliko voljeli i za koju su život dali! Počivali u miru Božjem.
Šujica – Šuica/tc
