Ivo Andrić bez ikakve je sumnje jedan od najvažnijih pisaca ovih jezika, jedini autor s područja bivše nam zemlje koji je počašćen Nobelovom nagradom za književnost. Rado čitani pisac oko čijega se djela i danas lome polemička, nacionalna i ina koplja, o kojem se pišu goleme studije, održavaju simpoziji, a romani se nalaze u školskim lektirama.
Izgubljeni Andrićev rukopis
'Na Vrbasu tekija' roman je koji andrićevskim stilom progovara o važnoj bosanskoj temi, o onoj za koju u dosada objavljenim tomovima nije bilo mjesta – samostanu u Jajcu. To je još jedna priča o bosanskim fratrima i Bosni Srebrenoj, o Bosni od sredine devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeća.
Podijeljen u tri dijela, “Na Vrbasu tekija”, “Jajačka hronika” i “Paučina i promaja”, roman je to čija su prva dva dijela možda izgubljen ili nikad napisan Andrićev rukopis, dok je treći dio fantastično precizna studija o Andriću i njegovu djelu te ujedno i autobiografski uvid u Josipa Mlakića i njegove teme.
Josip Mlakić romanom Na Vrbasu tekija uspio je gotovo nemoguće: ispisao je Andrićevim jezikom neispripovijedanu priču, uspio je rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sačuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sačuvao Ivo Andrić, a sada ga je jednako moćno i stilski besprijekorno nastavio jedan od najboljih suvremenih pripovjedača Josip Mlakić.
“Josip Mlakić, autor zavidne pripovjedačke vještine, postavio je sebi gotovo nemoguć zadatak: progovoriti jezikom davnog velikog pisca, rekonstruirati njegov imaginarni svijet, te unutar njega otvoriti temu koju bi i Andrić sam načeo da je kojim slučajem danas među nama. I, dovraga, čini se da mu je uspjelo. Tako je Mlakić ovim romanom postavio svoj bogati i raznovrsni opus na tri velika stupa, romane Kad magle stanu (jer je prvi i za njega formativnog karaktera), Skica u ledu (jer je tematski najslojevitiji) i Na Vrbasu tekija (jer je tehnički najzahtjevniji)”, govori Nebojša Lujanović.
“Na jednoj strani prošlost i dokumentarna građa, na drugoj piščeva imaginacija i majstorsko umijeće da toj prošlosti i njezinim akterima udahne život. Roman Na Vrbasu tekija više je od romansirane kronike jajačkog samostana. To je roman o velikim događajima, krvavim ratovima i okrutnim režimima, ali još više o jajačkim i bosanskim fratrima, općenito o malim ljudima, njihovim čežnjama i snovima, neuspjesima i razočaranjima. Inspiriran Andrićevim književnim stvaralaštvom, novi roman Josipa Mlakića, i po stilu, i po strukturi, i po književnoj ljepoti, i po odabranoj tematici, diše naprosto andrićevski,” govori fra Drago Bojić o knjizi koju je izdala zagrebačka Fraktura.
Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac i dugogodišnji kolumnist portala Bljesak.info.
O piscu...
Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2015., Majstorović i Margarita, 2016., Bezdan, 2016., Crni gavran i bijele vrane, 2018., Skica u ledu, 2018., Evanđelje po Barabi, 2019., i O zlatu, ljudima i psima, 2020., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002., i Ponoćno sivo, 2004. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta, za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018. Za roman Skica u ledu dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018.
Bljesak.info
Izgubljeni Andrićev rukopis
'Na Vrbasu tekija' roman je koji andrićevskim stilom progovara o važnoj bosanskoj temi, o onoj za koju u dosada objavljenim tomovima nije bilo mjesta – samostanu u Jajcu. To je još jedna priča o bosanskim fratrima i Bosni Srebrenoj, o Bosni od sredine devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeća.
Podijeljen u tri dijela, “Na Vrbasu tekija”, “Jajačka hronika” i “Paučina i promaja”, roman je to čija su prva dva dijela možda izgubljen ili nikad napisan Andrićev rukopis, dok je treći dio fantastično precizna studija o Andriću i njegovu djelu te ujedno i autobiografski uvid u Josipa Mlakića i njegove teme.
Josip Mlakić romanom Na Vrbasu tekija uspio je gotovo nemoguće: ispisao je Andrićevim jezikom neispripovijedanu priču, uspio je rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sačuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sačuvao Ivo Andrić, a sada ga je jednako moćno i stilski besprijekorno nastavio jedan od najboljih suvremenih pripovjedača Josip Mlakić.
“Josip Mlakić, autor zavidne pripovjedačke vještine, postavio je sebi gotovo nemoguć zadatak: progovoriti jezikom davnog velikog pisca, rekonstruirati njegov imaginarni svijet, te unutar njega otvoriti temu koju bi i Andrić sam načeo da je kojim slučajem danas među nama. I, dovraga, čini se da mu je uspjelo. Tako je Mlakić ovim romanom postavio svoj bogati i raznovrsni opus na tri velika stupa, romane Kad magle stanu (jer je prvi i za njega formativnog karaktera), Skica u ledu (jer je tematski najslojevitiji) i Na Vrbasu tekija (jer je tehnički najzahtjevniji)”, govori Nebojša Lujanović.
“Na jednoj strani prošlost i dokumentarna građa, na drugoj piščeva imaginacija i majstorsko umijeće da toj prošlosti i njezinim akterima udahne život. Roman Na Vrbasu tekija više je od romansirane kronike jajačkog samostana. To je roman o velikim događajima, krvavim ratovima i okrutnim režimima, ali još više o jajačkim i bosanskim fratrima, općenito o malim ljudima, njihovim čežnjama i snovima, neuspjesima i razočaranjima. Inspiriran Andrićevim književnim stvaralaštvom, novi roman Josipa Mlakića, i po stilu, i po strukturi, i po književnoj ljepoti, i po odabranoj tematici, diše naprosto andrićevski,” govori fra Drago Bojić o knjizi koju je izdala zagrebačka Fraktura.
Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac i dugogodišnji kolumnist portala Bljesak.info.
O piscu...
Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2015., Majstorović i Margarita, 2016., Bezdan, 2016., Crni gavran i bijele vrane, 2018., Skica u ledu, 2018., Evanđelje po Barabi, 2019., i O zlatu, ljudima i psima, 2020., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002., i Ponoćno sivo, 2004. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta, za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018. Za roman Skica u ledu dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018.
Bljesak.info
