Dekadencija hrvatskog duha u zadnjih desetak godina je u velikom porastu, a ona je iznjedrila i razne druge dekadencije s kojima se kao narod i državljani Hrvatske svakodnevno susrećemo. Kao narod imamo negativan prirodni prirast i neki ozbiljniji demografi predviđaju da će nas 2050. godine biti negdje oko 3,5 milijuna. Nestajemo fizički, a nestaje i naše gospodarstvo koje bi bilo glavni motor svakog napredaka i razvoja.
Stožerne vrijednosti hrvatskog društva su također poljuljane, dijelom uništene i pokušava ih se preko nekih ozbiljnih sredstava priopćavanja omalovažiti i poniziti kao zastarjele i nazadne. Zanimljivo da prvi glas u tome imaju oni koji godinama već obećavaju napredak za koji vidimo da je sve više iluzija i mantra kojom se koriste u predizbornim kampanjama.
Uzmemo li samo hrvatsku kulturu, koja je ogledalo duše i umjetničkog stvaralaštva jednog naroda, vidimo da je ona danas u potpunosti zanemarena. Ovakav odnos ne samo da radi na novom kulturnom planu i strategiji, nego on ne održava ni već postojeće naslijeđeno kulturno blago Hrvata.
Koliko li samo povijesnih građevina stoji devastirano i zaraslo u šikare diljem Lijepe Naše? Žalosna istina je i ta da osim kulturnog nasljeđa i živući umjetnici ukoliko ne odgovaraju službenoj političkoj garnituri desnice ili ljevice ostaju na marginama kulturnog života. Kultura koja je u službi vlasti jest već sama u sebi na jedan način osakaćena, jer u njoj nema umjetničke slobode ni kreativnosti. Ona je naručena i kao takva ne preživi kasnija vremena, jer kada vlast koja ju je naručila odlazi, s njom odlaze i oni koji su za nju djelovali.
U hrvatskom društvu gotovo da ne postoji ni kultura dijaloga koja bi mogla donijeti konkretne plodove. Umjetnost se često stavlja ne na stranu opomene, nego na stranu izrugivanja i vrijeđanja neistomišljenika. Nestaju sa scene mecene, a nastupaju umjetnički „dobrotvori“ koji plaćaju da se stvara što im i kada odgovara.
Kulturni djelatnici su uglavnom potplaćeni i ostavljeni na milost i nemilost države! Sve to i ne čudi kada vidimo broj nezaposlenih, odlazak mladih u zapadnije zemlje i strah i nesigurnost koji se tiho, ali sigurno širi među svim stanovnicima ove zemlje. Loš i začaran krug u kojem sve počinje i završava na lošem vođenju gospodarstva ne obećava skoriji oporavak društva i države u bilo kojem smislu.
Rad i opće dobro među koje spada i ono kulturno, su podcijenjeni. Onda dolazimo ponovno do poljuljanog sustava vrijednosti i tako u tim silnim lošim krugovima vrti se ovaj narod u nadi za nekim boljim vremenima. Da ne bi sve ostalo na negativnostima, sa sigurnošću možemo reći da postoje ljudi koji rade na projektima obnove hrvatskog društva, ali takvima još nije dat dovaljan prostor za rad u javnosti.
Valja se nadati da će doći vrijeme kada će se iz temelja početi mijenjati stavovi prema gospodarstvu i općem dobru, a i prema slobodi koju još nismo do kraja počeli uživati kao državljani vlastite države u kojoj na demokratski način izabiremo svoje zastupnike u parlament.
Kada i ako dođe do promjene stavova te nacionalnog konsenzusa, što su prioriteti države, možemo očekivati neke veće pomake i u kulturi. Do tada nam nažalost ostaje ne samo tapkanje u mjestu, nego i totalno nazadovanje i propadanje kulture i njenih dobara u ovoj zemlji.
Vrijeme će otkriti lica onih koji su radili na dobrobit Hrvatske kulture i njegovali vrijednosti našeg naroda, kao i one koji su zbog novca, osobnog probitka ili nečega trećeg radili suprotno. Zato, da zaključim, treba pustiti vremenu da dadne svoju zadnju riječ na ove nemile situacije u kojima smo svi sudionici na bilo kojoj ili čijoj se strani našli.
D.S./Laudato
Stožerne vrijednosti hrvatskog društva su također poljuljane, dijelom uništene i pokušava ih se preko nekih ozbiljnih sredstava priopćavanja omalovažiti i poniziti kao zastarjele i nazadne. Zanimljivo da prvi glas u tome imaju oni koji godinama već obećavaju napredak za koji vidimo da je sve više iluzija i mantra kojom se koriste u predizbornim kampanjama.
Uzmemo li samo hrvatsku kulturu, koja je ogledalo duše i umjetničkog stvaralaštva jednog naroda, vidimo da je ona danas u potpunosti zanemarena. Ovakav odnos ne samo da radi na novom kulturnom planu i strategiji, nego on ne održava ni već postojeće naslijeđeno kulturno blago Hrvata.
Koliko li samo povijesnih građevina stoji devastirano i zaraslo u šikare diljem Lijepe Naše? Žalosna istina je i ta da osim kulturnog nasljeđa i živući umjetnici ukoliko ne odgovaraju službenoj političkoj garnituri desnice ili ljevice ostaju na marginama kulturnog života. Kultura koja je u službi vlasti jest već sama u sebi na jedan način osakaćena, jer u njoj nema umjetničke slobode ni kreativnosti. Ona je naručena i kao takva ne preživi kasnija vremena, jer kada vlast koja ju je naručila odlazi, s njom odlaze i oni koji su za nju djelovali.
U hrvatskom društvu gotovo da ne postoji ni kultura dijaloga koja bi mogla donijeti konkretne plodove. Umjetnost se često stavlja ne na stranu opomene, nego na stranu izrugivanja i vrijeđanja neistomišljenika. Nestaju sa scene mecene, a nastupaju umjetnički „dobrotvori“ koji plaćaju da se stvara što im i kada odgovara.
Kulturni djelatnici su uglavnom potplaćeni i ostavljeni na milost i nemilost države! Sve to i ne čudi kada vidimo broj nezaposlenih, odlazak mladih u zapadnije zemlje i strah i nesigurnost koji se tiho, ali sigurno širi među svim stanovnicima ove zemlje. Loš i začaran krug u kojem sve počinje i završava na lošem vođenju gospodarstva ne obećava skoriji oporavak društva i države u bilo kojem smislu.
Rad i opće dobro među koje spada i ono kulturno, su podcijenjeni. Onda dolazimo ponovno do poljuljanog sustava vrijednosti i tako u tim silnim lošim krugovima vrti se ovaj narod u nadi za nekim boljim vremenima. Da ne bi sve ostalo na negativnostima, sa sigurnošću možemo reći da postoje ljudi koji rade na projektima obnove hrvatskog društva, ali takvima još nije dat dovaljan prostor za rad u javnosti.
Valja se nadati da će doći vrijeme kada će se iz temelja početi mijenjati stavovi prema gospodarstvu i općem dobru, a i prema slobodi koju još nismo do kraja počeli uživati kao državljani vlastite države u kojoj na demokratski način izabiremo svoje zastupnike u parlament.
Kada i ako dođe do promjene stavova te nacionalnog konsenzusa, što su prioriteti države, možemo očekivati neke veće pomake i u kulturi. Do tada nam nažalost ostaje ne samo tapkanje u mjestu, nego i totalno nazadovanje i propadanje kulture i njenih dobara u ovoj zemlji.
Vrijeme će otkriti lica onih koji su radili na dobrobit Hrvatske kulture i njegovali vrijednosti našeg naroda, kao i one koji su zbog novca, osobnog probitka ili nečega trećeg radili suprotno. Zato, da zaključim, treba pustiti vremenu da dadne svoju zadnju riječ na ove nemile situacije u kojima smo svi sudionici na bilo kojoj ili čijoj se strani našli.
D.S./Laudato
