Kako zaštititi Balkan od Putina, pita se američki stručnjak za sigurnost, bivši analitičar NSA i protuobavještajac, John Schindler, te daje odgovor: Zapad treba prihvatiti svoje greške u jugoistočnoj Europi i ispraviti ih, prije nego što to učini Kremlj. Tekst je objavio New York Observer, medij čiji je vlasnik Jared Kushner, zet i viši savjetnik aktualnog američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Prema Schindleru, pravi izazov koji stoji pred Zapadom jest poništenje štete koju su omaškom nanijeli nad olupinama Jugoslavije, prije gotovo cijele jedne generacije. Diljem bivše Jugoslavije, NATO i EU inzistirali su na očuvanju unutarnjih granica propaloga komunističkog režima, iako su one predstavljale birokratski hir komunističkih dužnosnika, a ne etničku zbilju.
Diljem regije, NATO i EU ustrajno su zagovarali fantazije etničkoga suživota i sloge, inzistirajući da se "bratstvo i jedinstvo" iz komunističke ere, između različitih naroda bivše Jugoslavije može ponovno stvoriti, uz dovoljno strogih bukvica i novčane pomoći. Bolna je istina da je maršal Tito održao Jugoslaviju na okupu kombinacijom karizme, političkoga umijeća i vrlo neugodne tajne policije - a NATO i EU nemaju ništa od toga. Umjesto da prihvate neugodnu realnost, Zapad je pokušao očuvati komunističke granice i nigdje nije uspio. U BiH i Kosovu, manjine koje su izbjegle ili protjerane tijekom rata uvelike su se odbile vratiti. Može se raspravljati je li to motivirano više strahom ili etničkim partikularizmom, ali činjenica da se ne žele vratiti je nesporna, tvrdi Schindler.
Stoga je vrijeme da Zapad prizna svoje omaške i Jugoistočnoj Europi da ono što joj zaista treba - normalne nacionalne države s koherentnim granicama. To će zahtijevati ponovno crtanje Titovih karata, što će dovesti do gubitaka i dobitaka za sve etničke grupe. Međutim, ako se ta promjena izvrši pravedno, dugoročni će rezultati biti poučniji nego opasan nered koji sada postoji pod NATO-om i EU.
Na prvom mjestu, Schindler stavlja Bosnu i Hercegovinu. Ta oronula pseudo-država nikad se nije oporavila od katastrofe 1992.-1995., dočim su milijarde novčane pomoći nestale zahvaljujući bujajućoj korupciji i kriminalu. Nakaradno podijeljena između muslimansko-hrvatske Federacije i Republike Srpske, Bosna i Hercegovina kakvu su stvorili Amerikanci u Daytonu nije funkcionalan oblik vladavine, i nikada neće biti. Dayton je bio zamišljen kao kratkoročno sredstvo za krvave rane, ali postao je trajan i nepromjenjiv, iako ga više nitko u državi ne želi takvoga.
Stoga, vrijeme je da ga se dokrajči, a ne popravlja. Neka se Republika Srpska pridruži Srbiji, kao što već odavno želi. Budući da nitko ne može razumno objasniti zašto se komunističke granice Srbije mogu mijenjati - kao što su mijenjane nakon Kosovskoga rata - ali granice BiH ne mogu, NATO i EU trebaju zaustaviti to licemjerje zbog kojega Srbija samo dodatno prezire Zapad. Etnički hrvatskim dijelovima zemlje, osobito zapadnoj Hercegovini, trebalo bi dopustiti da se pridruže Hrvatskoj; većina stanovnika ionako već ima hrvatske putovnice.
Ostatku Bosne i Hercegovine, sada predominantno muslimanske (glavni grad Sarajevo, do 1992. bio je multikulturalni dragulj, a danas su ostali malobrojni kršćani) trebalo bi dopustiti da ide svojim putem, s ubrzanim pridruženjem NATO-u i EU. Ta će mala država biti blisko vezana uz Hrvatsku, ekonomski i politički gledano, a dovođenje ostatka BiH u zapadne političke i sigurnosne strukture može samo pobolješati regionalnu stabilnost. To će pomoći da se neugodni problem džihadista u Bosni uguši do kraja, zaključuje Schindler.
Prema Schindleru, pravi izazov koji stoji pred Zapadom jest poništenje štete koju su omaškom nanijeli nad olupinama Jugoslavije, prije gotovo cijele jedne generacije. Diljem bivše Jugoslavije, NATO i EU inzistirali su na očuvanju unutarnjih granica propaloga komunističkog režima, iako su one predstavljale birokratski hir komunističkih dužnosnika, a ne etničku zbilju.
Diljem regije, NATO i EU ustrajno su zagovarali fantazije etničkoga suživota i sloge, inzistirajući da se "bratstvo i jedinstvo" iz komunističke ere, između različitih naroda bivše Jugoslavije može ponovno stvoriti, uz dovoljno strogih bukvica i novčane pomoći. Bolna je istina da je maršal Tito održao Jugoslaviju na okupu kombinacijom karizme, političkoga umijeća i vrlo neugodne tajne policije - a NATO i EU nemaju ništa od toga. Umjesto da prihvate neugodnu realnost, Zapad je pokušao očuvati komunističke granice i nigdje nije uspio. U BiH i Kosovu, manjine koje su izbjegle ili protjerane tijekom rata uvelike su se odbile vratiti. Može se raspravljati je li to motivirano više strahom ili etničkim partikularizmom, ali činjenica da se ne žele vratiti je nesporna, tvrdi Schindler.
Stoga je vrijeme da Zapad prizna svoje omaške i Jugoistočnoj Europi da ono što joj zaista treba - normalne nacionalne države s koherentnim granicama. To će zahtijevati ponovno crtanje Titovih karata, što će dovesti do gubitaka i dobitaka za sve etničke grupe. Međutim, ako se ta promjena izvrši pravedno, dugoročni će rezultati biti poučniji nego opasan nered koji sada postoji pod NATO-om i EU.
Na prvom mjestu, Schindler stavlja Bosnu i Hercegovinu. Ta oronula pseudo-država nikad se nije oporavila od katastrofe 1992.-1995., dočim su milijarde novčane pomoći nestale zahvaljujući bujajućoj korupciji i kriminalu. Nakaradno podijeljena između muslimansko-hrvatske Federacije i Republike Srpske, Bosna i Hercegovina kakvu su stvorili Amerikanci u Daytonu nije funkcionalan oblik vladavine, i nikada neće biti. Dayton je bio zamišljen kao kratkoročno sredstvo za krvave rane, ali postao je trajan i nepromjenjiv, iako ga više nitko u državi ne želi takvoga.
Stoga, vrijeme je da ga se dokrajči, a ne popravlja. Neka se Republika Srpska pridruži Srbiji, kao što već odavno želi. Budući da nitko ne može razumno objasniti zašto se komunističke granice Srbije mogu mijenjati - kao što su mijenjane nakon Kosovskoga rata - ali granice BiH ne mogu, NATO i EU trebaju zaustaviti to licemjerje zbog kojega Srbija samo dodatno prezire Zapad. Etnički hrvatskim dijelovima zemlje, osobito zapadnoj Hercegovini, trebalo bi dopustiti da se pridruže Hrvatskoj; većina stanovnika ionako već ima hrvatske putovnice.
Ostatku Bosne i Hercegovine, sada predominantno muslimanske (glavni grad Sarajevo, do 1992. bio je multikulturalni dragulj, a danas su ostali malobrojni kršćani) trebalo bi dopustiti da ide svojim putem, s ubrzanim pridruženjem NATO-u i EU. Ta će mala država biti blisko vezana uz Hrvatsku, ekonomski i politički gledano, a dovođenje ostatka BiH u zapadne političke i sigurnosne strukture može samo pobolješati regionalnu stabilnost. To će pomoći da se neugodni problem džihadista u Bosni uguši do kraja, zaključuje Schindler.
