Ivica Olić neće putovati u Poljsku. Ruptura mišića izbacila ga je iz sastava hrvatske reprezentacije za predstojeći Euro. Ta je vijest, sudeći prema reakcijama, šokirala izbornika Slavena Bilića, stručni stožer i reprezentativce. U posljednja dva dana proliveni su galoni suza za napadačem Bayerna. No, kad patetično naricanje izvedemo na čistac i hladno proanaliziramo situaciju, ostat će samo činjenica kako Olić ionako nije bio u prvom planu. Bilić je već odavno donio odluku kako će mu prva dva napadača biti Nikica Jelavić i Mario Mandžukić, dok će prva zamjena biti Eduardo da Silva. Ako bi Jelavić i Mandžukić svoj posao odradili onako kako izbornik to od njih očekuje, Eduardo i posebice Olić dobili bi tek „mrvice“.
Postavljamo retoričko pitanje - zbog čega onda izbornik lije „krokodilske suze“? Zašto će mu toliko nedostajati igrač u kojeg ionako nije imao preveliko povjerenje? Da doista misli kako je nezamjenjiv, kako sad kaže, ne bi mu bio tek četvrta solucija u napadu, zar ne? Analizirajući partije koje je hrvatska reprezentacija pružila u posljednje četiri godine s viđenijim protivnicima, čini nam se da je svejedno tko će igrati u vršku napada. Hrvatska je s izravnim suparnicima za plasman na posljednje Svjetsko prvenstvo i Euro odigrala tek jednu partiju na najvišoj razini – protiv Turske u Istanbulu, u prvoj utakmici doigravanja za Euro. Sve ostalo bilo je katastrofalno, loše ili tek prosječno. Dvaput je potpuno krahirala u okršajima s Engleskom, nije bilo puno bolje niti protiv Grčke, dok je s Ukrajinom odigrala tek prosječno.
Nema potreba podsjećati na igru i rezultat protiv Švedske i Norveške u posljednje dvije od tri prijateljske utakmice. Hvaliti se pobjedom nadom Estonijom mislimo da nije baš najpametnije. Kvragu, ako ne može pobijediti Estoniju, što ćemo onda uopće na Euru? Jedina konstanta u posljednje četiri godine jest ta da nema konstante u igri Bilićevih pulena. Prevedeno, Hrvatska već duže vrijeme nema neku posebnu igru, sve je više-manje svedeno na trenutačnu inspiraciju. U okršajima s jačim suparnicima Hrvatska previše ovisi o sreći, a kad se uzdate u sreću gotovo je pa svejedno igra li Olić, Jelavić, Eduardo ili Kalinić. Papagajsko ponavljanje „frazetine“ da možemo svakog pobijediti i od svakog izgubiti samo potvrđuje ovu tezu.
Međutim, postoji i dobra vijest u cijeloj priči. Trenutačno u Europi postoje, možda, samo tri reprezentacije koje su u stanju faktor sreće svesti na najmanju moguću mjeru. Ciljamo na Španjolsku, Njemačku i Nizozemsku. Njihovi rezultati i igre u kvalifikacijama i na posljednjim velikim turnirima govore sami za sebe. Svi ostali, neki malo manje, a neki više, moraju zapaliti svijeće i nadati se da će Svevišnji uslišiti baš njihovu molitvu. Nogomet je nepredvidljiva igra u kojoj bolji ne mora uvijek pobijediti. Uvijek je moguće da se ponovi neki „novi Chelsea“. Ako je nešto zapisano, onda će tako i biti. Imate li dovoljno sreće, sve je moguće, pa i to da vam izraste novi… Znate na što mislimo.
U ovoj „nepisanoj istini“ svoju šansu može tražiti i Hrvatska, ali i Republika Irska. To je ohrabrujuća, ali i deprimirajuća činjenica. Kako se uzme. Hrvatska, realno, ima kvalitetnije igrače od Irske, ali ne toliko da bi bila apsolutni favorit. A kad tome dodate da Hrvatska u posljednjem razdoblju niti igrom nije nešto posebno bolja od Irske, jasno je koliko je teška prognoza ishoda te utakmice. Voljeli bismo da griješimo, ali čini nam se da je sve u rukama Fortune. S Olićem i bez njega. (gol.dnevnik.hr)
