Thomas Middelhoff dugo je slovio za spasitelja trgovinskog lanca Karstadt. No sada, u raznim sudskim procesima koji ga očekuju, mora pokušati spasiti samog sebe.
Middelhof je četiri godine bio šef spomenutog koncerna, u početku registriranog pod nazivom KarstadtQuelle AG, a kasnije Arcandor AG.
Kada je kriza pogodila i ovaj koncern on je uveo vrlo oštre mjere sanacije. Između ostalog, kako bi umanjio dugove koncerna, Middelhof je prodao nekretnine u vlasništvu Karstadta. 2009. godine morao je otići s ovog položaja a nešto kasnije Arcandor je prijavio stečaj.
No, usprkos tome, Middlehof nije otišao samo tako, praznih ruku, već s itetako visokom otpremninom.
Je li to bilo ispravno? Da i ne, odlučio je sud i presudio da Thomas Middelhof mora vratiti dio tog novca. No, to nije jedino pitanje s kojim se suci u procesu Arcandor još uvijek bave. Upitno je i je li on tijekom sanacije učinio pogreške za koje mora odgovarati. Jedan je sud tijekom prošle godine presudio tek djelomično u Middelhofovu korist i oslobodio ga odgovornosti. Sada se ovaj slučaj nalazi na višoj instanci, na Višem zemaljskom sudu u Hammu.
Malo rizika ipak mora biti
Thomas Middelhof nije jedini menadžer koji se zbog ovakvih sumnji i optužbi mora opravdati pred sudom. Trenutno u Njemačkoj traju i procesi protiv bivših članova uprava banke HSH-Nordbank kao i protiv šefa (privatne) banke Sal Oppenheim. Njih se između ostalog tereti za pronevjeru – pojam kojeg je zapravo vrlo teško strogo definirati, odrediti, a samim time i donijeti presudu.
U pravilu se ovaj pojam koristi u slučajevima kada se netko neodgovorno odnosi prema tuđoj imovini; bez obzira je li riječ o imovini nekog poduzeća, nekog dioničarskog društva ili pak samih dioničara. Problem je pri tome djelomično taj što ukoliko neki poduzetnik preuzima i određene rizike, da to nije niti čudno a niti zabranjeno.
Naprotiv, ukoliko određeni menadžer smatra da bi taj rizik mogao poduzeću dugoročno gledano donijeti dobit, tada je čak i njegova dužnost da tako čini.
Jedan od najvećih gospodarskih procesa u Njemačkoj, bio je do sada takozvani proces Mannesmann. Sud je tada zbog pronevjere teretio ondašnjeg šefa uprave Deutsche Banke Josefa Ackermanna i ondašnjeg šefa Mannesmann-a Klausa Essera. Riječ je bila o 60 milijuna eura premije nakon što je tvrtka Vodafon preuzela Mannesmann.
Proces je obustavljen, no u sjećanju je ostala pobjednička gesta samog Ackermanna po izlasku iz sudnice kao i njegova rečenica:“Ovo je jedina zemlja na svijetu u kojoj oni koji imaju uspjeha i stvaraju vrijednosti, zbog toga završavaju pred sudom“.
Obojca spomenutih od tada su simboli arogancije menadžera koji se nalaze na samom vrhu velikih koncerna. I samo suđenje se kasnije u javnosti oštro kritiziralo. Mnogi su pravosuđu predbacivali dvoklasno djelovanje, odnosno, da se prema vrhunskim menadžerima odnosi puno mekše nego prema ostatku stanovništva.
Jedan zakon koji vrijedi za sve
„Zakonske odredbe se od procesa Mannesmann nisu bitno promijenile. Sada samo češće dolazi do sudskih procesa zbog pronevjere. A do toga je došlo uslijed promjena u društvenoj svijesti. Drugim riječima, sada se pažljivije promatra rad menadžera“, objašnjava odvjetnik Martin Schockenhoff iz odvjetničkog ureda Gleiss Lutz.
Jörg Eisele, profesor na pravnom fakultetu na Sveučilištu Tübingen, slaže se s ovim mišljenjem i dodaje kako ova promjena u društvenom stavu da ukoliko je riječ o velikim novčanim iznosima, da se tada „menadžeri ne bi smjeli samo tako izvući“, u svakom slučaju igra važnu ulogu i u pravosuđu.
„Nitko se ne želi izložiti osudi ili sumnji da se prema poznatim osobama ili gospodarskim moćnicima odnosi drugačije nego prema takozvanim normalnim građanima“, kaže Eisele.
Sličnog su mišljenja doista i sami pravnici, odnosno, suci.
Tako je nedavno u listu Sueddeutsche Zeitung objavljen razgovor s voditeljem državnog odvjetništva s težištem za gospodarske delikte u Stuttgartu Hansom Richterom.“ Moramo se mjeriti prema tome, osuđujemo li za isti prekršaj, na isti način, velika, poznata imena kao i nepoznate kriminalce“, rekao je između ostalog Richter.
Znači li to da su njemački suci i državni odvjetnici došli pod pritisak javnog mnijenja? Uwe H. Schneider, pravnik i bivši profesor na Sveučilištu u Darmstadtu, smatra da to ipak nije moguće. Činjenicu da neki procesi i istrage traju jako dugo, on objašnjava time da je gospodarsko pravo samo po sebi vrlo složeno.
Prema njegovom mišljenju bi se prvo trebao točno razjasniti, ispitati i definirati pojam pronevjere. „Naime, pronevjera je zapravo vrlo težak prekršaj i ako se nekog zbog toga sumnjiči te mu se isti tijekom procesa uspije i dokazati, tada i običan građanin kao i članovi uprave nekog koncerna vrlo brzo mogu završiti u zatvoru“, zaključuje Schneider.
