Njemački mediji su se bavili time što bi Tursku moglo zadesiti po završetku vladavine Recepa Tayipa Erdogana, što je posljednji od uvjeta za članstvo u EU. Podsjetimo, europski komesar Guenther Oettinger je za “Bild“ rekao da Ankara ne može ući u partnerski odnos sa Bruxellesom s Erdoganom na vlasti.
Frankfurter allgemeine zeitung piše: ''Erdogan sada osobno imenuje rektore sveučilišta. Lov na vještice se nastavlja. Na turskim sveučilištima i visokoobrazovnim institucijama proteklih tjedana je uhićeno, otpušteno i suspendirano na tisuće znanstvenika, predavača i radnika u administraciji. Službeno obrazloženje uvijek je isto: radi se o mjerama protiv terorističke organizacije Fetulaha Gullena. Od srpnja i neuspjelog pokuša puča, Erdogan je osobno imenovao 17 novih rektora sveučilišta.''
U opširnom tekstu podsjeća se na povijest njemačko-turskih odnosa u oblasti znanosti u teškim vremenima: ''Europska unija priopćila je da će crvena linija biti prekoračena kada Turska uvede smrtnu kaznu. Ali, sultan Erdogan je s vanrednim stanjem uveo i smrtnu kaznu. Ona se također i izvršava: žrtve su sloboda izražavanja, nezavisno sudstvo i znanost. Kao odgovor na neuspjeli vojni puč, stotine znanstvenika je suspendirano, uhićeno ili je dobilo zabranu putovanja. Sveučilišta i istraživačke institucije su zatvoreni''.
''To me ostavlja bez daha, a najgore tek dolazi. Moja razmišljanja i moje pisanje umiru. Nikada nisam vjerovao da će do toga doći', napisao je jedan turski znanstvenik, prenosi Deutsche Welle.
Da nije bilo Hitlera...
''Savez znanstvenih organizacija u Njemačkoj najoštrije je osudio 'drastične intervencije u oblasti akademske slobode turskih znanstvenika i znanstvenica'. Njima se može pomoći stipendijama u okviru inicijative za pomoć ugroženim znanstvenicima pod pokroviteljstvom fondacije Humbolt. Inicijativa nosi ime Filip Schwarz, po neuropatologu iz Frankfurta koji je u ožujku 1933. bio primoran napustiti nacističku Njemačku. Schwarz je najprije u Zurichu osnovao Udruženje njemačkih istraživača u egzilu, a zatim emigrirao u Istanbul, gdje je 20 godina bio na čelu Instituta za patologiju. Inicijativa Filip Schwarza čuva sjećanje na njemačke znanstvenike koji su tijekom nacističke ere našli utočište u Turskoj. Iz toga proizlazi posebna obaveza njemačkih znanstvenika da danas pomognu svojim ugroženim kolegama u Turskoj.''
Ernst Reuter, gradonačelnik Magdeburga koga su nacisti svrgnuli i odveli u logor u Lihtenburgu, bio je među više od 600 prognanih znanstvenika, umjetnika i političara koji su utočište našli u Turskoj. Reuter je, pišući o Sveučilištu koje je 1. kolovoza 1933. osnovano u Istanbulu, umjesto dan prije toga zatvorene Osmanlijske visoke znanstvene škole, primijetio:
''Da nije bilo Hitlera, Turska ne bi imala tako visoku razinu suradnika''.
Reuter je brzo naučio turski jezik, bio angažiran u raznim ministarstvima, predavao u Ankari i napisao jedan priručnik – na turskom. Bio je uvjeren da je put Republike Turske osnovane 1923. godine u 'europsko društvo' nezaustavljiv. Bilo mu je zadovoljstvo da pomaže da se od 'Turske napravi lijepa i sretna zemlja'. Vjerovao je da će 'veliki proces transformacije' promijeniti cijeli Bliski istok.
Humanitarna gesta ili pametno iskorištena situacija
Značaj njemačke emigracije u Turskoj dugo nije bio priznat – a i kasnije je tumačen kao velika humanitarna gesta Turske. Pritom je Turska Nijemcima ponudila utočište u vlastitom interesu, jer su, da bi napredovao sa modernizacijom zemlje, režimu Ataturka stručnjaci bili neophodni.
Odvjetnik Eduard Ernst Hirsch napisao je turski Zakon o trgovini, Fritz Neumark Zakon o prihodima i porezima. Gerhard Kesler je suosnivač prvog sindikata u Turskoj. Paul Hindemit bio je na čelu konzervatorijima u Ankari. Značaj njemačkih emigranata za razvoj moderne Turske simbolizira arhitekt Bruno Taut. On je postao šef Akademije za arhitekturu u Istanbulu i 1938. je projektirao odar za pokojnog osnivača države Kemala Ataturka. Koliko god da je turska vlada velikodušno tretirala njemačke eksperte – dobili su ugovore na pet godina i time zagarantiran i stabilan prihod – za obične emigrante iz Njemačke situacija je često bila teška.
U gradovima, kao što je Istanbul, živjeli su zajedno sa Nijemcima koji su bili na strani Reicha. Na sveučilištima su židovski znanstvenici i priznati nacisti često predavali na istom fakultetu. Turska je spretno i lukavo umjela zaštititi izbjeglice i istovremeno održavati dobre odnose sa njemačkim Reichom. Mnogi emigranti su kritički gledali na surov proces modernizacije koji je Kemal Ataturk provodio u svojoj zemlji i u kojem su i oni morali pomagati. U oblasti visokog obrazovanja to je vidljivo i na sljedeći način: Osmanlijska visoka znanstvena škola zatvorena je 31. srpnja 1933, a dan kasnije su, umjesto otpuštenih, kritički nastrojenih Turaka, zaposleni njemački stručnjaci.
Erdogan ispravlja staru nepravdu
''Među mnogim svojim sunarodnjacima, Erdogan ima podršku za diktatorske mjere, zato što ih on predstavlja kao korekcije ranije nepravde. Važniji od pogleda unazad je pogled u budućnost. Njemački emigranti koji su se nakon završetka nacističke diktature vratili u zemlju, odigrali su ključnu ulogu u obnavljanju međunarodnih veza njemačke znanosti.
Turski znanstvenici koje Erdoganov režim sada maltretira, hapsi i proganja, predstavljaju modernu, sekularnu, ka Europi okrenutu Tursku, u čijem su stvaranju sudjelovali i njemački izgnanici. Ti znanstvenici će se jednog dana vratiti. Zato su oni“, piše Welt, „oličenje budućnost zemlje – poslije Erdogana.“
Frankfurter allgemeine zeitung piše: ''Erdogan sada osobno imenuje rektore sveučilišta. Lov na vještice se nastavlja. Na turskim sveučilištima i visokoobrazovnim institucijama proteklih tjedana je uhićeno, otpušteno i suspendirano na tisuće znanstvenika, predavača i radnika u administraciji. Službeno obrazloženje uvijek je isto: radi se o mjerama protiv terorističke organizacije Fetulaha Gullena. Od srpnja i neuspjelog pokuša puča, Erdogan je osobno imenovao 17 novih rektora sveučilišta.''
U opširnom tekstu podsjeća se na povijest njemačko-turskih odnosa u oblasti znanosti u teškim vremenima: ''Europska unija priopćila je da će crvena linija biti prekoračena kada Turska uvede smrtnu kaznu. Ali, sultan Erdogan je s vanrednim stanjem uveo i smrtnu kaznu. Ona se također i izvršava: žrtve su sloboda izražavanja, nezavisno sudstvo i znanost. Kao odgovor na neuspjeli vojni puč, stotine znanstvenika je suspendirano, uhićeno ili je dobilo zabranu putovanja. Sveučilišta i istraživačke institucije su zatvoreni''.
''To me ostavlja bez daha, a najgore tek dolazi. Moja razmišljanja i moje pisanje umiru. Nikada nisam vjerovao da će do toga doći', napisao je jedan turski znanstvenik, prenosi Deutsche Welle.
Da nije bilo Hitlera...
''Savez znanstvenih organizacija u Njemačkoj najoštrije je osudio 'drastične intervencije u oblasti akademske slobode turskih znanstvenika i znanstvenica'. Njima se može pomoći stipendijama u okviru inicijative za pomoć ugroženim znanstvenicima pod pokroviteljstvom fondacije Humbolt. Inicijativa nosi ime Filip Schwarz, po neuropatologu iz Frankfurta koji je u ožujku 1933. bio primoran napustiti nacističku Njemačku. Schwarz je najprije u Zurichu osnovao Udruženje njemačkih istraživača u egzilu, a zatim emigrirao u Istanbul, gdje je 20 godina bio na čelu Instituta za patologiju. Inicijativa Filip Schwarza čuva sjećanje na njemačke znanstvenike koji su tijekom nacističke ere našli utočište u Turskoj. Iz toga proizlazi posebna obaveza njemačkih znanstvenika da danas pomognu svojim ugroženim kolegama u Turskoj.''
Ernst Reuter, gradonačelnik Magdeburga koga su nacisti svrgnuli i odveli u logor u Lihtenburgu, bio je među više od 600 prognanih znanstvenika, umjetnika i političara koji su utočište našli u Turskoj. Reuter je, pišući o Sveučilištu koje je 1. kolovoza 1933. osnovano u Istanbulu, umjesto dan prije toga zatvorene Osmanlijske visoke znanstvene škole, primijetio:
''Da nije bilo Hitlera, Turska ne bi imala tako visoku razinu suradnika''.
Reuter je brzo naučio turski jezik, bio angažiran u raznim ministarstvima, predavao u Ankari i napisao jedan priručnik – na turskom. Bio je uvjeren da je put Republike Turske osnovane 1923. godine u 'europsko društvo' nezaustavljiv. Bilo mu je zadovoljstvo da pomaže da se od 'Turske napravi lijepa i sretna zemlja'. Vjerovao je da će 'veliki proces transformacije' promijeniti cijeli Bliski istok.
Humanitarna gesta ili pametno iskorištena situacija
Značaj njemačke emigracije u Turskoj dugo nije bio priznat – a i kasnije je tumačen kao velika humanitarna gesta Turske. Pritom je Turska Nijemcima ponudila utočište u vlastitom interesu, jer su, da bi napredovao sa modernizacijom zemlje, režimu Ataturka stručnjaci bili neophodni.
Odvjetnik Eduard Ernst Hirsch napisao je turski Zakon o trgovini, Fritz Neumark Zakon o prihodima i porezima. Gerhard Kesler je suosnivač prvog sindikata u Turskoj. Paul Hindemit bio je na čelu konzervatorijima u Ankari. Značaj njemačkih emigranata za razvoj moderne Turske simbolizira arhitekt Bruno Taut. On je postao šef Akademije za arhitekturu u Istanbulu i 1938. je projektirao odar za pokojnog osnivača države Kemala Ataturka. Koliko god da je turska vlada velikodušno tretirala njemačke eksperte – dobili su ugovore na pet godina i time zagarantiran i stabilan prihod – za obične emigrante iz Njemačke situacija je često bila teška.
U gradovima, kao što je Istanbul, živjeli su zajedno sa Nijemcima koji su bili na strani Reicha. Na sveučilištima su židovski znanstvenici i priznati nacisti često predavali na istom fakultetu. Turska je spretno i lukavo umjela zaštititi izbjeglice i istovremeno održavati dobre odnose sa njemačkim Reichom. Mnogi emigranti su kritički gledali na surov proces modernizacije koji je Kemal Ataturk provodio u svojoj zemlji i u kojem su i oni morali pomagati. U oblasti visokog obrazovanja to je vidljivo i na sljedeći način: Osmanlijska visoka znanstvena škola zatvorena je 31. srpnja 1933, a dan kasnije su, umjesto otpuštenih, kritički nastrojenih Turaka, zaposleni njemački stručnjaci.
Erdogan ispravlja staru nepravdu
''Među mnogim svojim sunarodnjacima, Erdogan ima podršku za diktatorske mjere, zato što ih on predstavlja kao korekcije ranije nepravde. Važniji od pogleda unazad je pogled u budućnost. Njemački emigranti koji su se nakon završetka nacističke diktature vratili u zemlju, odigrali su ključnu ulogu u obnavljanju međunarodnih veza njemačke znanosti.
Turski znanstvenici koje Erdoganov režim sada maltretira, hapsi i proganja, predstavljaju modernu, sekularnu, ka Europi okrenutu Tursku, u čijem su stvaranju sudjelovali i njemački izgnanici. Ti znanstvenici će se jednog dana vratiti. Zato su oni“, piše Welt, „oličenje budućnost zemlje – poslije Erdogana.“
