Iran ponovno ključa.
U tijeku su najveći antivladini prosvjedi u posljednjih nekoliko godina, no takve masovne demonstracije u toj zemlji nisu izoliran događaj, nego konstanta društvenog konflikta između autoritarnih državnih elita i različitih dijelova društva.
U više od četiri desetljeća od rušenja šaha Reze Pahlavija svaki val prosvjeda bio je potaknut drukčijom kombinacijom ekonomskih teškoća, političke represije i društvenih zahtjeva.
Korijeni sukoba: Islamska revolucija
Korijen svih budućih sukoba bila je Islamska revolucija 1979. godine. Prethodili su joj prosvjedi protiv šaha, koji su kulminirali masovnim demonstracijama širom zemlje i nasilnim obračunima sa sigurnosnim snagama, uz stotine mrtvih.
"Crni petak" 8. rujna 1978., kada je u sukobu prosvjednika i policije, tada pod Pahlavijevom kontrolom, ubijeno više od stotinu ljudi, smatra se točkom nakon koje nije bilo povratka. Počeo je ustanak koji je doveo do kolapsa monarhije. Masovne demonstracije i štrajkovi različitih društvenih skupina – radnika, studenata i trgovaca – potaknuli su pad šaha Reze Pahlavija i uspostavu Islamske Republike pod Ruholahom Homeinijem.
Islamska revolucija donijela je promjenu koja je potpuno izmijenila društvene i ekonomske parametre zemlje. Od prozapadne i relativno otvorene države Iran je postao teokracija u kojoj je vrhovni vjerski vođa po ustavu iznad predsjednika države.
Prvi otpori i rat s Irakom
Prvi prosvjedi protiv nove vlasti zabilježeni su već 1980. godine. Ženske organizacije pokrenule su velike demonstracije protiv uvođenja obveznog hidžaba. Vlast je privremeno odgodila primjenu zakona, ali je na kraju uspostavila strogo provođenje te mjere kao državne politike. Prosvjedi su brutalno ugušeni.
Te iste godine započeo je osmogodišnji rat s Irakom, nakon čega su prosvjedi bilo koje vrste dodatno zabranjeni.
Ekonomske pobune devedesetih
Od 1992. do 1995. dolazilo je do više prosvjeda zbog teške ekonomske situacije. U postratnoj zemlji divljala je inflacija uz snažan pad životnog standarda. Takozvana pobuna siromašnih u Teheranu i Mašhadu brzo je ugušena.
Prema analitičarima, to je bio prvi znak da ekonomski prosvjedi mogu ozbiljno destabilizirati režim.
Prosvjedi mladih
Mnogo opasniji za vlast pokazali su se prosvjedi mladih koji su tražili slobodu govora i ponašanja, a najznačajniji su izbili 1999. godine.
Pobuna je započela kao snažan studentski otpor protiv zabrane reformističkog lista Salam i uvođenja stroge medijske cenzure. Brutalan noćni upad paravojnih formacija u studentski dom, tijekom kojeg su studenti premlaćivani i bacani kroz prozore, šokirao je naciju i potaknuo masovne prosvjede u dvadesetak gradova.
Bio je to prvi put nakon revolucije 1979. da su mladi izravno doveli u pitanje autoritet vrhovnog vođe, zahtijevajući duboke političke promjene umjesto kozmetičkih reformi. Unatoč početnim nadama, tadašnji predsjednik Mohammad Hatami povukao se pred prijetnjama vojske, ostavljajući studente na milost i nemilost represivnom aparatu.
Režim je prosvjede ugušio masovnim uhićenjima i mučenjima, ali je time nepovratno izgubio povjerenje nove generacije obrazovanih Iranaca. Taj je događaj označio kraj vjere u reforme unutar sustava i postavio temelje za sve buduće radikalne ustanke protiv teokracije.
Prosvjedi protiv Ahmadinedžada
Zeleni pokret 2009. godine izbio je kao masovan odgovor na sumnje u namještanje predsjedničkih izbora u korist ultrakonzervativca Mahmuda Ahmadinedžada.
Milijuni Iranaca preplavili su ulice Teherana pod sloganom "Gdje je moj glas?", u najvećim prosvjedima od revolucije 1979. godine. Iako su vođe pokreta, poput Hoseina Musavija, tražile reforme unutar postojećeg sustava, narodni gnjev brzo je nadišao njihove umjerene ciljeve.
Režim je na mirne prosvjede odgovorio brutalnom silom, uz brojna ubojstva i masovna uhićenja. Snimka smrti mlade Nede Agha Soltan postala je globalni simbol državnog terora i nepopustljivosti teokratskog režima.
Taj se pokret pamti kao trenutak u kojem je iranska srednja klasa definitivno raskinula emocionalnu vezu s vladajućom klerikalnom elitom.
Ekonomski prosvjedi 2017.–2019.
Val nezadovoljstva između 2017. i 2019. označio je zaokret narodnog gnjeva s političkih sloboda na goli opstanak i osnovne životne potrebe.
Glavni okidači bili su nagli kolaps nacionalne valute i drastično ukidanje državnih subvencija za gorivo, što je preko noći osiromašilo milijune građana.
Za razliku od ranijih pokreta srednje klase, u ovim su prosvjedima sudjelovali radnici i najsiromašniji slojevi društva iz unutrašnjosti zemlje, koji su se dotad smatrali bazom podrške režimu.
Vrhunac nasilja dogodio se tijekom "krvavog studenog" 2019., kada su vlasti potpuno ugasile internet kako bi u tajnosti provele brutalnu operaciju gušenja pobune. Sigurnosne snage ubile su oko 1.500 ljudi u samo nekoliko dana, što je jedan od najsmrtonosnijih događaja u povijesti Islamske Republike.
Taj je pokolj stvorio nepremostiv jaz između naroda i države, pretvarajući ekonomske zahtjeve u poziv na potpuno rušenje sustava.
Prosvjedi zbog smrti Mahse Amini
Pokret pod sloganom "Žena, život, sloboda" izbio je u rujnu 2022. godine nakon smrti mlade Mahse Amini u pritvoru ozloglašene policije za ćudoređe.
Ono što je započelo kao spontani gnjev brzo se pretvorilo u najdublju krizu Islamske Republike od njezina osnutka. Prosvjedi su ujedinili Irance svih etničkih skupina i društvenih slojeva.
Žene su postale predvodnice otpora javnim spaljivanjem marama i šišanjem kose, izravno napadajući ideološku srž režima i njegovu kontrolu nad privatnim životom. Državni aparat odgovorio je ekstremnom represijom, stotinama pogubljenja i tisućama uhićenja, no duh pobune nije ugašen i traje do danas.
Današnji prosvjedi
Aktualni prosvjedi započeli su zbog ekonomske krize i općeg društvenog nezadovoljstva. Počeli su 28. prosinca 2025., nakon pada vrijednosti nacionalne valute, rasta inflacije i sve slabije kupovne moći građana.
U prosvjede su se uključili trgovci, studenti, radnici i srednjoškolci, a vrlo brzo zahtjevi su se pretvorili u otvorene pozive na političke promjene i odlazak državnog vodstva, uz sve glasnije zahtjeve za promjenom državnog uređenja.
Početnim razlozima pridružili su se i ograničavanje slobode medija, uhićenja disidenata te represivne mjere protiv žena i manjina. Prosvjedi su se proširili na sve pokrajine i gradske centre, od Teherana do manjih gradova. Vlast pokušava ugušiti nemire porukama da nijedan zahtjev neće biti ispunjen.
BBC i Reuters upozoravaju da su aktualni prosvjedi dosad najveći izazov režimu Islamske Republike. Analitičari ističu njihovu široku geografsku i društvenu zastupljenost, zbog čega je pokret duboko ukorijenjen i teško ga je ugušiti klasičnim represivnim sredstvima.
Prosvjedi odražavaju akumuliranu frustraciju, osobito među mladima. Iran je jedna od "najmlađih" država na svijetu: 42 posto stanovništva mlađe je od 25 godina. Drugim riječima, gotovo polovica zemlje rođena je nakon 2000. godine. Ta nova generacija traži drukčiji način funkcioniranja države.
Hoće li u tome uspjeti ovisit će o dubini društvene mobilizacije i spremnosti režima na kompromis, a zasad nijedno od toga nije jasno.
U tijeku su najveći antivladini prosvjedi u posljednjih nekoliko godina, no takve masovne demonstracije u toj zemlji nisu izoliran događaj, nego konstanta društvenog konflikta između autoritarnih državnih elita i različitih dijelova društva.
U više od četiri desetljeća od rušenja šaha Reze Pahlavija svaki val prosvjeda bio je potaknut drukčijom kombinacijom ekonomskih teškoća, političke represije i društvenih zahtjeva.
Korijeni sukoba: Islamska revolucija
Korijen svih budućih sukoba bila je Islamska revolucija 1979. godine. Prethodili su joj prosvjedi protiv šaha, koji su kulminirali masovnim demonstracijama širom zemlje i nasilnim obračunima sa sigurnosnim snagama, uz stotine mrtvih.
"Crni petak" 8. rujna 1978., kada je u sukobu prosvjednika i policije, tada pod Pahlavijevom kontrolom, ubijeno više od stotinu ljudi, smatra se točkom nakon koje nije bilo povratka. Počeo je ustanak koji je doveo do kolapsa monarhije. Masovne demonstracije i štrajkovi različitih društvenih skupina – radnika, studenata i trgovaca – potaknuli su pad šaha Reze Pahlavija i uspostavu Islamske Republike pod Ruholahom Homeinijem.
Islamska revolucija donijela je promjenu koja je potpuno izmijenila društvene i ekonomske parametre zemlje. Od prozapadne i relativno otvorene države Iran je postao teokracija u kojoj je vrhovni vjerski vođa po ustavu iznad predsjednika države.
Prvi otpori i rat s Irakom
Prvi prosvjedi protiv nove vlasti zabilježeni su već 1980. godine. Ženske organizacije pokrenule su velike demonstracije protiv uvođenja obveznog hidžaba. Vlast je privremeno odgodila primjenu zakona, ali je na kraju uspostavila strogo provođenje te mjere kao državne politike. Prosvjedi su brutalno ugušeni.
Te iste godine započeo je osmogodišnji rat s Irakom, nakon čega su prosvjedi bilo koje vrste dodatno zabranjeni.
Ekonomske pobune devedesetih
Od 1992. do 1995. dolazilo je do više prosvjeda zbog teške ekonomske situacije. U postratnoj zemlji divljala je inflacija uz snažan pad životnog standarda. Takozvana pobuna siromašnih u Teheranu i Mašhadu brzo je ugušena.
Prema analitičarima, to je bio prvi znak da ekonomski prosvjedi mogu ozbiljno destabilizirati režim.
Prosvjedi mladih
Mnogo opasniji za vlast pokazali su se prosvjedi mladih koji su tražili slobodu govora i ponašanja, a najznačajniji su izbili 1999. godine.
Pobuna je započela kao snažan studentski otpor protiv zabrane reformističkog lista Salam i uvođenja stroge medijske cenzure. Brutalan noćni upad paravojnih formacija u studentski dom, tijekom kojeg su studenti premlaćivani i bacani kroz prozore, šokirao je naciju i potaknuo masovne prosvjede u dvadesetak gradova.
Bio je to prvi put nakon revolucije 1979. da su mladi izravno doveli u pitanje autoritet vrhovnog vođe, zahtijevajući duboke političke promjene umjesto kozmetičkih reformi. Unatoč početnim nadama, tadašnji predsjednik Mohammad Hatami povukao se pred prijetnjama vojske, ostavljajući studente na milost i nemilost represivnom aparatu.
Režim je prosvjede ugušio masovnim uhićenjima i mučenjima, ali je time nepovratno izgubio povjerenje nove generacije obrazovanih Iranaca. Taj je događaj označio kraj vjere u reforme unutar sustava i postavio temelje za sve buduće radikalne ustanke protiv teokracije.
Prosvjedi protiv Ahmadinedžada
Zeleni pokret 2009. godine izbio je kao masovan odgovor na sumnje u namještanje predsjedničkih izbora u korist ultrakonzervativca Mahmuda Ahmadinedžada.
Milijuni Iranaca preplavili su ulice Teherana pod sloganom "Gdje je moj glas?", u najvećim prosvjedima od revolucije 1979. godine. Iako su vođe pokreta, poput Hoseina Musavija, tražile reforme unutar postojećeg sustava, narodni gnjev brzo je nadišao njihove umjerene ciljeve.
Režim je na mirne prosvjede odgovorio brutalnom silom, uz brojna ubojstva i masovna uhićenja. Snimka smrti mlade Nede Agha Soltan postala je globalni simbol državnog terora i nepopustljivosti teokratskog režima.
Taj se pokret pamti kao trenutak u kojem je iranska srednja klasa definitivno raskinula emocionalnu vezu s vladajućom klerikalnom elitom.
Ekonomski prosvjedi 2017.–2019.
Val nezadovoljstva između 2017. i 2019. označio je zaokret narodnog gnjeva s političkih sloboda na goli opstanak i osnovne životne potrebe.
Glavni okidači bili su nagli kolaps nacionalne valute i drastično ukidanje državnih subvencija za gorivo, što je preko noći osiromašilo milijune građana.
Za razliku od ranijih pokreta srednje klase, u ovim su prosvjedima sudjelovali radnici i najsiromašniji slojevi društva iz unutrašnjosti zemlje, koji su se dotad smatrali bazom podrške režimu.
Vrhunac nasilja dogodio se tijekom "krvavog studenog" 2019., kada su vlasti potpuno ugasile internet kako bi u tajnosti provele brutalnu operaciju gušenja pobune. Sigurnosne snage ubile su oko 1.500 ljudi u samo nekoliko dana, što je jedan od najsmrtonosnijih događaja u povijesti Islamske Republike.
Taj je pokolj stvorio nepremostiv jaz između naroda i države, pretvarajući ekonomske zahtjeve u poziv na potpuno rušenje sustava.
Prosvjedi zbog smrti Mahse Amini
Pokret pod sloganom "Žena, život, sloboda" izbio je u rujnu 2022. godine nakon smrti mlade Mahse Amini u pritvoru ozloglašene policije za ćudoređe.
Ono što je započelo kao spontani gnjev brzo se pretvorilo u najdublju krizu Islamske Republike od njezina osnutka. Prosvjedi su ujedinili Irance svih etničkih skupina i društvenih slojeva.
Žene su postale predvodnice otpora javnim spaljivanjem marama i šišanjem kose, izravno napadajući ideološku srž režima i njegovu kontrolu nad privatnim životom. Državni aparat odgovorio je ekstremnom represijom, stotinama pogubljenja i tisućama uhićenja, no duh pobune nije ugašen i traje do danas.
Današnji prosvjedi
Aktualni prosvjedi započeli su zbog ekonomske krize i općeg društvenog nezadovoljstva. Počeli su 28. prosinca 2025., nakon pada vrijednosti nacionalne valute, rasta inflacije i sve slabije kupovne moći građana.
U prosvjede su se uključili trgovci, studenti, radnici i srednjoškolci, a vrlo brzo zahtjevi su se pretvorili u otvorene pozive na političke promjene i odlazak državnog vodstva, uz sve glasnije zahtjeve za promjenom državnog uređenja.
Početnim razlozima pridružili su se i ograničavanje slobode medija, uhićenja disidenata te represivne mjere protiv žena i manjina. Prosvjedi su se proširili na sve pokrajine i gradske centre, od Teherana do manjih gradova. Vlast pokušava ugušiti nemire porukama da nijedan zahtjev neće biti ispunjen.
BBC i Reuters upozoravaju da su aktualni prosvjedi dosad najveći izazov režimu Islamske Republike. Analitičari ističu njihovu široku geografsku i društvenu zastupljenost, zbog čega je pokret duboko ukorijenjen i teško ga je ugušiti klasičnim represivnim sredstvima.
Prosvjedi odražavaju akumuliranu frustraciju, osobito među mladima. Iran je jedna od "najmlađih" država na svijetu: 42 posto stanovništva mlađe je od 25 godina. Drugim riječima, gotovo polovica zemlje rođena je nakon 2000. godine. Ta nova generacija traži drukčiji način funkcioniranja države.
Hoće li u tome uspjeti ovisit će o dubini društvene mobilizacije i spremnosti režima na kompromis, a zasad nijedno od toga nije jasno.
